Katmandu/Nuwakot, Nepal — Oči Talke Sada su iscrpljene, bore na licu duboke od brige. Peta ga bole nakon dugog hodanja preko nepalskih planina. Gladan je i ljut, ali dok mu se raspoloženje mijenja između nade i bespomoćnosti, njegov fokus ostaje na misiji: očajničkoj potrazi za sinom.
Sada, koji ima pedesetak godina, dolazi iz Saptarija, okruga u nepalskoj regiji Terai – ravnicama koje se protežu preko južnog Nepala, južno od brda Shivalik i sjeverno od porozne granice s Indijom.
Ljudi iz ovog dijela himalajske nacije poznati su kao Madhesis, a njihova etnolingvistička populacija ima raznolik regionalni, kulturni i kastinski identitet. Vinod, njegov jedini sin – Sada također ima tri kćerke – nestao je otkako su razorne poplave 26. augusta uništile kuće, škole, mostove, elektrane i sve što im se našlo na putu u velikim dijelovima sjevernog Nepala.
Sada je posljednji put razgovarao s 19-godišnjim Vinodom dan prije poplava koje su nastale iz rijeke Bhotekoshi. Vinod je došao u okrug Rasuwa, regiju najteže pogođenu poplavama, mjesec dana ranije kako bi radio kao radnik u hidroelektrani. Miješao je cement i obavljao druge sitne poslove. Još četiri mladića koji su radili s njim – svi između 17 i 19 godina – također se vode kao nestali nakon poplava.
„Ne mogu vam opisati koliko moja žena jauče. I ja sam u velikoj boli i ne znam šta da radim“, kaže Sada dok briše suze.
Traži, putuj, traži ponovo
Odjeven u izblijedjelu bijelu košulju i crne hlače, otac nosi narančastu polietilensku torbu kao kabanicu. Na ramenima nosi sivi ruksak. S njim je njegov brat, Sadin pratilac na dugom i sve frustrirajućem putovanju.
Sada pokazuje prljavu maramicu u džepu sa zgužvanim novčanicama u vrijednosti manjoj od 2.000 nepalskih rupija (oko 13 dolara). To je novac koji je posudio kako bi mogao preći poplavljena područja Nepala u potrazi za svojim sinom.
„Posudio sam novac da dođem sve od Saptarija dovde. Moram platiti kamatu od 20 rupija na svakih 100 rupija koje sam posudio“, kaže on. Braća su dio tog novca iskoristila da se autobusom odvezu od Saptarija do glavnog grada, Katmandua. To putovanje od 292 km traje devet sati zbog brdovitog terena Nepala.
U Katmanduu, Sada i njegov brat išli su od bolnice do bolnice tražeći Vinoda među preživjelima ili na spisku onih koji su proglašeni mrtvima – mnoge žrtve poplava su dopremljene u Katmandu avionom iz sjevernih dijelova Nepala.
Ispred mrtvačnica, fotografije izložene na fotografijama često je teško prepoznati. Većina tijela koja se izvlače su u stanju raspadanja ili raskomadana. Nije bilo ni traga Vinoda – niti njegovog imena ili fotografije u bolnicama.
„Sinoć, kada smo stigli ovdje, jedan pansion nam je naplatio 1.500 nepalskih rupija za noćenje. Dali su nam samo jednu malu porciju riže koja nije zadovoljila našu glad“, kaže Sada. „Sada, ako moramo ostati ovdje još jednu noć, sav moj preostali novac će nestati i neću imati ništa s čime da se vratim kući.“
‘Oni nas guraju od sebe’
Sada i njegov brat kažu da samo žele pristup mrtvačnicama i vojnim kampovima uspostavljenim kako bi se pomoglo u evakuaciji preživjelih i odvoženju tijela iz zone katastrofe, ali tvrde da je on više puta odbijen.
Za braću, odgovor koji su dobili na svoje molbe za pomoć je proizvod duboko ukorijenjenih etničkih i kastinskih podjela unutar Nepala. Madhesi – kako su poznati stanovnici Teraija – dugo su optuživali nepalsku elitu sa sjedištem u brdima za diskriminaciju prema njima.
Sadaina porodica potiče iz zajednice Musahar, posebno marginalizirane zajednice koja živi u Teraiju i u indijskim državama Uttar Pradesh i Bihar.
„Siromašni smo. Smatraju nas Madhešima i Biharcima. Ne govorimo tečno nepalski – zbog čega nas samo guraju i tjeraju da trčimo od stuba do stuba“, tvrdi Sada jecajući. „Čak i ako je to leš, imamo pravo da ga vidimo. Registrovali smo svoja imena svuda – od policijskih stanica do vojnih kampova. Ali niko nam ne pomaže.“
Nepalske vlasti, preplavljene razmjerama krize – više od 1.000 ljudi je poginulo, a hiljade se još uvijek vode kao nestale – insistiraju da čine sve što mogu kako bi doprle do svih preživjelih i pomogle im.
Bespomoćnost i ljutnja
Braća pokušavaju po ko zna koji put da pozovu Vinodov broj telefona, ali ne dobijaju odgovor. „Ne možemo razgovarati s njim. Ne čujemo mu glas. Zato su svi kod kuće slomljena srca“, kaže Sada. „Moja žena me zamolila da vratim našeg sina. Zato pretražujemo sve hidroelektrane, ali gdje da ga nađem?“
U jednom trenutku, Sada se nada čudu. „Moj sin je mlad. On je nosač. On je dnevni radnik. Dakle, okretan je. Sigurno je mogao hodati, trčati negdje“, pita se.
Međutim, već u sljedećem trenutku, očev glas odzvanja bespomoćnošću. „Nemam nade“, kaže. „Da je Vinod živ, sigurno bi se odnekud javio, čak i da je otišao da pije vode.“
Ipak, odustajanje nije opcija — barem ne još.
Dakle, Sada i njegov brat se spremaju da nastave svoj put prema elektrani u kojoj je Vinod radio. Dok odlaze, otac izdaje upozorenje koje odjekuje izdajom i ljutnjom.
„Morat ćemo zapaliti policijsku stanicu ako nam niko ne odgovori ili nam ne pomogne“, viče on – izvještava Al Jazeera.
Nepal ubrzano spašava zarobljene radnike, broj žrtava poplava premašio 900
