Nekad je neizostavni predmet svake kuće u Bosni i Hercegovini bio ručni mlin. Prvo su se pravili ručno, pa onda fabrički. A vemenom su došli električni mlinovi s kojima je kahvu, istina, bilo lakše samljeti, ali se gubila čar iščekivanja i razgovora.
Više i nema potreba za mlinovima. Ni ručnim ni električnim. Sve se brže živi, pa se i kahva kupuje mljevena. A i sve se brže pije. Nestaje vrijeme usporenog živjenja, ili što bi rekli “ćejfa i meraka”.
A nekad se jednostavno bez ručnog mlina nije moglo, a kako se u Bosni i Hercegovini kahva pila kad god se za to ukaže prilika, ušlo je i u viceve. Tako u jednom od viceva posvećenih Bosancima kažu “Kako prepoznati Bosanku, a i Bosanca na plaži? Ima mrlju (modricu) od mlina na kuku”.
Ručni mlin iz svakodnevnice i viceva otišao je u historiju. I bliže je muzejskom, no svakodnevnom predmetu.
Ipak u sarajevskoj ulici Kovači, gdje se još mogu pronaći ostaci prošlosti, postoji i traje više od 100 godina, Mlinarsko-oštračka radnja Harisa Jagnje.
Prije Harisa Jagnje ovim zanatom su se bavili njegov otac Abdulah i dedo Smail koji je izučio zanat kod svog amidže Šerifa u periodu od 1912. do 1923. godine.
U ovom malenoj radnjici, u kojoj se teško okrenuti, prave se ručno mlinovi, popravljaju se, oštre se noževi…i jedina je te vrste ne samo u Sarajevu, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Danas ručne mlinove za kahvu većinom kupuju stranci kao suvernire, a poneko od domaćih stanovnika, istina rijetko, donese mlin da se popravi.
A u izlogu radnje kad se krene uz ili niz Kovače stoje mlinovi. Oni žuti mesingani, a i oni bijeli rađeni od željeza i nehrđajućeg čelika. Tu iz izloga privlače turiste, vode prolazanike ako ih primjete u prošlost. Bude nostalgiju za nekim mirnijim vremenima.
(Fena/MiruhBosne)
