U junu, nakon dugoga dana, zatekao sam se u lutanju Ferhadijom, pješačkom zonom koja datira iz 16. vijeka i smještena je u srcu Staroga Grada u Sarajevu. Za toplijih večeri, ova promenada buja sve dok ne počne da liči na rijeku čovječanstva – ljudi izlaze da vide i da budu viđeni, da se šetaju u korak sa ritmom grada dok im se djeca vrzmaju oko nogu, a mladi zaljubljeni parovi zagrljeni šetaju uz daleki zvuk harmonike niz ulicu.
Oivčena cafeima, Ferhadija počinje vječnim plamenom spomenika Drugom svjetskom ratu na ulici Maršala Tita i ide dalje prema istoku, unatrag kroz vrijeme.
Betonske zgrade iz socijalističkog doba popuštaju pred profinjenim pastelima i ukrašenim fasadama Austro-Ugarskog perioda, prije nego konačno završe na Baščaršiji, starom otomanskom distriktu, gdje možete naići na mirna dvorišta ispunjena introspektivnim muslimanskim vjernicima, stogodišnjim fontanama te na štandove gdje se prodaju začini u duginim bojama, tradicionalne bakrene džezve za kafu te sveprisutni ćevapi koji su sjajan spoj mesa i lepinje.”
Ovo je početak nadahnutog teksta u sekciji Putovanja iz magazina New York Times, autora Reifa Larsena koji je, fasciniran bogatom historijom našega grada, glavni grad Bosne i Hercegovine opisao kao “razglednicu koja je oživjela.”
Poredeći Sarajevo sa “mini Istanbulom ušuškanim u Dinarske Alpe”, Reif piše kako posjetiti Sarajevo znači biti svjedokom jednako i najvećih tuga ali i najvećih trijumfa civilizacije.
Podsjeća se kako je u Sarajevo dolazio od 2008. godine te je znao da će da se vrati, a sagovornici su mu tokom ovoga dolaska bili Amir Vuk Zec, Bojan Hadihalilović, Haris Pašović, Nihad Kreševljaković, Bojan Kanlić, Elma Hašimbegović.
Tako ovom prilikom piše o ezanima, Gavrilu Principu, Olimpijadi, pravoslavnom vjenčanjima, sarajevskim ružama, sarajevskoj crvenoj liniji za žrtve opsade, muzejima i, dakako, Vijećnici.
(tnyt/oslobođenje/mb)
