Prag je prijeđen: Izraelske vlasti i zločini aparthejda i progona

Prag je prijeđen: Izraelske vlasti i zločini aparthejda i progona

Oko 6,8 miliona jevrejskih Izraelaca i 6,8 miliona Palestinaca danas živi između Sredozemnog mora i rijeke Jordan, područja koje obuhvaća Izrael i okupiranu palestinsku teritoriju (OPT), a potonju čini Zapadna obala, uključujući istočni Jerusalem i pojas Gaze.

Na većini ovog područja Izrael je jedina vladajuća sila; u ostatku izvršava primarnu vlast zajedno s ograničenom palestinskom samoupravom. Širom ovih područja i u većini aspekata života, izraelske vlasti metodično privilegiraju Jevreje Izraelce i diskriminiraju Palestince – izvještava Human Rights Watch u opširnom izvještaju „Prag je prijeđen: Izraelske vlasti i zločini aparthejda i progona” .

U nastavku, analiza pomenutog izvještaja iz pera novinara Slobodne Dalmacije.

Odnos Izraela prema Palestincima goruća je svjetska tema već desetljećima. Tačnije, već 73 godine, otkad je 1948. na teritoriji Palestine osnovana Država Izrael.

Za taj odnos čak i jevrejski pisci i psiholozi znaju reći da predstavlja neku varijantu onoga što se u psihoanalizi naziva „identifikacija s agresorom”. Pojednostavljeno: službeni Izrael prema Palestincima postupa na tragu obrasca koji su u Drugom svjetskom ratu nacisti koristili prema Jevrejima.

Drugim riječima: najveći stradalnici iz WW2 poprimili su neke karakteristike svojih nekadašnjih mučitelja, što se manifestira u rigidnom odnosu službenog Tel Aviva prema Palestincima. Na taj način cijenu za nepojamni zločin holokausta plaćaju oni koji s tim zločinom nemaju veze – palestinski Arapi.

Desetljećima se o tome šuti, jer svaki kritičar službene izraelske politike riskira optužbu za antisemitizam. No, čini se da se i tu stvari polako mijenjaju – međunarodna organizacija za ljudska prava Human Rights Watch (HRW), sa sjedištem u New Yorku, 27. aprila objavila je izvještaj u kojem optužuje Izrael za zločine protiv čovječnosti, odnosno za zločine aparthejda i progona.

„Izraelski dužnosnici čine zločine aparthejda i progona. Svijet mora djelovati u ime miliona Palestinaca žrtava institucionalne diskriminacije”, objavio je HRW na svom službenom računu, kao svojevrstan rezime izvještaja. Radi se o značajnom presedanu – prvi put je jedna istaknuta međunarodna nevladina organizacija ocijenila da hebrejska država provodi politiku „aparthejda” prema svom arapskom stanovništvu. U svakom slučaju, ovo je dosad najveća i najoštrija osuda izraelskih vlasti od strane HRW-a.

U izvještaju na više od 200 stranica, pod naslovom „Prag je prijeđen: Izraelske vlasti i zločini aparthejda i progona”, HRW iscrpno dokumentira razne oblike diskriminacije kojima su izloženi Palestinci u Izraelu i na okupiranim teritorijima Zapadne obale (uključujući Istočni Jerusalem) i Pojasa Gaze. Na tom području živi 13,6 miliona ljudi, od čega devet mil. u Izraelu, dva i po miliona na Zapadnoj obali i preko dva mil. u Gazi.

– Oko 6,8 miliona jevrejskih Izraelaca i 6,8 miliona Palestinaca danas živi između Sredozemnog mora i rijeke Jordan. Širom ovih područja i u većini aspekata života izraelske vlasti metodično privilegiraju Jevreje Izraelce i diskriminiraju Palestince – stoji na početku izvještaja HRW-a.

Iako Palestinci na okupiranim teritorijima imaju određeni stepen samouprave, HRW ističe da Izrael kontrolira granice, zračni prostor, kretanje ljudi i robe, kao i registar stanovništva, „što zauzvrat diktira stvari kao što su pravni status i podobnost za dobivanje osobnih iskaznica”. Autori navode kako izraelski zakoni, politike i izjave vodećih dužnosnika jasno pokazuju da je politika Tel Aviva vođena u cilju održavanja jevrejsko-izraelske kontrole nad palestinskim narodom i teritorijom.

– U ostvarenju tog cilja vlasti su u različitim stupnjevima intenziteta deprivirale, zatvorile, prisilno odvojile i podjarmile Palestince na temelju njihova identiteta. U određenim područjima ta su lišavanja toliko ozbiljna da predstavljaju zločine protiv čovječnosti, zločine aparthejda i progona – konstatiraju autori. Kako se ističe u poglavlju „Metodologija”, izvještaj se temelji na dugogodišnjim istraživanjima i dokumentaciji HRW-a i drugih udruženja za zaštitu ljudskih prava. HRW je također pregledao izraelske zakone, vladine dokumente o planiranju, izjave dužnosnika i zemljišne knjige, te su potom ti dokumenti analizirani u odnosu na zakonske standarde za zločine apartheida i progona.

Izvještaj sadrži i više studija slučaja, temeljenih na 40 intervjua s pogođenim osobama, sadašnjim i bivšim dužnosnicima, advokatima i članovima nevladinih organizacija, kao i posjeta na terenu, koje je Human Rights Watch proveo u 2019. i 2020. godini. Većinu intervjua HRW je objavio pojedinačno, na arapskom ili engleskom jeziku, a imena nekih sagovornika zaštićena su pseudonimima, radi njihove sigurnosti.

HRW je 20. jula 2020. pisao i izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu, tražeći vladinu perspektivu o razmatranim pitanjima (kopija pisma nalazi se u dodatku izvještaja), no od Netanyahua nije stigao nikakav odgovor.

„Ured premijera potvrdio je primitak (pisma) telefonom 6. augusta i e-poštom 12. augusta, ali nije odgovorio”, stoji u izvještaju.

Autori navode da se izvještaj fokusira na izraelski tretman Palestinaca na okupiranim palestinskim teritorijima (OPT) i u Izraelu, te ga uspoređuje s tretmanom jevrejskih Izraelaca koji žive na istim teritorijima. Odnosno, „ispituju se diskriminacijske politike, zakoni i propisi koji privilegiraju Jevreje Izraelce na štetu Palestinaca, te ih se ocjenjuje prema definicijama zločina protiv čovječnosti, aparthejda i progona”.

Izričito se navodi da izvještaj „ne namjerava uspoređivati Izrael s Južnom Afrikom pod aparthejdom, niti utvrđivati je li Izrael ‘država aparthejda’”. Umjesto toga, izvještaj „procjenjuje spadaju li određeni postupci i politike izraelskih vlasti (…) u zločine aparthejda i progona definirane međunarodnim pravom”.

U izvještaju se ističe da za situacije sistemske diskriminacije i represije međunarodno kazneno pravo definira dva zločina protiv čovječnosti: aparthejd i progon. Pritom se dodaje kako „zločini protiv čovječnosti spadaju među najodvratnije zločine u međunarodnom pravu”.

Potom se navodi da je međunarodna zajednica s vremenom odvojila termin „aparthejd” od izvornog južnoafričkog konteksta, razvila univerzalnu pravnu zabranu njegove prakse i definirala ga kao zločin protiv čovječnosti u Međunarodnoj konvenciji o suzbijanju i kažnjavanju iz 1973. („Konvencija o aparthejdu”) i Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda (ICC) iz 1998. godine.

Konvencija o aparthejdu definira aparthejd kao „neljudska djela počinjena u svrhu uspostavljanja i održavanja dominacije jedne rasne skupine ljudi nad bilo kojom drugom rasnom skupinom ljudi i sustavnog tlačenja nad njima”. Slično kaže i Rimski statut: „Nehumana djela (…) počinjena u kontekstu institucionaliziranog režima sistemskog ugnjetavanja i dominacije jedne rasne skupine nad bilo kojom drugom rasnom skupinom ili skupinama i počinjena s namjerom održavanja tog režima.”

U pogledu zločina progona, Rimski statut definira ga kao „namjerno i ozbiljno lišavanje temeljnih prava zbog identiteta grupe ili kolektiva”, uključujući na rasnoj, nacionalnoj ili etničkoj osnovi. Pritom se kazneno djelo progona sastoji od dva osnovna elementa: „teške zlouporabe” temeljnih prava počinjene na širokoj ili sustavnoj osnovi, te „diskriminatorne namjere”.

HRW ističe da je Država Palestina potpisnica i Rimskog statuta i Konvencije o aparthejdu, te navodi da je u februaru ove godine Međunarodni kazneni sud presudio „da ima jurisdikciju nad ozbiljnim međunarodnim zločinima počinjenim na okupiranim palestinskim teritorijima (OPT), uključujući Istočni Jerusalem, što uključuje zločine protiv čovječnosti aparthejda ili progone počinjene na toj teritoriji”.

Štaviše, u martu ove godine Tužiteljstvo ICC-a najavilo je otvaranje formalne istrage o situaciji u Palestini.

Prema Konvenciji o aparthejdu i Rimskom statutu, zločin aparthejda sadrži tri osnovna elementa: namjeru da se održi sustav dominacije jedne rasne skupine nad drugom; sistemsko ugnjetavanje jedne rasne skupine nad drugom; nehumana djela koja se provode u skladu s tim politikama.

Prvi element, postojanje dominacijske namjere, HRW dokazuje s više primjera. Među ostalim, Knesset je 2018. donio ustavni zakon kojim je Izrael potvrđen kao „nacionalna država jevrejskog naroda” te je proglašeno da je pravo na samoodređenje „jedinstveno za jevrejski narod”, bez spomena Palestinaca. Istovremeno su izraelske vlasti usvojile politike usmjerene protiv „demografske prijetnje” koju Palestinci predstavljaju.

Te politike, stoji u izvještaju, „uključuju ograničavanje populacije i političke moći Palestinaca, davanje glasačkog prava samo Palestincima koji žive unutar granica Izraela kakve su postojale od 1948. do juna 1967., te ograničavanje mogućnosti Palestinaca da se iz okupiranih teritorija (OPT) presele u Izrael i od bilo kojeg drugog mjesta do Izraela ili OPT-a”.

Ističe se i državna politika „razdvajanja” Palestinaca između Zapadne obale i Gaze, koja sprječava kretanje ljudi i robe unutar OPT-a, te „judaizacija” područja sa značajnim udjelom palestinske populacije, uključujući Jerusalem, Galileju i Negev.

„Ova politika, koja ima za cilj maksimizirati jevrejsku izraelsku kontrolu nad zemljom, koncentrira većinu Palestinaca koji žive izvan većih izraelskih, pretežno jevrejskih gradova, u gusto naseljene i nedovoljno funkcionalne enklave, te im ograničava pristup zemljištu i stanovanju, istovremeno potičući rast obližnjih jevrejskih zajednica”, pišu autori izvještaja.

Što se tiče drugog elementa aparthejda, sistemskog ugnjetavanja jedne rasne skupine nad drugom, HRW navodi da na okupiranim teritorijima „izraelske vlasti tretiraju Palestince odvojeno i nejednako u odnosu na jevrejske izraelske doseljenike”.

„Na okupiranoj Zapadnoj obali Izrael podvrgava Palestince drakonskom vojnom zakonu i provodi segregaciju, uglavnom zabranjujući Palestincima ulazak u naselja. U opkoljenom pojasu Gaze Izrael nameće generalizirano zatvaranje, oštro ograničavajući kretanje ljudi i robe”, kaže se u izvještaju, te se opisuju teški uvjeti života u Gazi:

„Ta su ograničenja pridonijela ograničavanju pristupa osnovnim uslugama, devastirajući privredu i čineći da se 80 posto stanovništva oslanja na humanitarnu pomoć. Porodice u Gazi posljednjih su se godina morale snalaziti bez električne energije između 12 i 20 sati dnevno. Vode je također kritično malo; UN smatra da je više od 96 posto opskrbe vodom u Gazi neprikladno za konzumiranje”, navodi se u izvještaju.

Navodeći kako „dvostupanjska struktura državljanstva” u Izraelu rezultira time da „palestinski građani imaju inferiorni zakonski status u odnosu na jevrejske građane”, HRW piše da institucionalna diskriminacija Palestinaca uključuje i „široko rasprostranjena ograničenja pristupa zemlji koja im je oduzeta, rušenje domova i zabrane spajanja porodica”.

„Fragmentacija palestinskog stanovništva, dijelom namjerno projektirana izraelskim ograničenjima kretanja i boravka, nastavlja cilj dominacije i pomaže prikrivati stvarnost izraelskih vlada koje u različitom stepenu provode represiju nad palestinskom populacijom u korist jevrejsko-izraelske dominantne skupine”, zaključuju autori izvještaja.

Treći element aparthejda, rekosmo, čine „nehumana djela”. Prema Konvenciji o aparthejdu i Rimskom statutu, tu spadaju „prisilni transfer”, „izvlaštenje zemljišne imovine”, „stvaranje zasebnih rezervata i geta” te uskraćivanje „prava na odlazak i povratak u svoju zemlju”, odnosno „prava na državljanstvo”. HRW tvrdi da su izraelske vlasti počinile svako od tih djela.

Autori izvještaja tu navode „opsežna ograničenja kretanja 4,7 miliona Palestinaca” na okupiranim teritorijima i „oduzimanje velikog dijela njihove zemlje”, kao i „nametanje oštrih uvjeta” za gradnju palestinskih domova, „uključujući kategorično uskraćivanje građevinskih dozvola u velikim dijelovima Zapadne obale, što je dovelo do toga da su hiljade Palestinaca napustile domove pod uvjetima koji predstavljaju prisilno premještanje”.

Među nehumanim djelima navode se i „uskraćivanje prava boravka stotinama hiljada Palestinaca i njihove rodbine, uglavnom zbog boravka u inozemstvu kad je 1967. okupacija započela ili tokom dužih razdoblja za vrijeme prvih nekoliko desetljeća okupacije, ili kao rezultat efektivnog blokiranja spajanja porodica tokom posljednja dva desetljeća; te suspenzija osnovnih građanskih prava, poput slobode okupljanja i udruživanja”.

„Mnoge od ovih zlouporaba (…) nemaju legitimna sigurnosna opravdanja; druge, poput opsega ograničenja kretanja i građanskih prava, ne prolaze nijedan razumni test ravnoteže između sigurnosnih problema i težine temeljne zlouporabe prava”, stoji u izvještaju.

„Svaka izraelska vlada od 1967. provodi ili održava nasilnu politiku na palestinskim okupiranim teritorijima”, dodaju autori.

HRW notira i da su vlade u Tel Avivu od osnivanja Izraela sistemski diskriminirale i kršile prava Palestinaca i unutar granica države koje su postojale prije 1967. godine (prije Šestodnevnog rata i izraelske okupacije palestinskih prostora), „uključujući odbijanje da se Palestincima omogući pristup milionima dunama zemlje koji su im oduzeti” (1 dunam je 1000 metara kvadratnih).

„Uz to, izraelske vlasti odbijaju dopustiti da se više od 700 hiljada Palestinaca koji su pobjegli ili su protjerani 1948. i njihovi potomci vrate u Izrael ili u OPT, te su uvele opća ograničenja legalnog prebivališta, što mnogim palestinskim parovima i porodicama onemogućava zajednički život u Izraelu”, pišu autori, dodajući da na okupiranim područjima Istočnog Jerusalema i Zapadne obale danas živi 700 hiljada jevrejskih doseljenika, dok se jednakom broju palestinskih iseljenika ne dopušta povratak.

„Izraelska politika nastojala je maksimizirati broj Jevreja u Izraelu i dijelovima OPT-a, kao i zemlju koja im je na raspolaganju. Istovremeno, ograničavanjem prava na prebivalište Palestinaca, izraelska politika želi smanjiti broj Palestinaca i količinu zemlje koja im je na raspolaganju”, stoji u poglavlju izvještaja pod naslovom „Traženje maksimalne zemlje s minimalno Palestinaca”.

Generalno, Human Rights Watch na temelju istraživanja zaključuje da je izraelska vlada pokazala namjeru da održi dominaciju jevrejskih Izraelaca nad Palestincima širom Izraela i OPT-a, te da je ta namjera povezana sa sistemskim ugnjetavanjem Palestinaca i nehumanim djelima počinjenim protiv njih. Kad se ta tri elementa nađu zajedno, ta kombinacija tvori zločin aparthejda.

„Godinama govorimo da smo blizu aparthejda i vjerujem da je sada jasno da je prag prijeđen”, rekao je nakon objave izvještaja direktor HRW-a za Izrael i palestinsku teritoriju Omar Shakir, piše SD.

Palestinci pod prisilom napuštaju Haifu, maj 1948.

Ako bi nešto dodali izvještaju HRW, to je tekst Teshuvah: A Jewish Case for Palestinian Refugee Return – objavljen na jewishcurrents.org, a koji se nadovezuje na ovu priču.

Previous Zenica: Fratri i porodica Zukan zajedništvo grade od 1947. (Video)
Next Svaki dan sjećati se ljudi zaslužnih za slobodu u kojoj živimo

You might also like

RIJEČ

Dragan Bursać: Zašto Porfirija ne dotiču kosti Tomašice?

“Više je bilo Boga danas u Tomašici pobijenoj, nego u crkvi koju Porfirije blagosilja, 15 minuta dalje. I ne, ne bole njega kosti najveće evropske masovne grobnice, kao ni kosti

RIJEČ

Hadžihafizbegović: Na policama u trgovni zafaćam samo domaće proizvode

Sokratov učenik i Aristotelov učitelj Platon na jednom od svojih Atinskih predavanja izrekao je slijedeću misao: „Siromaštvo ne nestaje zbog smanjenja bogatstva, nego zbog umnožavanja želja.“, napisao je bh. glumac

RIJEČ

Anto Nobilo: Hrvatska će biti proglašena krivom za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ‘HB’ je bila paradržava

Ugledni hrvatski advokat Anto Nobilo, široj bh. javnosti poznat kao branilac generala HVO-a Tihomira Blaškića tokom suđenja u Hagu, kazao je u razgovoru za INS kako će drugostepena presuda bivšem