Primjeri Bajrakli džamije i crkve ‘Svetog preobraženja’ – Sarajevska lekcija Beogradu

Radeći na rasvjetljavanju požara u pomoćnoj prostoriji – ostavi, koja se nalazi u sklopu crkve “Svetog preobraženja“, ulica Zmaja od Bosne broj 43, općina Novo Sarajevo, policijski službenici II PU su poduzeli niz operativnih mjera i radnji te došli do saznanja da se u vezu sa izvršenjem ovog krivičnog djela može dovesti muškarac nastanjen u Sarajevu.

Muškarac je 21.08.2016. godine pronađen i uhapšen, te smješten u prostorije Odsjeka za zadržavanje osoba lišenih slobode MUP-a Kantona Sarajevo.

Nakon izvršene kriminalističke obrade osumnjičeni će biti predat na nadležnost Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo. Riječ je o beskućniku – prenosi Faktor.

U Sarajevu je veoma brzo osujećen požar (prijavljen u 8.10 sati, a ugašen u 8.25) u pomoćnim prostorijama pravoslavne crkve (sagrađena 1940. godine), istoga dana uhapšena je osumnjičena osoba u ovom slučaju!

-Vlada Kantona Sarajevo će nakon procjene nastale štete pružiti neophodnu finansijsku pomoć za sanaciju ovog dijela objekta, kako bi se što prije stvorili svi potrebni uvjeti za neometano obavljanje vjerskih obreda, poručili su čelni ljudi KS nakon posjete ovoj bogomolji.

Primjera radi, u Beogradu je skupina razularenih osoba javno spalila Bajrakli džamiju 2004. godine. Deved godina nakon toga Prvostepenom presudom Prvog osnovog suda u Beogradu oslobođeni su svi prethodno osumnjičen!

Da li je moguće da se ova četiri i po vijeka stara bogomolja sama zapalila – s ironijom su mnogi konstatovali nakon ove presude.

Bajrakli džamija nakon nereda, foto: Vesna Anđić

Nakon pomenutog incidenta u crkvi “Svetog preobraženja“ stizale su optužbe i prozivke iz Beograda na račun Sarajeva. U tim prozivkama prednjačio je srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić – Miloševićev učenik. Tu se našao i ministar Vulin sa svojim poznatim zapaljivim izjava (kaže on što Vučić prešuti).

U hajku su se (po običaju) uključili tabloidno-nacionalistički mediji, koji su bili i ostali jedni od glavnih propagatora velikosrpske politike na Balkanu. Poznati su nam po svojoj ratnohuškačkoj ulozi tokom devedesetih – danas ih samo ima više nego tad. Promijenili se nisu, nisu ni odgovarali za ono zbog čega su trebali i morali biti procesuirani.

Kao što vidimo, Sarajevo nije dopustilo da se nešto ružno desi jednoj od njenih bogomolja. Bosanske vlasti, Sarajevo i Bosna i Hercgovina nisu dopustili da se nešto desi crkvama ni onda kada se glavni grad nalazio pod opsadom i kada su u plamenu bile i sa zemljom ravnate sve džamije do kojih su došle srpske paradržavne i agresorske vojno-policijske snage i civilna vlast. To je ono na što smo ponosni, to je naša kultura na kojoj ćemo istrajati!

(MiruhBosne)