Pola vijeka od smrti Derviša Korkuta: Spasilac Hagade i Pravednik među narodima

Zanimljivo je i posve teško objašnjivo koliko je površno istraženo i u kojoj mjeri je ostao skroman, skoro pa zanemariv, pisani i drugi dokumentovani trag o istaknutom bosanskohercegovačkom humanisti, pravedniku, orijentologu, dokazanom i istinskom antifašisti, jednoj nevjerovatnoj intelektualnoj širini i kolosalnom umu, ali, prije svega, čovjeku, kakav je bio Derviš Korkut.

Ime ovog istaknutog intelektualca, istanbulskog i sorbonskog studenta, brata prevodioca Kur’ana na bosanski jezik Besima Korkuta, čovjeka koji je početkom prošlog stoljeća govorio nekoliko stranih jezika, najčešće se pominje u kontekstu spašavanja Sarajevske hagade iz Zemaljskog muzeja BiH u godinama Drugog svjetskog rata. Iako je broj zvaničnih podataka o samom činu spašavanja Hagade prilično skroman, Derviš Korkut, koji je u to vrijeme obnašao funkciju kustosa i glavnog bibliotekara muzeja, zajedno s tadašnjim direktorom ove ustanove Jozom Petrovićem, smatra se ključnom osobom u spašavanju ovog vrijednog jevrejskog iluminiranog kodeksa koji potječe iz srednjovjekovne Španije.

Ipak, spašavanje Hagade je samo jedan fragment u briljantnoj i besprijekornoj biografiji Derviša Korkuta. Zajedno sa suprugom Servet, 1942. godine u Sarajevu, spasio je mladu Jevrejku Miru Papo, čiji su roditelji odvedeni u logor. Porodica Korkut je Miru primila u svoj dom, obukli su je kao muslimanku, nazvali je Amira i rekli joj da je Albanka koju su poslali njeni rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Mira je tako preživjela, a kasnije se priključila partizanima. Derviš Korkut i njegova supruga Servet su zbog ovog hrabrog i humanog čina proglašeni “Pravednicima među narodima”, najvišim izraelskim državnim priznanjem za nežidove, odnosno pripadnike drugih naroda koji su spašavali Jevreje od istrebljenja tokom Holokausta riskirajući pritom vlastite živote.

No, Korkut je svoju humanost pokazao i mnogo ranije. U zaštitu prava domaćih Jevreja stao je još 1920. godine, kada je javno digao glas protiv pokušaja tadašnjih vlasti Jugoslavije da se pogrešnim tumačenjem zakona Jevrejima oduzme pravo glasa. U zborniku “Naši Jevreji” 1941. godine objavio je rad pod naslovom “Antisemitizam je stran muslimanima BiH”, u vremenu kada su Jervreji bili na velikom udaru Hitlerove Njemačke koja je tada iza sebe ostavljala pustoš. Iste godine napisao je elaborat u kojem naglašava teoriju da su Cigani sastavni dio muslimanskog naroda, da bi Ministarstvo unutrašnjih poslova tadašnje NDH usvojilo taj elaborat i naredilo obustavljanje progona Cigana.

– Kamberović: Korkut značajna ličnost bh. historije –

Husnija Kamberović, historičar i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, ističe u razgovoru za AA kako je Derviš Korkut, bez ikakve sumnje, vrlo značajna ličnost bosnaskohercegovačke historije.

“Derviš Korkut je važna ličnost naše istorije. Čovjek koji je dokazao svoju humanost i ljudsko opredjeljenje u najtežim vremenima, a to je nešto što bismo mi željeli zapravo da i jeste simbol bh. društva i simbol bh. historije, nešto što želimo slati svijetu. Zbog toga je, po mom mišljenju, Derviš Korkut tu jedan svijetao primjer koga bi trebalo, zbog naše prošlosti ali i naše budućnosti, vratiti na historijsku scenu i na neki način rehabilitirati”, naglašava Kamberović.

Govoreći o slučaju Hagade, odnosno koje su to historijske činjenice kojima se raspolaže kada je riječ o njenom spašavanju, Kamberović ističe da ono što se sigurno zna jeste da je Hagada početkom rata bila u Zemaljskom muzeju, gdje je u to vrijeme Derviš Korkut bio kustos i glavni bibiliotekar. Kod njega, kao glavnog bibliotekara, nalazili su se reversi za Hagadu do kraja 1943. godine, kada ju je on predao novoimenovanom direktoru Vejsilu Čurčiću, nakon čega je Hagada pohranjena u sef Narodne banke, a u augustu 1945. ponovo vraćena u Zemaljski muzej.

“Sve ostalo što se veže uz spašavanje Hagade je narativ, priča, i o tome postoje različite verzije. Jedna verzija je da je ključna osoba koja je spasila Hagadu tadašnji direktor Petrović, za koga se veže i ta priča da se jako dobro snašao kada je njemački general došao i zatražio Hagadu, a on odgovorio da ju je upravo odnio jedan drugi njemački oficir. Na pitanje kako se taj oficir zove, odgovorio je ‘kako ja mogu pitati jednog njemačkog oficira kako se on zove’. Druga priča je da ju je doista Derviš Korkut izmjestio iz zgrade Zemaljskog muzeja i prebacio negdje izvan Sarajeva. Pri čemu, postoji i treća mogućnost, za koju vjerujem da je moguća, a to je zapravo da je Hagada mogla ostati u Zemaljskom muzeju, ali da je negdje smještena gdje je niko ne bi mogao naći. Ako je to tačno, a čini mi se da bi ta treća vezija mogla biti najbliža istini, onda bi opet tu Derviš Korkut bio ključna osoba, zato što je kao glavni bibliotekar bio zadužen za biblioteku”, pojašnjava Kamberović, podsjećajući kako Korkut poslije rata nikada nije pričao o spašavanju Hagade.

Nova vlast već u maju 1945. godine hvali upravu i ljude koji su radili u Zemaljskom muzeju na njihovom doprinosu u spašavanju kulturnog blaga. U listu “Oslobođenje” je tada objavljen i članak u kojem je iznesena priča o tome, a novinari su posebno istaknutom pasusu naveli kako je posebno puno na spašavanju predmeta u biblioteci Zemaljskog muzeja uradio glavni bibliotekar. Nije navedeno ime, ali je bilo svakako poznato da je riječ o Dervišu Korkutu.

– Finci: Derviš Korkut bio je izuzetna ličnost –

Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci također smatra kako je “Derviš Korkut bio jedna posve izuzetna ličnost, neko ko je prije gotovo 100 godina govorio nekoliko jezika, ko je prevodio, pisao, čitav život radio sa knjigama i oko knjiga, neko ko je, na kraju, kao kustos Zemaljskog muzeja spasio Hagadu”. Interesantno je, dodaje, da se 1945. godine, po oslobođenju Sarajeva, na prvoj inventurnoj listi pojavljuje Sarajevska hagada, s tim da nigdje nema traga da ju je neko vratio u Muzej, da ju je iskopao ispod džamije na Treskavici ili ispod trešnje na Bjelašnici, a bilo je raznih takvih priča.

U tom kontekstu, Finci navodi kako i on vjeruje u teoriju koju je razradio nekadašnji šef biblioteke Zemaljskog muzeja Kemal Bakrešić, a to je da je Hagada zapravo cijeli rat provela u Muzeju, sakrivena među stotinama hiljada drugih knjiga u muzejskoj biblioteci.

“Izvana kada je gledate, to je vrlo neugledna knjiga, uvezana u kartonski povez, u Beču 1885. godine, kada se tamo istraživala. Naoko, stvarno ne djeluje nimalo atraktivno. Bila je relativno malog formata i kao takva nikoga zanimala”, pojasnio je Finci.

Sarajevska hagada među najznačajnijim je eksponatima koje danas baštini Zemaljski muzej BiH, a samim time se zaključuje koliko je značajan i hrabar poduhvat bio spasiti ovaj rukopis u periodu Drugog svjetskog rata, kada je bio izložen direktnoj opasnosti, kaže nam Andrijana Pravidur, viša kustosica u Zemaljskom muzeju.

“Zahvaljujući djelovanju ljudi u upravi Joze Petrovića, tadašnjeg direktora, i njegovog suvremenika Derviša Korkuta, koji su svojom hrabrošću i odanošću prema kulturnoj baštini radili svoj posao, mi danas stojimo u Zemaljskom muzeju. Sve ovo smo naslijedili, jer su oni to uspjeli sačuvati”, navodi Pravidur, podvlačeći kako je riječ o ljudima koji su imali veliku odgovornost prema kulturnom blagu, naslijeđu i identitetu BiH.

“Danas, kada svjedočimo tome da mnogi spomenici kulture rapidno i nepovratno propaduju, gdje su prepušteni zaboravu, onda možemo povući jednu paralelu i vidjeti kakav je tada bio profesionalni, stručni, a na kraju krajeva i ljudski odnos prema kulturnoj baštini i naslijeđu koje nam je svima identitet. Mislim da je to jedno važno pitanje, bilo da se radi o spašavanju Hagade ili Zemaljskog muzeja, to je taj odnos prema kulturi koji mi danas nažalost nemamo”, podvlači Pravidur.

– Antifašista kome je “dokazana” saradnja s okupatorom –

Derviš Korkut primjer je čovjeka koji je vrlo dobro znao i u čijoj životnoj filozofiji su duboko bili ukorijenjeni humanost, dobročinstvo, solidarnost, moral, civiliziranost, ljudsko dostojanstvo. Mnoštvo je primjera gdje se bezuslovno stavio na stranu manjine, na stranu slabih i ugroženih. Vjerovao je da je pružiti pomoć obaveza prema čovjeku, bez obzira koje vjere bio. Uz to, Korkut je sve navedeno činio u momentima kada je to sa sobom nosilo i ozbiljan rizik po njegov, ali i život cijele njegove porodice. “Korkut” na turskom jeziku označava “čovjeka koji ulijeva strah”, no Derviš je, čini se, bio čovjek koji za ovozemaljski strah nije znao. Njegovu narav i karakter opisivalo je ipak njegovo ime, koje na perzijskom znači “skroman, pobožan”.

Kada se sagleda sve ono što je Korkut radio, čemu je težio i ono što je bilo njegovo životno opredjeljenje, može se reći da je bio istinski i dokazani antifašista, njegov život, bez ikakve sumnje, predstavlja najsvjetliji primjer antifašizma kao univerzalne vrijednosti.

Teško je shvatiti kako se to moglo desiti, ali Derviš Korkut se neposredno nakon rata našao na optuženičkoj klupi, uz optužbu da je bio “saradnik okupatora”. U septembru 1947. godine počelo suđenje muslimanskim alimima i inteletualcima, na čelu sa Kasimom ef. Dobračom, a među njima je bio i Derviš Korkut. U optužnici stoji da su se Kasim Dobrača, Derviš Korkut, Kasim Turković, Jusuf Tanović i Mehmed Handžić “stavili tokom okupacije u službu fašističke Njemačke” i da su nakon rata formirali ilegalnu organizaciju. Derviš Korkutu, dokazanom antifašisti, na sudu je “dokazano” da je s fašistima sarađivao. Osuđen je na osam godina zatvora.

Kamberović pojašnjava kako se ovdje, bez ikakve sumnje, radi o jednom montiranom procesu. Naglašava kako je ovaj sudski postupak bitno posmatrati u njegovom kontekstu, dakle nije riječ o 1945. niti 1946. godini, već je to period 1947. godine kada je pokrenuta inicijativa za izbor novog reisu-l-uleme, obzirom da je Fehim ef. Spaho umro na dužnosti 1942. godine.

“O tome su mnogi pisali, ja se slažem s tim tezama, da je to zapravo zbog izbora novog reisu-l-uleme, gdje su jugoslavenske vlasti pripremale teren kako bi prošao njihov kandidat. Trebalo je, i to nije komunistički izum, to je rađeno i između dva rata, eliminirati one za koje se pretpostavljalo da bi mogli biti ozbiljni protukandidati. Mislim da su Kasim Dobrača i Derviš Korkut zbog svega svoga, svoje prošlosti, zbog svog znanja koje su imali, bili ili mogli biti ozbiljni kandidati za reisu-l-ulemu”, kaže Kamberović, te nastavlja:

“Upravo tu treba tražiti razlog zašto je pokrenut taj sudski proces, jer proces iz 1947. protiv Dobrače i Korkuta, on je stvarno montiran. Ako je bilo montiranih procesa, a nisu svi bili, ovo je možda najbolji primjer jednog montiranog procesa.”

Dodaje kako su optužbe na račun Korkuta bile u potpunosti besmislene, između ostalog mu se stavljalo na teret da je bio u kontaktu s jerusalemskim muftijom Mohammedom al-Husseinijem, dakle riječ je o politički montiranom procesu. Korkut je očito zbog svog ugleda i obrazovanja, mogao biti ozbiljan protukandidat za reisu-l-ulemu.

– Mira Papo željela svjedočiti u korist Derviša Korkuta –

Finci podsjeća da je Mira Papo, koju su Korkutovi spasili tokom rata, a koja je oslobođenje dočekala kao major JNA, čula da se sudi Dervišu Korkutu i željela je da se na suđenju pojavi kao svjedok njegove odbrane.

“Ona je, prema priči koju znam, ne mogu da garantujem da je tako, bila pozvana da svjedoči u korist Derviša Korkuta, naravno, htjela je to da uradi. Ali bilo joj je zaprijećeno da će ostati bez posla, da će biti izbačena iz vojske. Možete zamisliti nekog ko je mladi vojnik, vjerovatno komunista, da u to vrijeme nakon rata na sudu brani ‘kolaboracionistu'”, govori Finci.

Prema njegovim riječima, Mira to sebi vjerovatno nikada nije oprostila te je 1948. godine, nakon što je formirana država, odselila u Izrael, ali nikada nije zaboravila porodicu Korkut. Ono što je također interesantno je to kako je tokom rata na Kosovu, 1999. godine, Korkutova kćerka Lamija, koja je tada tamo živjela, evakuisana u Izrael, upravo zbog toga što su njeni otac i majka “bili pravednici kada je za to bilo vrijeme”.

“Derviš Korkut je cijeli svoj život bio izuzetno pošten čovjek, sve što je radio, on je radio čestito, sa puno savjesti i puno volje”, podvlači Finci.

Kamberović dodaje da je došlo vrijeme da se ličnosti poput Derviša Korkuta na pravi način afirmiraju, jer, kako ističe, Bošnjaci u svojoj prošlosti imaju veliki broj ljudi koji imaju neokaljanu karijeru, neokaljanu biografiju, a bili su žrtve montiranih procesa. Kaže kako je pomalo ljut na one koji u savremenom dobu pokušavaju rehabilitirati one koji su, ipak, bili odgovorni za neke stvari, i u Drugom svjetskom ratu.

“Zaboravljamo rehabilitirati možda ovakve ljude, kao što je Derviš Korkut, koji je u ratu radio fantastične stvari, koji spašavao ljude, kulturno naslijeđe, koji je poslije rata stojički podnio svoju nesretnu sudbinu. Nije se previše eksponirao, nije se bunio, nije emigrirao, nije pričao o tome. Znao je da je učinio dobra djela i bio je, rekao bih, pravi musliman koji je znao da on ta dobra djela nije morao dokazivati ljudima, vjerovao je da to Svevišnji zna, odnosno da to nije učinio zbog ljudi, već zbog svog uvjerenja. Zato smatram da bi bilo važno da takve ljudi doista afirmiramo i pokažemo i tu dimenziju historije Bošnjaka. To su dobri primjeri koji pokazuju to antifašističko opredjeljenje i širinu koju Bošnjaci muslimani imaju u BiH”, zaključio je Kamberović.

Iz svega gore navedenog, može se zaključiti da je Derviš Korkut personifikacija Bosne i Hercegovine, sa svim različitostima i ljepotama kojima je protkan njen identitet. Istinski primjer civilizovanog dobrog bosanskog čovjeka, koji je drugog i drugačijeg gledao kao na vlastito i bogatstvo njegove zemlje, a nipošto kao na nekog manje vrijednog. O Dervišu Korkutu se danas, 50 godina od njegove smrti, veoma malo zna. Apsurdno je to što je danas moguće pročitati tekst o spašavanju Hagade bez pomena njegovog imena. A, Korkut je čovjek koji je zaslužio mnogo više. Njegova životna priča ne zaslužuje ništa manje pažnje od priče o Oskaru Schindleru, koji je spasio živote više od hiljadu poljskih Židova tokom Holokausta, o kojem je Spielberg snimio film “Schindlerova lista” i nagrađen sa čak sedam Oskara.

Na kraju, Kokutovu veličinu možda je najbolje opisao njegov najveći biograf Alija Bejtić, koji je 1974. godine objavio monografiju u kojoj za Derviša Korkuta kaže: “Kad bi bilo dano da se umovi umirućih ljudi mogu i uz visoku cijenu sačuvati, da i dalje djeluju, da obogaćuju generacije koje izrastaju, među ljudima takve vrste našao bi se i Derviš Korkut, javni radnik, učenjak orijentalista, pedagog i, naročito, izvanredan poznavalac i onih sićušnih grana života i običaja bosanskohercegovačkih Muslimana.”