Povodom pete godišnjice smrti Bekima Sejranovića, 26. maja iz štampe izlazi jedini neobjavljeni tekst iz njegove ostavštine, nedovršeni roman “Chinook”, piše Jutarnji.
U knjigu su uvrštene i dvije zadnje priče koje je Bekim napisao – “Miss Misery na otoku Susku” i “Sto trideset sati bez sna”, koje pripadaju svijetu tog romana i funkcioniraju kao kraj okvirne priče romana, te Bekimov plan cijelog romana. Knjiga je opremljena i opsežnim uredničkim tekstom Drage Glamuzine o nastanku romana te pogovorom cijelom opusu Bekima Sejranovića, koji je napisao Pablo Srdanović.
Bekimovog junaka, piše V.B.Z., na početku zatečemo u Americi gdje promovira svoj roman objavljen na engleskom. Godina je 2016. i u toku su zadnji dani predsjedničke kampanje. Dok u hotelskoj sobi, noć uoči povratka u Evropu, čeka rezultate izbora na kojima će pobijediti Donald Trump, junak želi popušiti svu travu koju je dobio od prijatelja, jer je ne može ponijeti sa sobom, i lista staru bilježnicu koju mu je na jednoj promociji dao jedan starac. U toj bilježnici je dnevnička priča trapera iz Bosne koji je sredinom devetnaestog stoljeća živio s Indijancima. Bekimov pripovjedač uskoro postaje opsjednut tom pričom, prvim vesternom u kojem je glavni junak Bosanac i u kojoj prepoznaje i mnoge elemente vlastitog života pa svu svoju energiju ulaže u dešifriranje tog nečitkog i izblijedjelog rukopisa.
“Chinook” se, poručuje nakladnik, “savršeno uklapa u svijet Bekimovih romana, i na neki način, ovako nezavršen, predstavlja kraj koji možda najbolje odgovara cjelini njegova opusa, pravi kraj svijeta koji je stvorio u svojim knjigama. U njemu su još jednom, eksplicitnije nego ikad, podvučene sve njegove glavne teme – izbjeglištvo, emigracija, bijeg od ratnog ludila i netolerancije, pozicija drugog među netrpeljivom većinom, nomadizam, potraga za slobodom i pokušaj da se u svem tom životnom ludilu kreira vlastiti identitet čije su vrijednosti drukčije od vrijednosti većine, još jedan povratak u djetinjstvo i omaž literarnim i strip junacima… ”
Bekim Sejranović rođen je 30. aprila 1972. u Brčkom, gdje je završio sedam razreda osnovne škole. Osmi razred završio je u Bosanskoj Gradiški, a od 1985. godine pohađa srednju Pomorsku školu u Bakru, smjer nautika. Nakon položene mature jednu godinu studira na riječkom Pomorskom fakultetu, no potom odustaje od sna da postane pomorac te na tamošnjem Filozofskom fakultetu počinje studirati književnost. Godine 1993. seli se u Kristiansand u Norveškoj, a od 1995. je u Oslu, na čijem Povijesno-filozofskom fakultetu 1999. magistrira južnoslavenske književnosti. Na istom fakultetu od 2001. do 2006. godine zaposlen je kao lektor i predaje južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje. Nakon toga radi uglavnom kao sudski tumač ili predaje norveški za strance. Od 2011. do 2014. živi pretežno u Ljubljani, a od maja 2015. do maja 2018. u Zagrebu. A zatim se vraća u Oslo.. Umro je 21. maja 2020. godine u Banjaluci.
Za roman “Nigdje, niotkuda” dobio je 2009. godine Nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
Kako je pisao Jutarnji, Ivica Prtenjača, Riječanin koji je Sejranovića poznavao od srednje škole, rekao je da je to veliki riječki roman.
“Rijeka je imala pisca koji se zvao Bekim Sejranović, on je o toj Rijeci pisao dojmljivo”, prokomentirao je Prtenjača.
Objavio je potom i “Ljepši kraj”, “Sandale”, “Tvoj sin Huckleberry Finn” te “Dnevnik jednog nomada”…
Knjige su mu prevedene na norveški, engleski, francuski, italijanski, slovenački, makedonski, češki, poljski, bugarski i njemački jezik.
Bio je jedan od pokretača Književnog festivala Imperativ u Banjaluci, a od 2018. do 2020. i njegov umjetnički direktor.
Prtenjača, koji je s njim prijateljevao, Sejranovića je opisao kao “jednog od klinaca iz Pomorske u Bakru, te glasovite, a malo i zloglasne škole”.
“Viđali smo se”, nastavio je i “bili dio tog širokog, rahlog društva koje se nalazilo na terasi hotela Continental, ispod kestenova, pa u Palachu…”
“Mogao je o sebi izgraditi fantastičan mit, da je htio, jer bio je zgodan, harizmatičan, potpuni apatrid i dobar pisac. Al nije mu bilo do toga. Naprotiv, bio je veliki demistifikator. Znam da bi se grozio ove sintagme, ali bio je i – vrhunski intelektualac. Nisi ga mogao ni s kim zamijeniti, njegovu si rečenicu prepoznavao, njegov si svijet lako očitavao. Na svojim je knjigama ozbiljno radio, pisao, nadograđivao, nije tu bilo nikakve površnosti, prečica, lahkih rješenja”, ispričao je Prtenjača.
Svoje viđenje Sejranovića podijelio je i Kruno Lokotar:
“Stvarno je živio nigdje, niotkuda. Deportovan je bio barem jednom iz Hrvatske, ni Bosna mu nije bila nešto sklona, snašao se u Norveškoj, živio između, malo tu – malo tamo, na putu, kao sretno raseljena osoba.
Bio je tamni princ s talentom za stvaranje problema, ali uz njegovu blagost i vedrinu svi ti, realno krajnje zajebani i mučni problemi koji bi mnoge slomili – porodični, obiteljski, pravni, ekonomski… – pretvarali su se u anegdote i cerek. Jer ih je on tako predstavljao i rješavao, jer je imao tu snagu da ružno prikaže prolaznim, da o trpljenju ne patetizira i ne izigrava žrtvu, da nomadski eskivira, da izluči ljepotu i vitalnost. I o svemu tome još napiše knjige.”
- Mi na Balkanu imamo tu jednu romantičnu viziju skandinavskih zemalja, skloni smo ih gledati kao bajna društva. Ali kad živiš tamo, a nisi Norvežanin, baš i nije bajno. Pogotovo kad ti ime malo »vuče« na muslimansko. Ustvari, za mene je veliko otrežnjenje bio onaj Brevikov masakr, i reakcije na njega. Nije Brevik samo jedan. Kakav je to bio šok za njih, koji su stalno očekivali da će teroristički napad, ako do njega dođe, počiniti neki Muhamed s dugom bradom – a na kraju to napravi »njihov dečko« s plavim očima. Užasno me ljuti kad Brevika nazivaju psihopatom. Da je neki Muhamed s bradom učinio taj pokolj, nitko ga ne bi nazivao psihopatom, nego teroristom, što ovaj i jest. – kazao je Sejranović u jednom intervjuu.
