Priča o sevdalinkama: vakat kada su Bošnjaci, kao najamnici rata, ginuli na poljima Galicije

Bosanskohercegovački pješadijski regiment

Rodna Bosno, daleko odosmo

Rodna Bosno, daleko odosmo!
Hej, majke naše, ne nadajte nam se!

Seje naše, ne kun’te se nama!
Hej, vjerne ljube, vi se preudajte!

Nas će care tamo oženiti,
hej, s crnom zemljom i zelenom travom.

Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, vrsni pjevač Muriz Kurudžija, iz naftalina je izvukao i narodu vratio zaboravljenu sevdalinku „Rodna Bosno, daleko odosmo“. Doduše, u njenoj izvornoj verziji naslov je „Lomna Bosno, daleko odosmo“.

Podaci kazuju da su ovu pjesmu spjevali Bošnjaci odlazeći da ratuju na Galiciji, tokom Prvog svjetskog rata. Galicija je područje veličine oko 80.000 km² u podnožju Karpata, od gornjeg toka rijeke Visle na zapadu, do gornjeg toka rijeke Prut na istoku. Rijeka san dijeli Galiciju na zapadni dio u jugoistočnoj Poljskoj, sa gradom Krakov i istočni dio u zapadnoj Ukrajini, sa gradom Lavov. U Prvom svjetskom ratu Galicija je bila poprište teških borbi između Austro-ugarske i ruske vojske. Rusija je 1914. zauzela dio Galicije, ali su ih otuda otjerale kombinovane njemačke i austro-ugarske snage 1915. godine. Poslije toga se front umirio, a Austrijanci su pripremali kontraudar. Napad je počeo u proljeće 1916.godine i Rusi su se morali povući uz velike gubitke. Nakon rasula Austro-ugarske 1918. godine, poljska vlada u Varšavi je Galiciju formalno pripojila Poljskoj. To je izazvalo otpor Ukrajinaca, koji su u novembru 1918. godine, podigli ustanak i osnovali nezavisnu vladu u Lavovu. Poljska vojska je do proljeća 1919. godine zauzela cijelu Galiciju, iako se borbe nastavljaju tokom čitave godine.

Kao đurumlije – dobrovoljci, Bošnjaci iz Sandžaka, ali i iz Bosne, odlazili su na Galiciju. Većina njih je izginula. Đurumlije će, kao sandžački regrutni fenomen, ostati upamćeni kao sudionici, jedne tuđe, eksperimentalne – ratne igre, u prepirci dunjalučke vojne industrije na izmaku Prvog svjetskog rata. Ovo historijsko poigravanje sa sudbinom Bošnjaka Sandžaka, ostalo je upamćeno po velikom broju mladih ljudi, koji će, daleko od svog rodnog doma, hrabro položiti svoje živote, braneći interese nekih „nepoznatih arija“.

Duge su bile kolone bošnjačkih đurumlija. Ko kićeni svatovi, jedni veseli, drugi kaharli, brzo će biti oženjeni puškama. Sam pomen galicijskog fronta bi, danas, bez potenciranja udjela sandžačkih Bošnjaka bio nezamisliv. Malo je ko mogao da primjeti da su Bošnjaci, osim svoje naivnosti, sve izvjesnije, postajali bagatelna topovska hrana angažirana za amortiziranje i uštedu austrijskih gubitaka. Prepune police požutjelih dokumenata austrijske državne i vojne arhive, idalje, kriju tajnu o oficirskim odlikovanjima Bošnjaka, koji su popunjavali jedinice ondašnjeg osmanlijskog (turskog) saveznika – Austro-ugarske.

Položaji austrougarske vojske u Galiciji

Dok su uplakane sandžačke majke i vjerenice, čekale nenapisana ili prekinuta pisma sa fronta, ne bi li se domogle kakvog hairli habera, varljiva ratna pitomost razoranih pejsaža Galicije, ni najvećim optimistima, nije nagovještavala kraj jedne krvave ratne drame i dolazak mira. Zbunjeni sandžački najamnici rata, nisu dugo znali na čijem se vatanu, i za čije ciljeve, vode sve tolike borbe. Iznoseći na sopstvenim plećima mnoge strahote Galicije, Bošnjaci Sandžaka su na svojim puškometama spremno priželjkivali odbranu svete sultanove – turske zemlje. Sandžački su Bošnjaci, vjerujući u oporavak svoje „turske” carevine, i zakleti na vjernost sultanu, kretali u „kolektivnu“ odbranu. Što je vrijeme dalje odmicalo, sve su teže shvatali da Galicija nije njihova voljena Turska.

Zarobljene austro-ugarske vojnike, među kojima i značajan broj Bošnjaka, Rusi su prebacili do Darnice u Kijevu, Odesu ili Harkov. Pred kapitulaciju Rusije, odvezli su ih dalje, prema centralnoj Aziji, gdje su uslovi za boravak bili užasni. Kada je rat završio, većina Bošnjaka se u tom trenutku zadesila na teritoriju današnjeg Uzbekistana i Tadžikistana. Zbog enormne udaljenosti, putovanja nazad u Sandžak i Bosnu su znala trajati i po nekoliko godina. Ova tema je bila tabu na prostoru Bosne i Hercegovine, sve do početka posljednje agresije, kada su na površinu počele izlaziti informacije o boravku naših pradjedova u ruskom zarobljeništvu, o tome kako su preživljavali poplave na Piavi, teške situacije u Galiciji i na Karpatima. 

Priča o đurumlijama je omiljena tema i danas u životu Sandžaklija. Prolazeći kroz Unđurovinu (Mađarsku), jedan je Bošnjak u izlogu radnje, primjetio fotografiju konjanika u vojničkoj uniformi ispod koje je pisalo: „Unbekannte Bosnische freiwilliger“ (Nepoznati bosanski dobrovoljac). Na njegovo uporno insistiranje kod vlasnika radnje, fotografiju je donio u Novi Pazar. Poslije dugih i upornih nagađanja oko fotografisane osobe, odgonetnuto je ime „nepoznatog galicijskog ratnika”. Zagonetni konjanik je bio đurumlija Hivzo Škrijelj iz Novog Pazara, snimljen negdje na bojištu.

Jedan stih iz pjesme „Rodna Bosno, daleko odosmo“ kaže: „Nas će care tamo oženiti, s crnom zemljom i zelenom travom“ i odnosi se na brojne bezimene bošnjačke mezareve, prostrte po poljima nepregledne Galicije. Vehid Gunić je poslije agresije, inspirisan ovom pjesmom, uredio i realizirao dvije velike serije putopisnih emisija „Rodna Bosno, daleko odosmo“, obilazeći Bošnjake širom svijeta.

Avdo Huseinović, Zagreb.

(Preneseno iz najnovijeg broja Preporodovog Journala, broj 171, 2015.)

Preuzeto sa: bosnjackooko.com