Quo Vadis, Turska?!

Dodik još jedino u Moskvi, Budimpešti i zvaničnoj Ankari može biti tretiran kao važna politička ličnost. To svakako puno više govori o vanjskoj politici današnje Turske nego o Dodiku.

Piše: Damir Rastoder

Na putu za Sankt Peterburg Milorad Dodik je svratio u Istanbul. 

Prvo, iz praktičnih razloga, jer se do rodnog mjesta Vladimira Putina može najlakše i najbrže preko najpoznatijeg turskog grada, drugo, kada je već tamo, što se ne bi vidio sa svojim prijateljima iz političkog vrha Turske. I naravno, sa odabranim biznismenima. 

Dodik još jedino u Moskvi, Budimpešti i zvaničnoj Ankari može biti tretiran kao važna politička ličnost. 

To svakako puno više govori o vanjskoj politici današnje Turske nego o Dodiku. 

Ako o politici uopće možemo i govoriti. 

Slika bratskog zagrljaja Mevluta Cavusoglua i Milorada Dodika ostat će paradigma jednog vremena i ponašanja koje izlazi iz okvira državnog pragmatizma i prelazi u svojevrsno beščašće i licemjerstvo. 

Primati na ovakav način najvećeg negatora genocida i mrzitelja Bošnjaka, pa i svega islamskog, može samo politički potkapacitirana, elementarno neosjetljiva ličnost, ili neko ko to radi iz trgovačko-lukrativnih razloga. 

U trenucima kada je Dodik satjeran u ćošak, međunarodno izoliran, pod sankcijama SAD i Velike Britanije, sa pravom proskribiran kao ruski čovjek, Turska i Cavusoglu, naivno vjeruju da mogu pripitomiti “divlju zvijer”, tako što će održavati više nego prisnu komunikaciju, a posebno ukoliko joj permanentno hranite sujetu. I bit će uspješni u tome jednako kao i u posredovanju između Kijeva i Moskve. 

Dodik je vjerovatno oduševljen turskim balansiranjem u ruskom napadu na Ukrajinu, a posebno turskim vetom na prijem Švedske i Finske u NATO.

Da je iole mislila na Bosnu i Bošnjake, turska vanjska politika, mogla je u svom nepromišljenom uslovljavanju bar spomenuti kurtoazno neophodnost očuvanja njenog teritorijalnog integriteta i državne funkcionalnosti. 

Umjesto toga dobili smo Dodika u sred Istanbula. Turci će to pravdati praktičnim razlozima da se deblokira proces izgradnje autoputa Beograd – Sarajevo, što prevedeno na bosanski jezik znači koje će firme biti angažirane na tom skupom projektu. Preciznije rečeno čije će firme izvoditi radove. Ostaje da se vidi kakav će biti ishod ovog druženja, a ubrzo će jedna delegacija iz Turske, na operativnom nivou, put Banje Luke na nastavak razgovora.

Da cijela ova istanbulska priča bude još degutantnija potrudili su se privrednici i biznismeni koji su porijeklom sa ovih prostora, a koji su se utrkivali u demonstriranju ljubaznosti i gostoprimstva prema Dodiku. 

Jedni su mu nudili vožnju jahtom po Bosforu, drugi pozivali na večeru, treći nudili smještaj u njihovim luksuznim hotelima, a svi zajedno gazili vlastito dostojanstvo i elementarni moral. 

Ako ga uopće imaju.

Oni su se uklopili u zvaničnu vanjsku politiku svoje zemlje. 

Baš kao što je Angela Merkel svojim činjenjem, a naročito nečinjenjem, pokušavala pacificirati Putina kroz politiku “trgovinom do promjena”, tako i Cavusoglu druženjem sa Dodikom računa da pomaže Bošnjacima. Ne znam nijednog Bošnjaka koji će osjetiti benefite tog političkog kurvaluka, izuzev onih koji će biti uključeni u realizaciju projekta autoputa. Dok turske investicije odlaze u Srbiju, Dodik se prima kao visoki i važan gost, a građani Srbije sa ličnom kartom mogu u Tursku, Bosanci se sa pravom pitaju Quo vadis Turska?! 

Osim velikih obećanja i poznate slatkorječivosti teško da se može nešto više očekivati od zvanične Ankare. 

Mnogi Bošnjaci, što iz emocionalnih razloga, što iz osjećaja bespomoćnosti, vide u Turskoj glavnog zaštitnika. Posebno zbog lošeg iskustva iz rata kada ih je Zapad ostavio na milost i nemilost Miloševićevim i Tuđmanovim hordama. Dodamo li ovome i galopirajuću krizu u kojoj se nalazi arapski svijet, od koje će se na srednji rok teško oporaviti, onda je pogled prema Bosforu bio više nego logičan. 

Nažalost, ne i realističan. 

Slučaj sa dernekom u kojoj su Cavusoglu i Dodik u glavnoj ulozi, morao bi djelovati otriježnjujuće na sve u BiH. Ako je svijet, u globalu, već nepravedan, ako svi vode računa isključivo o svojim interesima, onda ostavimo emocije po strani i krenimo graditi savezništva na osnovu naših strateških ciljeva. Hladne glave, jer će razočarenja tada biti manja.