Položaj Bošnjaka u Bosni i Hercegovini od 1918. do 1921. godine

–U novom državno-pravnom okviru položaj Bošnjaka postao je izrazito nepovoljan i zabrinjavajući, dok su ubistva, pljačkanja i drugi oblici teškog kršenja ljudskih prava bili česta pojava. Samo na području istočne Hercegovine u prvim godinama nakon proglašenja Kraljevine SHS ubijeno je van suda i zakona više od tri hiljade Bošnjaka.

Istina, i prije stvaranja Kraljevine SHS bilo je indikatora da će doći do eskalacije nasilja prema Bošnjacima. Već po ulasku srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu dogodio se veliki broj slučajeva u kojima su gardisti ili srpski vojnici upadali u bošnjačke kuće, pretresali ih, otimali novac ili pokretnu imovinu, zlostavljali ukućane, a u nekim slučajevima i ubijali građane. Policija i žandarmerija su inertno i neefikasno zaustavljali ove i slične napade. Ništa bolji odnos nije bio ni sudova i tužilaštva koji su kao dio državnog aparata bili zaduženi da privode i kažnjavaju prekršioce zakona.

Jedna od karakteristika bošnjačkih stradanja i nevolja prvih godina zajedničke države bila je neosjetljivost lokalnih organa vlasti prema učestalim nasrtajima na imovinu, čast i živote Bošnjaka. Ta indolentnost negdje se graničila s otvorenim nasiljem, negdje s očiglednim saučesništvom u zataškavanju zločina koji su vršeni. Teror nad Bošnjacima u prvim mjesecima zajedničke države imao je brojne odlike šovinističke kampanje protiv naroda druge vjere, tradicije i kulture. Pri tome, od izgrednika nisu bili pošteđeni ni vjerski velikodostojnici ni islamski simboli.

Dotadašnji režimi u balkanskim i susjednim zemljama nisu poštovali prava nacionalnih manjina koja su, uglavnom, zavisila od stanja općih međudržavnih odnosa. Složene višenacionalne države su, u odsustvu građanskog i nacionalnog principa, sve manjinske narode stavljale pred izbor između dvije nepovoljne opcije: asimiliranje u većinsku naciju ili prihvatanje statusa građana drugog reda. Izuzetak u tom pogledu učinjen je jedino prema muslimanima kao jugoslovenskim državljanima.
Ugovor s Kraljevinom SHS obavezivao je ovu državu da garantira elementarna ljudska i nacionalna prava svim nacionalnim manjinama.

Članovima od 2. do 8. Ugovora o miru s Austrijom, potpisanom u zapadnom predgrađu Pariza, Sen Žermenu en Le (Saint–Germain–en-Laxe), 10. septembra 1919. godine, Kraljevina SHS obavezala se da svim svojim državljanima, ali i strancima, osigura potpunu zaštitu života i slobode, bez obzira na religiju, narodnost i porijeklo, te jednakost pred zakonom za sve etničke, vjerske ili jezičke manjine.

Specijalne obaveze u pogledu zaštite muslimana regulirane su članom 10. Senžermenskog ugovora, u kojem se Kraljevini SHS nalaže da na svojoj teritoriji osigura „da za muslimane u pogledu njihovog porodičnog i ličnog statusa donese odredbe koje dopuštaju da se ta pitanja reguliraju po muslimanskim običajima“.

Međutim, vladajući režim u Beogradu nije se previše obazirao na odredbe Senžermenskog ugovora. Umjesto poštivanja ljudskih prava započelo je sistematsko negiranje i ugrožavanje elementarnih ljudskih prava Bošnjaka. Zato su, pored ostalog, posvetili naročitu pažnju kreiranju državnog aparata u kome će odlučujuću riječ imati režimu politički pouzdana lica. Zbog toga su već od 1919. godine počeli u Bosnu i Hercegovinu dolaziti činovnici iz Srbije i zauzimati važne funkcije u državnoj upravi.
Dotadašnji bosanskohercegovački službenici (najviše Bošnjaci i Hrvati) bili su smjenjivani pod različitim izgovorima ili postavljani na takve dužnosti odakle nisu mogli imati važniji uticaj na društvena zbivanja.

Pozivajući se na opće nesređeno stanje u Sarajevskom i Tuzlanskom okrugu, najodgovornije ličnosti Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, inače predstavnici srpskih političkih krugova, odlučno su tražili od Ministarstva unutrašnjih poslova u Beogradu da se umjesto dotadašnjih okružnih načelnika u Sarajevu, Tuzli i Travniku imenuju činovnici iz Srbije, što je u Beogradu naišlo na odobravanje. U vezi s tim, i zvanični organ Zemaljske vlade u Sarajevu Narodno jedinstvo isticao je da je za Bosnu i Hercegovinu najpodesniji upravni aparat iz Srbije.

U tom kontekstu posebno složena i teška situacija nastupit će za Bošnjake.
Srpska hegemonijalna politika je na ovaj narod gledala kroz zacrtanu vizuru troplemenog i troimenog naroda (Srba, Hrvata i Slovenaca), u kojoj je Bošnjacima bilo namijenjeno nacionalno „osvješćivanje“ i „nacionaliziranje“ u srpskom smislu.

Zbog stalnog narušavanja reda i mira Narodna vlada u Sarajevu je u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine tokom novembra 1918. godine uvela prijeke sudove. Navedeni sudovi uvedeni su 6. novembra u Brčkom i 7. novembra u Derventi i Banjoj Luci. Iako je na sjednicama Glavnog odbora Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu bilo prijedloga da se prijeki sud uvede na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine, oni nisu prihvaćeni.
Međutim, Mehmed Spaho se nije priklonio onoj grupi koja je smatrala kako je najbolje uvesti prijeke sudove u cijeloj Bosni i Hercegovini. Umjesto toga, on je predložio da se ovo pitanje prepusti povjereniku za pravosuđe koji je trebao imati ovlasti da proglasi prijeki sud u onim kotarima gdje to situacija zahtijeva.

Stradanja Bošnjaka i nakon proglašenja Kraljevine SHS predstavljaju jednu od glavnih karakteristika sveukupnog života i stanja u Bosni i Hercegovini u prvim godinama nakon ujedinjenja.

Među brojnim primjerima koji ukazuju na takvo stanje je i memorandum Bošnjaka kotara Bijeljine, upućen januara 1919. godine Narodnoj vladi u Sarajevu, kojim se traži zaustavljanje brojnih nedjela, zaštita lične slobode i imetka. Potpisnici memoranduma ukazuju na masovno otimanje imovine Bošnjaka od strane pravoslavnih stanovnika, koji svakodnevno nastavljaju otimati, razdjeljivati i obrađivati njihovu zemlju. U pokušaju da se zaštite od potpune anarhije oni u memorandumu navode:

„Mi potpisani u svoje ime i u ime svih muslimana bez razlike staleža, kotara Bijeljina podnosimo ovaj memorandum da se shodni koraci preduzmu, da nam se pruži zadovoljština i ošteta za nedjela, što ih počiniše Narodno vijeće u Bijeljini i težaci ovog kotara od dana prevrata na našoj osobnoj slobodi i imetku, a da nam se zajamči zaštita i sigurnost za budućnost. (…) Dok kod naših sugrađana pravoslavnih još danas imade vojničkih pušaka na pretek, mi smo morali predati sve oružje, čak i lovačko, premda posjedujemo oružne listove. Pritužujemo se što nam je oduzeto lovačko oružje, koje mnogi od nas čuvamo kao amanet od naših djedova i pradjedova, to nam je oružje starina i svetinja. Čujemo da je taj naš amanet razdijeljen među pravoslavno stanovništvo. (…) Bijeljinsko Narodno vijeće rekviriralo je kola i sijeno jedino od Muslimana-građana, gonilo na rad samo Muslimane građane.

Građani pravoslavni bili su pošteđeni. Stanovnici okolnih sela, u kojima mi bogatiji imademo naše slobodne posjede, u masama su navaljivali na ta naša slobodna dobra otimajući, oštećujući i paleći. Zulumi ove vrste ne prestaju još ni danas, jer se oni danomice nastavljaju; težaci brane mnogim vlasnicima pristup na vlastito dobro, oni taj slobodni posjed između sebe svojevoljno razdjeljuju i obrađuju.
Više puta smo zamolili vojnog komandanta mjesta i kotarskog predstojnika, da nam pruže zaštitu. Zaštita nam je svaki put uskraćena (…) Mi smo gledali s velikim povjerenjem u Narodno vijeće, ali sva naša intervencija i nastojanje nije ništa
pomoglo. Narodno vijeće ili nije htjelo pomoći ili nije moglo. (kurziv D.B) (…) Mi smo pripadnici ovih oslobođenih zemalja, hoćemo da živimo u slobodnoj zemlji kao potpuno slobodni građani vršeći zakon. Ovakvim nesređenim i nezdravim pojavama treba stati na put moćnim preventivnim sredstvima, a gdje je došlo do ekscesa morala bi se cjelokupna sela učiniti odgovornim za štetu nametnuvši im kontribuciju, jer samo će na taj način izbiti pravi krivci i prestati ovakvi zulumi. Upravo zato stupamo pred Vas, da nam pomognete i da nas zaštitite“.

O nespremnosti nadležnih organa vlasti da zaštite ličnu i imovinsku sigurnost svjedoče i brojni službeni izvještaji o političkoj situaciji na terenu koje su sačinjavali kotarski uredi. Brojne razbojničke bande ubijale su putnike, pljačkale kuće nezaštićenih građana i zastrašivale lokalno stanovništvo, a da pri tome nije bilo adekvatne reakcije nadležnih organa.

Ilustracije radi, u jednom izvještaju sreskog načelnika iz Čajniča stoji sljedeće: „Lična i imovinska bezbednost su u području sreza (…) pojavom razbojničke družine čuvenog razbojnika Boškovića silno ugrožene. Spomenuta družina je haračila sve do posljednjeg dana po srezu boljaničkom i pljevaljskom, pa je sigurno usljed progona u dotičnim srezovima prešla u isti i počela harati uz veliku drzovitost. (…) Družina broji do osam dobro naoružanih razbojnika. Žandarmerija je neprestano u službi tragajući i progoneći, no držim da će se bez dobrog pojačanja slabo šta postići, jer se raspolaže sa svega dvadesetak žandara, a narod se u pomanjkanju oružja ne može upotrijebiti žandarmeriji u pomoć. Progon je otežan još time, što se narod uplašio pa se boji da daje podatke o kretanju razbojnika“.

Politička klima nesigurnosti posebno je bila izražena u istočnim dijelovima Bosne i Hercegovine.

O tome se, između ostalog, govori i u pismu sreskog načelnika iz Višegrada, u kojem se navodi: „U političkom pogledu većina naroda se pridružila srpskoj narodnoj organizaciji. U tu svrhu agitirali su sveštenici Milan Božić, Kosta Popović i Aleksandar Durović te je u svrhu konstituisanja te organizacije sazvana javna skupština za dan 18. juli, kojoj je prisustvovalo oko 2000 težaka. Do sada pošlo mi je za rukom da ugušim razmirice među pravoslavnim i muslimanima ali od sada stvar postaje teža, jer srpska narodna organizacija živo agitira protiv narodnog jedinstva te smatra muslimane za Srbe i protiv njihove volje.
Vraćajući se iz narodne skupštine težaci Milan Adžić iz Bijelog Brda i Ivan Tuba iz Dobruna, napali su bez ikakvog razloga ovrhovoditelja kot. pripomočne zaklade muslimana Šeću Marića iz Višegrada te su ga pretukli, da je sav krvav i onesviješten na zemlju pao“.

Brojni napadi na živote i imovinu Bošnjaka i patološka šikaniranja stalnim povicima upućenim Bošnjacima: „Idite u Aziju“, „Selite u Aziju“ i slično bili su učestala pojava u prvim godinama nakon stvaranja Kraljevine SHS.

Njih nije sprečavala ni Druga srpska armija Stepe Stepanovića, koja se nalazila u Bosni i Hercegovini od novembra 1918. godine s ciljem osiguranja mira i reda.

Zbog toga nije slučajno da je reisul-ulema Džemaludin Čaušević rekao predsjedniku Zemaljske vlade Atanasiju Šoli da je Bosna zapala pod teror kakvog ne pamti. Na meti su posebno bili bošnjački zemljoposjednici, kojima su srpski seljaci širom Bosne i Hercegovine palili kuće i gospodarske zgrade.

Otimanje bošnjačke zemlje poprimilo je takve razmjere da je i regent Aleksandar Karađorđević 24. decembra 1918. godine izjavio da želi „da se odmah pristupi pravednom rješavanju agrarnog pitanja i da se ukinu kmetstva i veliki zemljišni posjedi“.
Haotičnu situaciju u kojoj su se Bošnjaci našli poslije ujedinjenja neće popraviti ni upozorenja ministra unutrašnjih poslova Svetozara Pribičevića, koji je tokom 1918. i 1919. godine poslao više telegrama s informacijama o nezakonitim postupcima prema Bošnjacima. U njima on ukazuje na mogućnost negativnih posljedica na stanje u državi i položaj u inozemstvu ako se nastavi s progonima muslimana od strane pravoslavnih. U dopisu ministra unutrašnjih poslova Kraljevine SHS upućenom predsjedniku Zemaljske vlade u Sarajevu 1. februara 1919. godine se, pored ostalog, navodi: „Saznao sam iz jednog izvještaja za razna nasilja koja su pričinjena muslimanskom stanovništvu u Bosni, za vreme kako su iz Bosne izašle austro-ugarske vlasti, i da su izvršioci ovih nasilja pravoslavni.

Tako, pored paljenja čitavih sela, zapaljeno je i opljačkano imanje Smail-age Smailagića u Gredi u vrednosti 400.000 kruna. Zapaljeno je i orobljeno imanje Mehmed-bega Ibrahimbegovića u Roguljima u vrednosti 400.000 kruna.
Zapaljen je i orobljen čardak (…) hanume Ibrahimagića u Lanicima u vrednosti 120.000 kruna. (…) Zapaljeno je i opljačkano imanje i sve zgrade dr. Alim-bega u Turjaku i šteta se ceni na preko jedan milion kruna. (…) 11. novembra 1918. jedanaestorica komita došli su u selo Glavinića i oterali od Hamida Glavinića 17 brava; od Salke Ćerimagića 21 brava; od Murata Glavinića 35 brava; od Šaćira Glavinića 200 brava i 100 kruna. 5 novembra 1918. trinaest komita došli su u selo Grbaši među njima Kosta Tasovac, Spasoje i Pero Tasovac iz Tarojske njive i oterali od Husa Nikontovića: 94 brava, 1 konja i razno pokućstvo. Ubili su Hamzu Nikontovića (…) 30. novembra 1918. četrdeset komita došlo u selo i to: Petar Ljubenko, Novica Vukotić, Kosta Tasovac i Pero Tasovac i oterali od Huse Nikontovića: 5 brava, tri krave i jednu jalovicu; od Halila Nikontovića: 8 brava, 2 vola i jednu kravu. (…) U okolini Prače vlada najveća nesigurnost za muslimane od strane pravoslavnih. Ucjenjuju se ljudi i pljačkaju. (…) Ako bi se produžilo, ovakav razvoj događaja i ako bi se produžilo gonjenje muslimana od strane pravoslavnih, to može vrlo rđavo i kobno dejstvovati na unutarnje odnose u zemlji i položaj u inostranstvu. Stoga Vam preporučujem da odmah preduzmete najstrožije mere da se ovakvi slučajevi više ne ponove i da se muslimansko stanovništvo što više zaštiti od nasilja i pljačke i da se svaki onaj ko bi slično preduzeo prema muslimanima najstrožije kazni“.

S obzirom da navedeni dopis iz februara 1919. godine nije rezultirao zaustavljanjem nasilja nad bošnjačkim stanovništvom, ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribičević upućuje novi dopis predsjedniku Zemaljske vlade u Sarajevu Atanasiju Šoli, 17. aprila 1919. godine. U njemu je pisalo: „Dobio sam izvještaje od pojedinih građana iz Bosne (…) iz kojih se utvrđuje da hrišćanski elemenat nekažnjeno vrijeđa prava naših građana muslimana. Tako se iz Bosanske Krupe javlja da su u Potkalinju navalili na džamiju, porazbijali sve i psovali hodžu. (…) Ovo je prijavljeno vlasti, ali ona nije ništa učinila. Smatram za potrebno naglasiti da se ovo ne smije trpiti, jer u našoj državi građani su dužni pokoravati se zakonima i naređenjima vlasti, a ko protivno radi, trpiće zakonske posljedice.Kad se na ovoj osnovi razvija država, onda je bitna u zemlji javna sigurnost građana na velikoj visini, i građani će se tada slobodno razvijati u svakom pogledu (…) Protivno postupanje donosi druge rezultate. S toga preporučujem da izdate naređenje državnim organima, da prema svima podjednako postupaju po zakonu, a iznete slučajeve izvideti i o rezultatu izvestiti“.

Ipak, ni spomenuta upozorenja najodgovornijih lica zaduženih za sigurnost građana u Kraljevini SHS neće zaustaviti teror i nasilje nad bošnjačkim stanovništvom. Atmosfera sveopće nesigurnosti i straha kreirana je i u narednim godinama. O tome, između ostalog, svjedoči i izvještaj sreskog načelnika iz Foče, sačinjen u septembru 1920. godine, a u kojem stoji: „Položaj u ovom srezu je postao opasan (…) jer se u posljednje vrijeme ispadi češće javljaju i jer je
pučanstvo u ovim krajevima utjerano u grdan strah, naročito je panika zavladala među muslimanskim svijetom, koji je do sad isključivo bio izložen razbojničkim ispadima. Nije ni čudo, da se sve to izrabljuje u političke svrhe i u raspirivanje
vjerske mržnje“.

O maltretiranju, pljačkama i zločinama nad Bošnjacima otvoreno je govorio i reisul-ulema Džemaludin Čaušević. On je upozorio nadležne organe u Kraljevini SHS da Bošnjaci ne mogu sjediti skrštenih ruku i očekivati nove talase nasilja.
Prema njegovim riječima, u slučaju da se nasilje nad Bošnjacima nastavi, oni „će biti primorani da se sami brane i da od drugoga koga zatraže pomoć i obezbjeđenje svoga života i imetka“.

Kada je istina o stradanjima Bošnjaka počela prodirati u evropsku javnost, ministar Svetozar Pribičević i beogradska vlada naredili su predsjedniku Zemaljske vlade u Sarajevu Atanasiju Šoli da od reisul-uleme Džemaludina Čauševića traži negiranje izjava koje je dao francuskom novinaru Šarlu Riveu (Charles Rivet). Riječ je o izjavama koje je Čaušević dao prilikom boravka jedne francuske delegacije u Sarajevu, februara 1919. godine, u kojima je govorio
o nepovoljnom statusu i stradanjima Bošnjaka u novoj državi, a što je Rive i objavio u listu L’ Temps 1. aprila 1919. godine.
Međutim, Šola ni poslije niza razgovora nije uspio ubijediti Čauševića da demantira izjave date ovom francuskom listu. Umjesto toga, on je izvijestio Pribičevića da su Čauševićevi navodi, uglavnom, tačni, te da je riječ o čovjeku koji se patriotski držao tokom rata, pa bi stoga bilo štetno preduzimati bilo kakve radikalnije mjere protiv njega.

Osim reisul-uleme Čauševića, reagirali su i drugi bošnjački, u prvom redu vjerski predstavnici. Oni su, također, tražili da se Bošnjaci zaštite od poslijeratnog nasilja, te da se tretiraju kao ravnopravnigrađani.

Ipak, ni brojne žalbe predstavnika bošnjačkog naroda upućene mjerodavnim faktorima u Kraljevini SHS, kao i prema inozemstvu, neće zaustaviti teror i ubistva nad njima. Naročito žestokom progonu i maltretiranju bili su izloženi Bošnjaci u Sandžaku, gdje je u mjestima Šahovići i Pavino polje izvršen genocid u novembru 1924. godine. Nakon nezapamćenog pokolja tamošnjeg stanovništva, u kojem je pobijeno više od 500 Bošnjaka, većina preživjelih stanovnika nikada se više nije vratila nazad. Usljed posljedica strahovitog pokolja, ali i straha od ponovnog napada Crnogoraca, mnoge šahovićevske i pavinopoljske porodice prodale su svoja imanja u bescijenje ili čak bez ikakve naknade, što je bio češći slučaj.
Na opustošena bošnjačka ognjišta u Šahovićima, Pavinom polju, a dijelom i u bjelopoljskom kraju naselit će se crnogorske porodice.

Osim brojnih pokolja, pljačkanja, deportacija i osvetničkih kampanja Bošnjaci su bili izloženi i organiziranom ekonomskom udaru koji se realizirao pod oblandom agrarne reforme.

Zemljovlasnicima islamske vjeroispovijesti (Bošnjaci, Albanci i Turci) oduzeto je ukupno 1.406.404. ha zemljišta ili 73,1% ukupno oduzete zemlje tokom provođenja agrarne reforme, što samo po sebi dovoljno pokazuje ko su bile mete i žrtve spomenute reforme u Kraljevini SHS/ Jugoslaviji.

Ipak, glavno težište reforme bilo je u Bosni i Hercegovini, gdje je do 1918. godine 62% privatne imovine bilo u bošnjačkom vlasništvu.

Da je to zaista tako bilo, svjedoče i činjenice da je bošnjačkim zemljovlasnicima oduzeto 52,8% ukupne obradive površine u Bosni i Hercegovini i 110.000 ha zemljišta koje je pripadalo akcionarskim društvima, bankama, fabrikama, itd.

Od zemljovlasnika u Bosni i Hercegovini je ukupno oduzeto 1.268.277 ha poljoprivrednog i šumskog zemljišta, te predato u vlasništvo 249.580 zemljoradničkih porodica, uglavnom srpske nacionalnosti. Očigledno je da glavni ciljevi agrarne reforme nisu bili socijalno-ekonomske prirode, kako je to beogradski režim želio predstaviti.

Naprotiv, ekonomskim uništavanjem i „perfidnim kupoprodajnim transakcijama s mizernim agrarnim obligacijama i njihovim neisplaćivanjem“ trebalo je realizirati nacionalno-političke ciljeve finansijskog razvlašćivanja Bošnjaka.

Kao rezultat takvih nastojanja doći će i do radikalne izmjene u vlasničkoj strukturi zemljišta u korist Srba, a na štetu Bošnjaka kod kojih dolazi do naglog siromašenja.

Na teške posljedice ekonomskog uništavanja bošnjačkog stanovništva ukazivali su i politički predstavnici ovog naroda. O tome je, pored ostalih, govorio i poslanik Mustajbeg Kapetanović prilikom proračunske rasprave. On je u svom
govoru, između ostalog, istakao sljedeće: „Molim vas gospodo, ja ću ovdje da vam kažem prilike u Bosni i Hercegovini, bijedno stanje zemljoposjednika, koji su živili od prihoda sa svog vlastitog imetka, koje nijesu nikome oteli, nego naslijedili od svojih predaka, ili za svoj vlastiti novac kupili. Danas vam ti ljudi očajavaju, nemaju šta da jedu. Od 1919. godine prodali su muslimanski zemljoposjednici sve što su imali. (…) Gospodo, ne mogu da zamislim, kakvo srce mora biti u onih, koji danas odlučuju o tome i koji neće, da isplate onu malu mizernu sumu, da se bar pomogne onim najsiromašnijim. Da se uzmognu prehraniti barem nekoliko mjeseci.
Gospodo, današnja vlada zavlači Muslimane Bosne i Hercegovine već godinu i po dana i neće, da isplati ugovorenu odštetu. (…) Gospodo, ja ne mogu vjerovati, da vlada nema novaca, da to isplati, jer baca novac na različite strane i ondje gdje treba i gdje ne treba. (…) Od 50.000 tako zvanih aga i begova, kažem tako zvanih, jer svakog Muslimana, koji je imao jedno kmetovsko selište ili jednu njivu zemlje prozvali su agom ili begom. Od 50 hiljada posjednika ima danas jedva njih 4.000-5.000 koji mogu živiti, ili bolje reći životariti, a njih 40- 45 hiljada nemaju u kući ni kruha. I trpi ova Narodna Skupština, da ovako nasilje provodi vlada g. Pašića. Ja mislim, gospodo, da je ovo ne samo grehota, nego, da je i sramota“.

Teorijsku podlogu organiziranim i sistematski provođenim antibošnjačkim aktivnostima pružali su predstavnici velikosrpske ideologije, koji su otvoreno opravdavali takvu politiku u režimskim dnevnim listovima, časopisima i naručenim studijama.

Dvadesetih godina velikosrpski režim intenzivirao je aktivnosti s ciljem nacionaliziranja Bošnjaka. Kao eksponent takve politike na prostoru Bosne i Hercegovine prednjačio je radikalni list „Srpska riječ“. Poručujući kako i pod kojim uslovima vide život sa Bošnjacima u budućnosti, ovaj list je pisao da Srbi „hoće i žele da u miru i bratskom skladu žive s našim muslimanima, jer su i oni Srbi kao i mi, iako to na sva usta i ne ispovijedaju“.

Negiranje bošnjačke posebnosti i dokazivanje njihovog srpskog porijekla postaje jedna od najvažnijih preokupacija za arhitekte i teoretičare velikosrpske politike.
Na fonu takve orijentacije, Krsta Marić 1924. godine piše: „Muslimana ima u našoj državi više od miliona. Nadpolovična većina tih Muslimana su Srbi po poreklu, ali za sada nemaju nikakva nacionalna osjećaja (…) Dakle, nacionalizovanje sedam do osam stotina hiljada muslimana nije baš tako neblagodaran i neznatan posao“.

Paralelno s tom propagandom nisu izbjegavane ni primitivne ocjene i uvrede vjerskih osjećanja i karakternih osobina Bošnjaka. Slikovit primjer takvog odnosa je i tekst objavljen u „Novoj Evropi“, gdje piše: „Prorokov zeleni barjak na suncu poratnog i bezbožnog doba počeo je da bledi i da gubi svoju draž i privlačnost. Ipak, Islam za svoje verne ima nešto privlačno (…) on daje potčinjenu ženu, brak, porodicu i domaćinstvo, tako tipično i take vrste kakvi se izvan njega ne mogu dobiti (…) jer je slatko orijentalcu gospodariti nad drugima“.

U sklopu tako kreiranog ambijenta, česta kršenja ljudskih prava Bošnjaka i njihovo generalno zapostavljanje u odnosu na druge narode postaju svakodnevna pojava. Putem nacionalističke propagande Bošnjaci se izjednačavaju sa
omraženim turskim okupatorom i predstavljaju kao antidržavni element, čime je u široj javnosti kreirana atmosfera za nekažnjeno nacionalističko i šovinističko djelovanje protiv njih. Iako treći narod po brojnosti u Kraljevini SHS, Bošnjaci se potpuno marginaliziraju, a njihovo participiranje u najvišim državnim organima postaje simbolično.

(Denis Bećirović, Filozofski Fakultet Univerziteta u Tuzli)

/MiruhBosne/