Profesor genetike i oplemenjivanja biljaka vodi instituciju koja čuva biodiverzitet usjeva naše planete: „Čuvamo historiju poljoprivrede“
Nazivan je „Trezorom sudnjeg dana“ ili „Trezorom kraja svijeta“. Ali Fuad Gaši, koji je od juna ove godine zadužen za koordinaciju Svalbardskog globalnog trezora sjemena, radije govori o ovoj banci sjemena na nešto poetičniji i optimističniji način. On ovu instituciju — smještenu na norveškom arhipelagu Svalbard — vidi kao spremište znanja koje osigurava biodiverzitet usjeva naše planete.
Ovaj 46-godišnji profesor genetike i oplemenjivanja biljaka rođen je u Bosni i Hercegovini. Tokom 1990-ih, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, emigrirao je u Švedsku kao izbjeglica. Na kraju se vratio u svoju domovinu, gdje je studirao poljoprivredne nauke i genetiku, a zatim se zaposlio kao profesor na Univerzitetu u Sarajevu.
Tokom studiranja zainteresovao se za rad banaka sjemena, koje čuvaju različite sorte biljnih vrsta. Došao je u kontakt s projektom SEEDnet (Mreža za razvoj jugoistočne Evrope na području biljnih genetičkih resursa), koji je posvećen razvoju genetičkih banaka u zemljama istočne Evrope.
Godine 2008. pokrenuo je prvu biljnu genetičku banku u Bosni i Hercegovini. Međutim, tokom pandemije COVID-19, banka se suočila s finansijskim poteškoćama. Åsmund Asdal, tadašnji koordinator Svalbardskog globalnog trezora sjemena, ohrabrio je Gašija da pošalje duplikate sjemena pohranjenog u Sarajevu projektu BOLD (Biodiversity for Opportunities, Livelihoods and Development — Biodiverzitet za prilike, egzistenciju i razvoj) i pozvao ga da drugi set deponuje u čuvenom norveškom trezoru.
U to vrijeme ovaj profesor nije mogao ni zamisliti da će samo nekoliko godina kasnije naslijediti Asdala na čelu Svalbarda. Danas „Nojeva arka sjemena“, koja djeluje od 2008. godine, čuva više od 6.500 sorti iz više od 100 zemalja.
Fuad Gaši nedavno je boravio u španskom gradu Valenciji, gdje je učestvovao na 8. ftalks Food Summitu, okupljanju stručnjaka, kompanija, investitora i startupa posvećenom budućnosti hrane. U svom izlaganju upozorio je na to kako gubitak raznolikosti usjeva čini sisteme proizvodnje hrane ranjivima. To zauzvrat smanjuje raznolikost naše ishrane. Također je govorio o prilici koju Svalbard predstavlja kada je riječ o prilagođavanju budućih usjeva novim klimatskim uslovima, piše španski El Pais.
Pitanje. Kako su izgledali vaši prvi mjeseci kao koordinatora Svalbardskog globalnog trezora sjemena?
Odgovor. Uzbudljivo! Najzanimljivija stvar u ovom poslu jeste koliko je raznovrstan. Svake sedmice na svoju listu dodajem nešto novo. Još uvijek učim, ali već sam upravljao jednom genetičkom bankom prije nego što sam preuzeo odgovornost za Svalbard. Dakle, bio sam „s druge strane“. Imao sam odličan prelazak na ovu ulogu, jer svog prethodnika poznajem već 20 godina. A budući da je ovaj projekat saradnja između norveškog Ministarstva poljoprivrede i hrane, Globalnog fonda za raznolikost usjeva i Nordijskog centra za genetičke resurse (NordGen), uvijek osjećam da je neko tu da me podrži ako se pojavi novi izazov.
P. Kako ste na kraju završili koordinirajući jedan ovakav projekat?
O. Godine 2024. uzeo sam odsustvo od nastavnog rada kako bih se posvetio drugom poslu i shvatio da želim raditi nešto potpuno drugačije. Tako sam počeo raditi za farmaceutsku kompaniju Novo Nordisk na projektima vezanim za sirovine koje se koriste u proizvodnji lijekova. Tamo sam bio zadovoljan. Ali onda mi je Åsmund Asdal, moj prethodnik u Svalbardu, rekao da odlazi u penziju. Radio je tamo 12 godina, a i njegov prethodnik je također radio u Trezoru sve do penzionisanja. Pomislio sam da posao na kojem, čini se, svi žele ostati do penzije mora biti poseban.
P. Šta ste osjetili kada ste prvi put vidjeli Globalni trezor sjemena?
O. Iznutra ili izvana?
P. Zar niste istog dana vidjeli i jedno i drugo?
O. Ne, 2024. godine otišao sam tamo kao gost, kako bih deponovao sjeme iz naše genetičke banke u Sarajevu, i vidio sam ga izvana. Kada sam stigao, pomislio sam da trebam obratiti pažnju na sve jer je, realno gledajući, to vjerovatno bila moja jedina prilika da posjetim Svalbard.
Tek u junu 2026. godine mogao sam vidjeti unutrašnjost, jer niko ne ulazi u trezor osim ako nema nešto konkretno što treba obaviti. Bilo je to nevjerovatno iskustvo. [I] ne samo ulazak unutra: sam posao skladištenja kutija sa sjemenom, što ne radimo često, jer se vrata otvaraju samo tri puta godišnje, bio je nevjerovatan.
Ako na trenutak zastanete i razmislite o tome šta radite, o ovom sjemenu, koje je rezultat pažljive selekcije i generacija poljoprivrednika koji to rade hiljadama godina — [ili] o tome da se nalazite ispod planine, veoma blizu Sjevernog pola — sve je to prilično impresivno.
P. Zašto je Globalni trezor sjemena važan za cijelu planetu?
O. To nije banka sjemena u tradicionalnom smislu. Umjesto toga, mi služimo kao rezervna kopija za druge banke sjemena širom svijeta. Naša najvažnija funkcija jeste da pomognemo genetičkim bankama da zaštite svoj materijal, jer su one te koje održavaju biodiverzitet, što nam pomaže da razvijamo nove sorte usjeva koje bi mogle hraniti stanovništvo. Ovaj biodiverzitet jedan je od odgovora na sve izazove s kojima se suočavamo u poljoprivredi i snabdijevanju hranom.
P. Šta jedna zemlja mora učiniti da bi deponovala „rezervnu kopiju“ svog sjemena u Svalbardskom globalnom trezoru sjemena?
O. Sa svakom zemljom potpisujemo ugovor o deponovanju. Postoje određeni zahtjevi za skladištenje sjemena u Trezoru. Prije svega, želimo osigurati da ovo bude rezervno skladište, tako da banka sjemena svake zemlje mora napraviti duplikat sjemena koje želi pohraniti i poslati ga u drugu genetičku banku. Zašto? Pa zato što, koliko god Svalbard bio siguran, ne želimo staviti svo sjeme „u jednu korpu“. Također podstičemo genetičke banke da međusobno sarađuju i održavaju ovu zajednicu.
Osim toga, želimo da materijal koji šalju bude dostupan istraživačima, edukatorima i, naravno, svakome ko želi razmnožavati biljku. Želimo da ostane u javnom vlasništvu i da se koristi, jer očuvanje nije moguće bez korištenja.
P. Kada se sjeme jednom nađe u trezoru, zahtijeva li bilo kakvo održavanje?
O. Mi smo poput crne kutije. Ne diramo sjeme; samo ga čuvamo na temperaturi od -18 °C (-0,4 °F), što omogućava da traje veoma dugo. Banke sjemena u pojedinačnim zemljama odgovorne su za sadnju sjemena i provjeru njegove klijavosti.
P. Koliko se uzoraka sjemena trenutno čuva na Svalbardu?
O. Više od 1,4 miliona. Svaka od tri komore za skladištenje sjemena na Svalbardu ima kapacitet od 1,5 miliona uzoraka. Jednu komoru smo već napunili i počeli smo puniti drugu.
Molimo banke sjemena da ne deponuju ništa što nije jedinstveno. To radimo kako bismo izbjegli duplikate; želimo biti efikasni, iako još uvijek imamo dosta prostora. [Na Svalbardu] čuvamo historiju poljoprivrede.
P. Šta gubimo kada izgubimo sjeme?
O. Gubimo potencijal. Možemo izgubiti sortu koja bi mogla pomoći u razvoju nove sorte, koja bi zatim mogla biti otporna na bolest koja ugrožava snabdijevanje hranom ili bi mogla biti veoma dobra u prilagođavanju klimatskim promjenama. Ko zna? Svako sjeme je dragocjeno jer su generacije bile potrebne da se ono razvije. To je živi organizam koji se prilagodio određenim uslovima i sadrži sav genetski materijal; [sadrži ogromnu količinu] informacija.
P. A šta je sa svim znanjem povezanim s njegovim uzgojem? Kako možemo sačuvati to znanje?
O. To je divan posao koji obavljaju banke sjemena. One čuvaju nešto što se naziva „tradicionalno znanje“, povezano s uzgojem svake sorte sjemena. A kada obnavljaju sjeme, što je nešto što povremeno moraju raditi, prate fenotip te konkretne sorte i pohranjuju ga u svoje baze podataka.
Često kažem da najbogatija banka sjemena nije ona koja ima najraznovrsniji materijal; nego ona koja najbolje razumije ono što čuva. Jer to znanje moglo bi pomoći nekom poljoprivredniku da razvije drugu kulturu koja bi sutra mogla biti od presudne važnosti.
P. Da li je Svalbardski globalni trezor sjemena spreman za klimatske promjene?
O. Dobar primjer našeg dugoročnog razmišljanja — za koje vjerujem da nedostaje u poljoprivredi — jeste to što se naš ulaz nalazi 130 metara iznad nivoa mora (426 stopa). Čak i ako se ledene kape otope i nivo mora značajno poraste, ulaz bi i dalje bio iznad nivoa mora.
Što se tiče materijala koji čuvamo, poražavajuće je to što gubimo biodiverzitet. Iako ga možemo očuvati u Trezoru, ne bi trebalo da bude ograničen na ovaj prostor — trebalo bi da bude na poljima.
Mi smo ovdje da pružimo uslugu u slučaju katastrofe, čak i ako ona nije ogromnih razmjera. Ali, u svakom slučaju, ako želimo otporne usjeve, moramo osigurati njihovo razmnožavanje. A da bi se to dogodilo, potrebna nam je široka genetička osnova. Potrebna nam je ta raznolikost.
P. Posljednjih sedmica širom svijeta pojavila se zabrinutost zbog mogućnosti da bi umjetna inteligencija (AI) mogla izbrisati čovječanstvo prije kraja ove decenije. Zašto upozorenja o prijetnji koju predstavljaju klimatske promjene ne izazivaju istu vrstu panike?
O. Gledajući logično: da li bi ljudsko biće od prije nekoliko hiljada godina brinulo o svojim neposrednim potrebama? Ili bi pravilo planove za narednih 50 godina? Evolucijski gledano, ima smisla što nismo dugoročni mislioci. [Ali] sada smo na nivou naše civilizacije na kojem možemo napraviti mnogo štete svom staništu, pa moramo biti bolji u dugoročnom razmišljanju.
