Poljička republika, izvorno bosanska, ali autonomna teritorija na Jadranu koja je egzistirala vjekovima – sve do početka 19. vijeka i Napoleonovog osvajanja.
Poljički statut, poznati zbornik pravnih propisa iz 15. vijeka – pisan je bosančicom.
O nastanku iste, Alfons Pavich Pfauenthal, prvi historičar koji se bavio Poljičkom Republikom; ‘Prinosi povjesti Poljica’, (Glasnik Zemaljskog muzeja, 1903.):
– Tačno poznavanje povjesti pregja i njihovih viteških podviga pobugjuje u potomcima želju, da našljeduju one primjere, te je moćna poluga za odnjihanje novih pokoljenja vrsnih gragjana. Iz odanosti spram otadžbine svojih pradjedova, a velikom nam ljubavlju, za skoro devetnaestogodišnjeg svog službovanja u Dalmaciji, prikupio na dokolici ove podatke, isprave i sllke, te ih sada ovdje objelodanjujem kao prilog povjesti poljičke.
U Zadru, godine 1902. Poljica. (Župa, općina župa poljička, kneževina poljička, provincija poljicka, comunitas Poggicie, universita di Poglizza.) Oni, koji su do sada o povjesti Poljica pisali, pozivahu se glede vremena i ostalih prilika, koje se odnose na utemeljenje ove male države, na živo usmeno predanje, koje postoji u tom pogledu.
Po tom predanju utemeljena je župa poljička oko godine 1015.
U ono vrijeme odseliše iz Bosne tri sina velikoga kneza Miroslava, Tješimir, Krešimir i Elem s nekoga nesklada, što se bio desio megju gospodom. Nakon obijanja i skitanja sagjoše u Zvečanj i u Ostrovicu kod vode Pokornika, i našav tu zgodnu i pitomu zaklonicu, nastane se ovdje i sagrade ponosite dvore, od kojih se zidovi i sada u bitnosti nahode. Iza nekoliko vremena razdijeliše se i svaki se na svom dijelu okuci. Tješimir uze zemlje od vode Gubavice (cetinski slap) ispod Zadvarja do Gradca usred Poljica, Krešimir od Gradca do vode Zrnovnice i sjede u Dubravi, a Elem pogje u gornja Poljica u Mosorsko podosoje sve do Cetine od Dugopolja do Radopolja i diže kulu u Srijanima.
U zadnje doba objelodanio je mnogopoštovani pop Petar Škarica iz Podgragja izvod iz jedne isprave, kojom se doba utemeljenja tačnije oznacuje i koja se odnosi i na još neke druge okolnosti usmenog predanja.
— Ovaj izvod iz isprave glasi: Rodovnik plemonite porodice Gaudenzio, to jest Slava Radovcicha alias Strnicha iz Poljice, od koljena velikoga kneza Miroslava, koji je god. 941. kao kralj Bosne i Dalmacije vladao. Kad ga je god. 944. ban Pribina ubio, pobjegoše njegova tri sina Elem, Tissimir i Crescimir radi razdora, koji je tamo vladao, iz Bosne i nagjoše zatocišta u brdima, gdje poceše zidati, te tako početak učiniše, da se župa poljička utemelji i da tamo njihovu postojbinu ustanove.
Kod Dubrave nalaze se veće ruševine zgrada, koje narodno kazivanje označuje ostacima Krešimirove palače, a tako se isto priča, da je jedan stari sarkofag, što je prislonjen uz crkveni zid u Srijanima grobnica Elemova.
Kada ono godine 1241. Tatari nasrnuše i poplaviše Ugarsku i Hrvatsku, dobjegoše po razlaganju Pavlinovića i Klaicć u Poljica neki plemići — sami Hrvati gornjaci, koji su pratili u Dalmaciju kralja Belu IV.; oni su megju Bošnjake primljeni i nastanjeni.
Glede naseljenja ove vlastele kaže Andrija Kačić ovo: „Gospoda Ungarska, koise naode u Pogliczih izzagiosse od Iure Raicicha i gnehovih sinova Ugrina i Novaka, koji dogiosce iz Ungarije u Zadgna dobba, puno neggo recena Gospoda Bosanska iz Bosne a poslih gnih doge Gospodin Draxoe i od ovizisu sada sve kuchie gospode Ungarske u Pogliezih“.
Po historiji „Contea di Poglizza“ od profesora Tulija Erbera bilo bi se ovo naseljenje vlastele iz Ugarske, odnosno iz Hrvatske oko godine 1350. izvelo, te ovaj opaža glede toga ovo: Godine 1342. stupi Ljudevit veliki (umro 1382.) iz vladalačke kuće Anjou na prijesto i ispuni svoje na dan krunisanja dato obećanje, da će opet zadobiti sve zemlje, koje su nekada Ugarskoj pripadale. Ljudevit započne rat, te napadne god. 1356. Srbiju, kojom je onda vladao Stjepan Dušan. Pošto Mlecani stadoše na put napredovanju ugarskog oružja, potisne Ljudevit svoje pobjedonosne čete do rijeke Brente, te prisili god. 1358. svoje protivnike na mir. Tako steče kralj Ljudevit Hrvatsku, Dalmaciju sa Zadrom, Trogirom, Spljetom, Dubrovnikom i one krajeve, koji su pripadali Srbiji. Pošto se na taj način ugarska vladavina protezala od Kvarnera do Kotora, bilo je neizbježivo, da se i Poljica predaju vlasti Ljudevitovoj, te možemo dakle — piše Erber — pristati uz mnijenje Franceschi-a, da su braća Raicic i Dražoe oko g. 1350. od ugarskog kralja poslani u Poljica kao banovi, i da je od toga doba ugarska aristokracija nad bosanskim plemstvom imala prevlast, jer je ugarsko plemstvo prisvojilo sebi najuplivnija prava.
Po Franceschi-u preseliše se dugo nakon dolaska Tješimira, Krešimira i Elema, Juraj Rajcic i njegovi sinovi Ugrin i Novak, pak poslije njih, ali ne odveć kasnije Dražoevi, svi potomci ugarskih plemićkih porodica, — u Poljica, gdje su od bosanskih plemića bili dobro primljeni, s njima se sprijateljili, od njih zemalja u dostatnoj mjeri dobili i kao braća u ista prava sa bosanskim plemićima stupili…
(MiruhBosne)
