Home » Priče Bošnjaka iz 1. svjetskog rata – od austrougarske mobilizacije do ruskih zarobljavanja i Crvene armije
HISTORIJA

Priče Bošnjaka iz 1. svjetskog rata – od austrougarske mobilizacije do ruskih zarobljavanja i Crvene armije

Muhamed Zgodić iz Grabovika kod Rudog u Prvom svjetskom ratu

Ovu priču prenosi Esad Zgodić o svom djedu Muhamedu Zgodiću, koji je živio u općini Rudo, u istočnoj Bosni, na granici sa Srbijom.

Dvadesetak kilometara prije Rudog nalazila se željeznička stanica Strmica na Limu. Ispod stanice prostirao se kanjon Lima, preko kojeg se do sela u kojem je živio Muhamed prelazilo opasnim visećim mostom. Nakon prelaska kanjona trebalo je još dugo pješačiti prema vrhu planine, gdje se nalazilo selo Grabovik. U tom selu, na jednom izdvojenom mjestu, nalazile su se tri kuće u kojima su živjela tri brata Zgodića.

Godine 1914. Austro-Ugarska je mobilizirala Bošnjake za rat. Esadov djed Muhamed bio je najmlađi u porodici i miljenik svih ukućana. Nije bio oženjen. Njegov stariji brat Nedžib, koji je bio oženjen i imao djecu, dobio je poziv za mobilizaciju. Prema kazivanju, to je pokazatelj da je austrougarska vlast službeno mobilizirala Bošnjake u vojsku Austro-Ugarske. Budući da je Nedžib bio stariji, oženjen i imao djecu, zamolio je mlađeg brata Muhameda da umjesto njega ode na front. Muhamed je pristao i počeo se pripremati za odlazak u rat.

Esad Zgodić je ove priče slušao od svog djeda i bilježio ih u jednu svesku, koju je, nažalost, kasnije izgubio.

Pripremajući se za odlazak na front, Muhamed je u pojasu nosio i čuvao dukate i medžidije, kojima je, kako je kasnije pričao, podmićivao razne stražare i vojnike kako bi mu omogućili bijeg. Od samog početka pokušavao je pobjeći iz vojske, ali u tome nikada nije uspio. Svaki put bi ga uhvatili i vratili na front.

Pričao je kako je s vojskom stigao čak i do, kako je govorio, zlatnog Praga te da se borio u sjevernoj Italiji. Vojne formacije u kojima su se borili Bošnjaci nazivane su bošnjačkim pukovnijama. Austrougarske vlasti dopuštale su im određene vjerske slobode kako bi mogli obavljati svoje vjerske dužnosti.

Dok je bio raspoređen na frontu u sjevernoj Italiji, ponuđeno mu je odsustvo kako bi se odmorio od ratnih zbivanja. Međutim, zbog dugog puta do kuće, odbio je tu ponudu. Prihvatio je, ipak, drugu mogućnost: da čuva, održava i nadzire jedan vinograd u sjevernoj Italiji, u kojem su radile isključivo žene.

Priča o tim ženama i vinogradu uvijek bi mu izmamila osmijeh na lice. Govorio je da su žene bile veoma zgodne i lijepe, toliko lijepe i svijetle puti da im se, dok su pile vodu, moglo vidjeti kako im voda klizi niz grlo. Pričao je da su ga zadirkivale i pokušavale zavesti, ali da ih je odbijao jer je to bilo u suprotnosti s njegovim vjerskim uvjerenjima.

Inače, Muhamed je bio veoma pobožan čovjek. Vjerovao je da ga je vjera u Boga sačuvala od smrti i ranjavanja dok je bio na prvoj liniji fronta. Njegov vojnički ranac bio je izrešetan mecima, ali ga nijedan metak nije pogodio.

Budući da je i dalje pokušavao pobjeći s fronta, uhvaćen je i deportiran u logor kod Doboja. Tamo su bili zatočeni Srbi. U Doboju i danas postoji spomenik koji podsjeća na taj logor.

U logoru su vladali veoma teški uslovi. Zatočenici su cijeli dan čekali u redu za hranu, koju bi dobili tek pred noć. Nakon nekoliko sedmica provedenih u logoru, Muhamed je jednom prilikom ugledao imama, odnosno hodžu, te ga dozivao i molio da ga izbavi iz logora. Imam mu je pomogao i spasio ga. Nakon toga Muhamed se vratio kući.

U Drugom svjetskom ratu njegova braća i neki drugi članovi porodice bili su žrtve četničkog pokolja. Ostali su uspjeli pobjeći i otići u Gradišku, kod imućnog rođaka Zgodića koji je bio kadija.

Prema mišljenju našeg kazivača, nema racionalnog osnova za stvaranje mitskih predstava o tome kako su Bošnjaci s oduševljenjem odlazili na ratne frontove. Smatra da se to jasno vidi iz priče o njegovom djedu, koji je bio svjestan da se bori za interese imperija drugih država. Ti vojnici nisu osjećali ni zanos ni oduševljenje za takvu borbu.

Esad Zgodić također zaključuje da su djedova iskrena odanost vjeri, islamu, kao i njegovo odbijanje da puca na neprijateljske vojnike, bili ključni razlozi zbog kojih je ostao živ i nepovrijeđen.

Vojnik Edhem Pašalić iz Starog Majdana

Edhem Pašalić, sin Muse, rođen je 25. oktobra 1891. godine u Starom Majdanu, nedaleko od Sanskog Mosta u Bosni i Hercegovini. Imao je šestero djece. Bio je vlasnik poljoprivrednog imanja, a bavio se i poljoprivredom.

Na početku Prvog svjetskog rata mobiliziran je u austrougarsku vojsku, u Drugu bošnjačku pukovniju, koja je imala ofanzivnu ulogu i bila jedna od najelitnijih i najodlikovanijih jedinica austrougarske vojske, s četrdeset dvije zlatne medalje.

Godine 1917. ranjen je u bici na Soči. Zbog posljedica udara granate, koja ga je zatrpala u rovu, posljednju godinu rata proveo je na liječenju i rehabilitaciji u bolnici u Grazu, u Austriji.

Tamo je upoznao jednog Austrijanca s kojim se sprijateljio i koji mu je pravio društvo tokom liječenja. Taj čovjek pomogao je Edhemu Pašaliću da nauči njemački jezik i upozna grad. Između ostalog, porodica zna da ga je odveo i do spomen-ploče podignute u čast Druge bošnjačke pukovnije.

Tokom života Edhem je često spominjao vojno groblje u malom mjestu Lebring, nedaleko od Graza u Austriji, gdje su sahranjeni Bošnjaci iz Druge bošnjačke pukovnije. Prisjećao se poginulih saboraca i strašnih bitaka koje su vodili, a najteže su, kako je govorio, bile one u kojima se borba vodila prsa u prsa.

Nakon liječenja i završetka rata vratio se u domovinu.

Umro je 1988. godine, u devedeset sedmoj godini života, u Banjoj Luci, gdje je proveo posljednje godine svog života.

Priča, fotografije i tesbih austrougarskog vojnika Ibrahima Osmanovića iz Puračića

Ibrahim Osmanović rođen je 1892. godine u Puračiću, u Bosni i Hercegovini, na području tuzlanskog okruga. Po izbijanju Prvog svjetskog rata mobiliziran je u bošnjačku pukovniju austrougarske vojske.

Borio se u tirolskim Alpama, između Austrije i Italije, u bici na Monte Meletti (Meletta), koja se odigrala 7. juna 1916. godine između bošnjačke pukovnije austrougarske vojske i italijanske vojske. Te godine ranjen je u desnu nogu. Liječen je u Pragu, gdje mu je ugrađeno ortopedsko stopalo. Zbog posljedica ranjavanja ostao je invalid do kraja života.

Njegov sin Fadil sjeća se da je Ibrahim pričao o hrabrosti bosanskih vojnika koje su nazivali „dobrim Bošnjacima“. Saborcima koji nisu znali čitati i pisati pomagao je tako što im je pisao pisma s fronta i čitao pisma koja su dobijali od svojih porodica.

Kada je ranjen, Ibrahim je kod sebe imao smeđi tesbih, koji je porodica sačuvala kao dragocjenu uspomenu na oca.

Nakon rata Ibrahim se vratio u rodni kraj. Kao ratni invalid zaposlio se u općini Puračić, gdje je radio kao kurir, odnosno bio zadužen za prijem i slanje pošte.

Godine 1920. oženio se Ajšom Sinanović iz Miričine. Imali su šestero djece, četiri sina i dvije kćerke.

Zajedno s preživjelim saborcima posjećivao je i nekadašnje ratne položaje na Monte Meletti. Iako je bio invalid, redovno je obavljao molitvu.

Njegova porodica preživjela je strahote Drugog svjetskog rata u Puračiću.

Ibrahim Osmanović umro je 1974. godine i sahranjen je u svom rodnom mjestu.

Hasan Zaimović iz Bosanskog Šamca u Crvenoj armiji

Hasan Zaimović rođen je 1892. godine u Bosanskom Šamcu, u Bosni i Hercegovini. Na početku Prvog svjetskog rata bio je mobiliziran. Nakon izvjesnog vremena zarobili su ga ruski vojnici. Zajedno s njim zarobljeni su i drugi vojnici iz Bosanskog Šamca, među kojima su bili Suljo Tabaković, Ibro Salkić i drugi. Svi su deportirani u vojni logor Carske Rusije.

Ubrzo nakon izbijanja Oktobarske revolucije zarobljenici su oslobođeni i vratili su se kući. Međutim, Hasan Zaimović uspio je pobjeći Bijeloj gardi i u Rusiji se dobrovoljno priključio Crvenoj armiji. Tamo je živio od 1917. do 1922. godine. U Rusiji se oženio i dobio dvoje djece.

Nakon povratka u Bosanski Šamac 1922. godine više nikada nije vidio svoju suprugu i djecu.

Stjecajem okolnosti upoznao je Mitra Trifunovića Uču, koji je po odluci suda i vlasti u Tuzli bio interniran u Bosanskom Šamcu. Hasan i još nekoliko Šamčana zbližili su se s njim, pomagali mu i od njega prihvatili komunističke ideje.

Mitar Trifunović Učo bio je jedna od istaknutih ličnosti radničkog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji i narodni heroj Jugoslavije. Bio je istaknuti radnički i sindikalni aktivista te jedan od vođa Husinske bune, najveće pobune bosanskih rudara.

Hasan Zaimović učestvovao je i u snimanju dokumentarnog filma „Crveni Učo“. Također se borio u Drugom svjetskom ratu.

Tokom boravka u Rusiji dobio je brojna priznanja i odlikovanja. Godine 1939. ona su mu oduzeta, ali su mu nakon završetka rata ponovo vraćena.

Nažalost, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine izgubljene su sve uspomene i odlikovanja. Njihova sudbina do danas nije razjašnjena i o njima nema nikakvog traga.

Hasan Zaimović umro je u martu 1985. godine u Bosanskom Šamcu.

Porodična priča Džane Avdić iz Bileće

Hasan Avdić, otac Džane Avdić, koja je ispričala ovu priču, rođen je 1900. godine u selu Podgorje, u općini Bileća. Imao je četrnaest godina kada je počeo Prvi svjetski rat.

Imao je četvericu starije braće – Mehu, Jakupa, Sadika i Hamzu – koji su u vrijeme austrougarske mobilizacije bili vojno sposobni. Mobilizirani su u Bileći.

Nakon što su njegova braća otišla u rat, Hasan je ostao sam da se brine o porodičnom imanju. Njegov otac Avdo Avdić bio je mukhtar, odnosno seoski starješina, osoba koja je posredovala u rješavanju sporova između mještana i njihovih susjeda. Tokom rata Avdo je bio star i bolestan te nije mogao brinuti o vlastitom imanju.

Nakon završetka rata, trojica Hasanove braće – Meho, Sadik i Hamza – vratila su se kući, dok je Jakup poginuo na tirolskom frontu.

Austrougarski oficiri i fotografije Bileće

S austrougarskom vojskom u Bileću su došli poručnik Viktor Hesse i oficir Ernst Neweklowsky, sin kapetana Karla Newklowskog, rođenog u Linzu 1830. godine.

Hesse je fotografirao predjele i stanovnike Bosne i Hercegovine. Ernst Neweklowsky bio je inženjer zadužen za održavanje tvrđave u Bileći.

Bileća je pogranični grad u blizini Crne Gore. Tokom osmanske vladavine na okolnim uzvišenjima građene su tvrđave. Austro-Ugarska je proširila postojeću tvrđavu, izgradila kasarne i kuće za oficire te uspostavila vojnu zaštitu granice.

Novi dio grada, s malom čaršijom i tvrđavom, nazvan je Nova Bileća.

Neweklowsky je sačuvao brojne fotografije Bileće nastale u periodu od 1914. do 1916. godine. Fotografije u albumu snimali su i drugi vojnici.

U čast svog djeda Ernsta Neweklowskog, njegov unuk Gerhard Neweklowski objavio je fotomonografiju s fotografijama iz tog perioda.

Među sačuvanim fotografijama nalazi se i fotografija porodice Avdić, koja se, nakon što je prodala svoje imanje, preselila u Tursku.

Careva džamija u Bileći

Među fotografijama nalazi se i slika Careve, odnosno Gradske džamije u Bileći, koja je izgrađena 1895. godine na temeljima ranije džamije.

U njenoj izgradnji pomogao je i car Franjo Josip, koji je džamiji poklonio tepih. Ibraga Selimović odnio je taj tepih u Dubrovnik, a nakon Drugog svjetskog rata vraćen je u Bileću.

Izgubljena fotografija Hasana Avdića

Među izgubljenim fotografijama porodice Avdić nalazi se i fotografija Hasana Avdića, kojeg je fotografirao natporučnik Hesse dok se igrao.

Ova priča čuva sjećanje na porodicu Avdić, čiji su članovi tokom Prvog svjetskog rata doživjeli mobilizaciju, odlazak na front i gubitak jednog člana porodice, ali i na historijske fotografije koje danas svjedoče o životu stanovnika Bileće u posljednjim godinama austrougarske vladavine.

(europeana, MiruhBosne)