RIJEKA KOJOJ NE TREBAJU MOSTOVI

Rafting na brzim rijekama, prema nekim procjenama, organizira se u više od 120 zemalja svijeta, ali vožnja na drvenim splavovima, najstarijem plovilu u historiji civilizacije, organizira se isključivo na Tari i Drini, zahvaljujući udruženju splavara „Adem Pendek“.

Piše: Mustafa BOROVIĆ, Stav

Dugo sam dogovarao termin za spuštanje splavom niz kanjon Tare s Fikretom Pendekom, sinom rahmetli Adema, jedinog profesionalnog splavara bivše Jugoslavije, po kome se i zove fočansko udruženje splavara “Adem Pendek“, čiji je on i predsjednik. Vožnja splavova u ovoj porodici baštini se generacijama i prenosi s djeda na sina, sa sina na unuka… Uprkos neravnopravnoj borbi gume (čamci) i drveta, raftera i splavara, on zajedno s bratom Džemom te grupom rođaka i mladih splavara iz fočanskog sela Hum tvrdoglavo istrajava i godišnje organizira desetak splavarskih tura niz Taru i još toliko niz Drinu, uglavnom od Šćepan Polja do Foče. Nisam pošao zbog avanture već da oživim sjećanja na ljepote Tare i generacije triftara i splavara koji su stoljećima provozili drvenu građu (triftari) i turiste (splavari) niz ovu bistru planinsku ljepoticu koju umni ljudi davno proglasiše „suzom Evrope“.

Sve splavarske i rafterske ture u gornjem toku Tare polaze sa Splavišta, ili Šljivanskog, oko tri kilometra uzvodno od fascinantnog mosta (visok oko 150 m) u Đurđevića Tari, izgrađenog 1940. godine, remek-djelo arhitekte Mijata S. Trajanovića, kome je svjetsku filmsku slavu, poput mosta na rijeci Kwai, priskrbio nezaboravni Hajrudin Šiba Krvavac u filmu „Most“.

Đurđevića Tara stoljećima je bila posjed istoimene bošnjačke familije, od kojih je u BiH možda bio najpoznatiji Derviš Đurđević, kojem je zajedno s Alijom Izetbegovićem suđeno u poznatom procesu 1983. godine. Prema sjećanju, posljednji Đurđević odselio je 1952. godine, a u njegovoj je nekadašnjoj luci (ravna livada) pored rijeke danas rafting-kamp Kljajevića. Iako su nekada doline Tare i Ćehotine, zajedno s Pljevljima kao sjedištem Hercegovačkog sandžaka, bili dio BiH, većinski naseljeni bošnjačkim življem, tokom Balkanskih ratova i velikog pokolja početkom Drugog svjetskog rata ovaj je kraj etnički počišćen, a teritorij pripojen Crnoj Gori. Samo u selu Leveri, desetak kilometara nizvodno od mosta, i sada žive Bošnjaci, uglavnom pleme Avdovića.

Na konaku smo u kući Lekovića, nedaleko od mosta, kod trojice braće (Mladen, Darko i Lazar) koji se također bave raftingom. Da su uspješni u biznisu vidi se golim okom, kad pogledate broj čamaca, opremu, vozni park… Uz staru, porodičnu kamenu kuću, smještaju nas u novu, namijenjenu za turiste. Na trećoj, s apartmanima, izvodi se posljednja šminka. Dobri ljudi i gostoprimivi domaćini. Dočekuju nas srdačno, s janjetinom, domaćom ribom, durmitorskim sirom, krompirom, medom… Poslije sijelimo u velikom hladnjaku na ivici kanjona. Skupilo se dosta svijeta. Lekovići, kako kažu, po porijeklu su Malisori (vjerovatno Leke) s obala Skadarskog jezera, ali su po dekretu kralja Nikole došli u ovaj kraj, kao i njihovi suplemenici Kljajevići, Ostojići… Iz ovog je kraja i glumac Drago Malović, legendarni Radosav iz crnogorske serije „Đekna“. Supruga jednog od braće Šarovićka bliska je rodica ministra Mirka Šarovića, čiji korijeni vuku sa Žabljaka. Nije mi milo bilo kad su mi spomenuli bivšeg komšiju iz Ustikoline Voju Maksimovića, čiji je predak ovdje počinio zločin i zbog krvne osvete prebjegao u fočansku Gornju Jošanicu. Apsolvirali smo to u kafanskim druženjima, a opisao je to i u svom romanu „Zavodišta“. Djed Ikan, „solunski borac“, oteo je od bega Avdagića, čiji je bio kmet, najbolju zemlju u Cvilinu.

Sjediti s Crnogorcima a ne pričati o historiji naprosto je nemoguće pa smo nabrzinu prebrali svu bližu i dalju prošlost. Sve pošteno i bez namjere da se nešto nekom nameće. U neko je doba Fikret otpjevao blok sevdalinki i hitova Halida Bešlića. Mole da dovedemo Halida, da ostane koliko hoće, da ga vozaju kuda poželi… Sve džaba, samo da dođe.

Polazimo sa Splavišta s grupom njemačkih turista. Odavde se vidi most i vodopad Ljutice, a nisu daleko ni pećine Bojana i Trojana, za koje legenda kaže da se izvjesni Radovan zaljubio u dvije sestre i nije mogao odlučiti koju da oženi. Pošto mu nisu dali da obje oženi, one se bace u Taru, a za njima život prekrati i nesretni mladić iza kojeg osta Radovanova stijena, na drugoj strani rijeke. Inače, Tara nastaje negdje iza Mojkovca, od rječica Opasnice i Veruše. Duga je 144 kilometra, a od toga je plovna 78 kilometara (isključivo kroz kanjon), koje smo prošli splavom. Kao kakva urezana džinovska brazda provlači se između planinskih vrhova Bjelašnice, Sinjajevine, Ljubišnje i Durmitora, teče, pjenuša i huči kroz ambis nad kojim se uzdiže kanjon i strše stoljetni borovi samotnjaci, paralelni s liticama iz kojih izniču.

Najveći je rezervat crnog bora u Crnim Podima, gdje stabla dostižu visinu do 50 metara i starost do 400 godina. Uprkos vjekovnoj borbi s kišama, snjegovima, lavinama i olujama, na kraju, ipak, završe na dnu Tare, na kojem ima toliko luča (borov panj) da bi cijelo Sarajevo moglo godinu odlagati vatru. Kuriozitet je Tare da pada 3,6 metra na kilometar i krivuda kao guja niz kanjon dublji i od 1.300 metara. Najdublji je ispod sela Tepci, između vrhova Štouca (2.104 metara) i Obzira (1.886 metara). Duboki je kanjon tako lijepu i čistu drži stisnutu između stijena kao taoca i ne dopušta, nigdje do ušća s Pivom, da se razmahne i raširi. Na Gornjoj obodini široka je pet, a na Lazinom kamenu svega 4 metra, ali je zato duboka od 12 do 18 metara.

Na Lever Tari, nešto niže od obnovljenog manastira arhanđela Mihajla iz 14. stoljeća, družimo se s rafterima, čini mi se iz Bugarske, koje su dovezli Lekovići. Snima nas neka crnogorska televizija. Rafteri i splavari izgledaju mi kao kakvi kosmonauti. Specijalna odjela, obuća, kacige, zračni prsluci i onda mi na um padnu siroti triftari i stari splavari koji su niz ovu rijeku stjerali milione kubika najbolje građe s planina, spustili hiljade turista. Oni u tkanim suknenima odjelima, bijelim pelengaćama i košuljama, vunenim čarapama i opancima fašnjacima. Ljeti i zimi na vodi, a na prvom su buku mokri do kože. Pričao mi je djed Muradif da je jedna tura trifta znala potrajati nekoliko mjeseci, sve dok ne snabdiju sve pilane od Kolašina do Foče pa dalje do Zvornika, Loznice i Šapca. Najveća revolucija u tom poslu bila je kada im je Austro-Ugarska ili Kraljevina Jugoslavija nabavila „Batine“ gumene čizme-rudare.

Triftari i splavari odavno izumiru, među posljednjima su otišli Juso Vejo, Salko Mujezinović, Fadil Šabanović Ćoso, Avdo Subašić, Esed Uzunović… Knjiga je spala na dva slova, braću Pendek. Austro-Ugarska je komercijalizirala sječu šume i transport balvana Tarom i Drinom jer nije bilo pruga i puteva. Trift je u to vrijeme bili najbolje plaćeno zanimanje. Oni su uz trift izmislili i splavarenje. Njihovi oficiri i visoki činovnici shvatili su prvi da je Bog dao ove rijeke i za uživanje pa bi organizirali višednevno splavarenje i balove na vodi. Na posebnom splavu bile su njihove frajle i pleh-muzika, a na zadnjem logistika (hrana i piće) i posluga.

Njihove navike naslijedili su kraljevi jugoslovenski oficiri, bogati trgovci i političari, a potom i Titovi heroji i funkcioneri. Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Blažo Jovanović, Rato Dugonjić, Veljko Milatović, Džemal Bijedić, Vidoje Žarković, Branko Mikulić, Braco Kosovac…. Đilas i Dugonjić išli su samo zbog ribolova jer je ovo raj za potočnu pastrmku, lipljen, mladicu… Na tarskim splavovima, priča se, s inopartnerima dogovorena je većina UNIS-ovih fabrika u BiH i zbog toga Kemo Čelik, šef UNIS-Turista u Foči, mogao je kad je htio ući kod generalnog direktora UNIS-a Abaza Deronje. Ono što vam niko neće reći jeste to da ovdje ima poskoka u izobilju.

U Lever Tari na rimskom putu (Via Anagnasti) oduvijek je postojao most (sada samo ostaci) i kasarna, tu se nalaze ilirske i rimske nekropole, antičko svetište Mitreum, ostaci grada Pirlitora, gdje je po legendi stanovao vojvoda Momčilo. Ovdje su i ostaci turske karaule iz druge polovine 18. stoljeća, kada je otprilike, usred Bosanskog ejaleta, prema historičaru Hamdiji Kreševljakoviću („Kapetanije u BiH“), osnovana Džisri-tarska kapetanija, s jednim ciljem da se kontroliraju svi mostovi, đemije (veliki čamac) i gazovi na Tari, protok ljudi i robe (karavani), ali i kako bi se spriječili česti upadi hajduka iz Morače i Drobnjaka koji su pljačkali pa i ubijali lokalno stanovništvo. Banalan primjer navest ću iz knjige Čede Baćovića („Smail-aga Čengić – mit i stvarnost“). Obilazeći svoje vazale u Drobnjacima (okolina Nikšića) Šuju Karadžića i Novicu Cerovića, koji su u njegovo ime skupljali harač od crnogorske raje, zanoći beg Čengić kod Novice, svog miljenika i kasnijeg egzekutora. Pred bega se iznosi najbolje jelo i piće, sve servirano na velikoj bakarnoj tepsiji-demirliji. Čim je Čengić vidio tepsiju plane: „Bir dođem, bir mi izneseš tepsiju Malinovića iz Grdjevića (selo kod Foče).“ Smail-aga ju je odmah prepoznao jer je s nje već jeo bar 200 kilometara dalje kod ugledne bošnjačke familije Malinović.

Prema Kreševljakoviću, kapetanijom su upravljali 200 godina Šahinovići, koji su imali kulu i redovnu vojsku u Humu, odmah iznad današnjeg istoimenog bh. graničnog prijelaza. Najčešća imena kapetana bila su Selim i Selman, a jedini koji se „sjećaju“ tih vremena jesu kameni ostaci turskih karaula po obodima klanjona (Izjalovica, Krušla, Orašac, Šejtan, Katabun, Štrbina, Križak, Vis, Ograđenica, Bobovo…).

Staro je pravilo da kod Fočaka nema ništa džabe. „Kapetan splava“ dugo me nagovarao da pođem s njim, sve gratis, ali mi je već na Leverima Fikret utrpao u ruke zadnji dumen (veslo) da opravdam tezu „da sam najbolji novinar među splavarima i najbolji splavar među novinarima“. Prihvatio sam sa zadovoljstvom. Vozio sam splavove niz Drinu i želio sam se oprobati. Tara je Tara, ali je poslije prvih bukova trema nestala i narednih je 50 kilometara sve išlo kao po loju.

Iako sa splava na rijeci vidite samo nevjerovatne litice kanjona i tračak neba, putovanje Tarom nešto je nezaboravno. Bukovi, brzaci, tihi limani, pa sve tako iznova, satima i danima. Duž se cijelog toka u Taru slivaju manje ili veće rijeke (Ljutica, Sušica, Vaskovačka rijeka, Draga, Šipčanica, Urca, Ljutnica…), ali i na desetine prelijepih vodopada i vrela koji se obrušavaju u nju. Mušovo vrelo, Bijela vrela (ističu iz Crnog jezera), Sige bobovske, Bajlovića sige, Jovovića sige… Ko bi ih sve nabrojao kad ih ima na stotine.

Motel na Radovan Luci okupirali su rafteri. Tu su oduvijek konačili triftari i splavari. Iznosimo logistiku, a marljivi Nijemci razapinju šatore, raspoređuju podmetače, vreće za spavanje. Ložim logorsku vatru, a onda Džemo stupa na scenu. Braća Pendek krupni su ljudi i velike poguzije. Kažu da su svi splavari takvi jer ih voda izgladnjuje. Na roštilju se prevrću teleće šnicle, ćevapi, dame pripremaju salate. Ića i pića ima više nego dovoljno, a sve se hladi u Tari. Jaka kiša otjerala nas je ranije na spavanje. Šatori su odlični, ne propuštaju vlagu, ali mi neka šuhva, neće san na oči. Profesor sarajevskog Prirodno-matematičkog fakulteta Avdo Sofradžija pred polazak mi je ispričao zgodu iz 1974., s ovog istog bivaka. Spavao je s bratom Zajkom u šatoru, a ujutro, kada je podigao jastuk, smotan poskok pod njim. Ulovio ga je krijući, da ne vidi brat, jer on više nikada tu zanoćio ne bi.

I sutradan kiša neumoljivo pada. Vrijeme provodim oko vatre, vadim luč iz Tare i ložim, jer u Nacionalnom parku „Durmitor“ sjekiru i žagu zaboravite. Sjeći se ne smije ništa, loženje se vatre plaća, svaki razapeti šator i sl. Nijemci su uporni. U programu im je planiran piknik u selu Tepci kod domaćina Rajka Džabasa, najmanje sat i po hoda uz litice kanjona i oni idu. Kiša ih ne može omesti. Zovu i mene, ali neće baka u drijenjke.

Treći je dan ujutro kiša konačno prestala. Logistiku trpamo na splav i krećemo dalje. Na livadi pored rijeke, nizvodno od oronulog žičanog mosta ispod sela Tepci, prvi put primjećujemo znake života, krave, koze te dim iz odžaka kuća na brdu iznad kanjona. Ovdje su ostaci ilirske crkve, zatim velika nekropola stećaka. Kiša je podigla nivo rijeke i vozimo se brže. Jako je strujanje hladnog zraka kroz kanjon. Pendecima i turistima hladno je, ali ja tih problema nemam, dobro sam se utoplio. Džemo i ja vozimo splav, nije baš lahko. Tepački buk ogroman je, pa Siljevački… Uživam i pomalo fotografiram, posebno vodopad Bajlovića sige, veliki slap koji se uz strašnu huku spušta niz stijene, a izvire iz pećine Bucavica, 100 metara iznad rijeke. Ne znam koliko smo se još vozili kad mi je Džemo pokazao liticu koja se zove Dakićeva pećina. Nije mi ona sad toliko bitna zbog Spasoja Dakića, četničkog zlikovca koji se u njoj krio, dok ga nije likvidirala UDB-a, već zbog toga što od nje počinje bh. teritorija. Narednih 50-tak kilometara, s desne je strane BiH, a s lijeve Crna Gora. Granica ide maticom rijeke. Ima Bosna i dio Pive sa selom Kruševom, koje je Đuro Pucar trampio za Herceg Novi.

Negdje prije Turističkog kampa „Brštenovica“ nestalo mi je cigara i jedva sam čekao da stignemo do njega. Imaju ptičijeg mlijeka, ali duhana ne. Prelijepo odmorište i kamp, a na drugoj strani bosanski kamp u koji ni kokoš ne bih nalegao. Poslije kahve sam zbrzio sve i nastavljamo dalje, da što prije stignemo do Šćepan Polja i kampa Bastasi. Upravljanje splavom prepuštam braći Pendek, jer ovaj dio rijeke bolje poznajem i znam da slijedi tarapana.

Pravi adrealinski užitak na 20 km dugoj dionici rijeke, gdje gotovo svakog ljetnog dana uživa na stotine raftera. Ovo je najprometniji i najposjećeniji dio Tare. Čim se otisnete s Brštenovice, kao na traci se smjenjuju bukovi, sve gori od goreg. Brštenovački, Varda, Ćelije, Mladički, Vjernovački… Ovdje čamci poput perki znaju „odletjeti u nebo“, ali i splavovi se nasukati. Mi ovaj put plovimo bezbjedno. Fikret rijeku i bukove poznaje kao sebe i majstorski cilja između stijena, vještim zamasima vesla pomjera splav kao dječiju igračku, dok njega i sve nas preljevaju talasi vode… Splavar je bez mane i straha. Za koliko smo se sjurili niz najopasnije bukove, da me ubijete ne znam, ali znam da je bilo očaravajuće.

Poslije kanonade bukova ponovo slijedi tihak, uz nešto manje bijesne bukove. Ispod sela Podbrijeg napušten kamp. U tom crnogorskom selu do agresije na BiH živjeli su Bošnjaci, ali ih više nema. U Drugom svjetskom ratu lokalni pop s Crvičkog Polja Jovo Radović, tzv. partizanski prota, kako piše Š. Tucaković u „Zaboravljenom genocidu“, pokrstio je oko 80 žitelja. S druge strane Tare, prema V. Dedijeru, u trima rubnim fočanskim mjesnim zajednicama (Čelebići, Meštrevac i Vikoč) ubijeno je oko 2.500 Bošnjaka. Sve što su Dražini koljači zatekli.

Nizvodno je mjesto Uzlup, u kojem je nekada bila velika drvena brana za prikupljanje drvene građe, ali i kantina u kojoj su se triftari opuštali i „kršili“ svoje s mukom zarađene plaće. Austrijanci su brzo skontali triftare pa u Foči pored Drine otvorili kafanu. Ako je vjerovati starom dobrom „Politikinom zabavniku“, bila je to prva kafana na Balkanu u kojoj se za novac rakija točila u staklene fićeve. Odmah iza bečke „Plave lagune“.

Prije samog graničnog prijelaza „Hum“ ponovo serija velikih bukova, kao biber po pilavu, prije nego se Tara sastane s Pivom i stvori najdužu i meni najdražu bh. rijeku Drinu. Niz Drinu, do 5 km udaljenog Turističkog kampa „Bastasi“ vozili smo se gotovo šutke. Kao da se opuštamo poslije svih uzbuđenja i tišinom opraštamo od ljepotice Tare.

Čudno je da su vjerske zajednice triftare i splavare tretirali kao samoubice. Kada poginu, a obično je to utapanje ili teško povrijeđivanje od balvana, hodže i popovi nisu dozvoljavali da se ukopaju u mjesna groblja, već negdje pored. Kao da proglasite samoubicom građevinca koji padne sa skele ili sjekača kojeg u šumi pritisne posječeno stablo. Ali su zato oni dobivali vječni spomenik. Najbliža litica ili kamen gdje su stradali dobivali su njihovo ime, pa tako na Tari imamo Buljkov (Vejo) kamen, Milića ploče, Mustafin (Čelik) kamen… Istina, ima i Lazin kamen, ali on nije bio splavar, nego hajduk. Bježeći od potjere na najužem mjestu pokušao je preskočiti Taru i preračunao se.

Splavari su često dobivali „sporedne uloge“. Rahmetli Salko Mujezinović i Adem Pendek vozili su splav od Foče do Beograda, 14 dana, za potrebe snimanja nekog filma. Lijena Sava ih smorila. Njih dvojica te Salko Dželil i Esad Polovina išli su u Hrvatsku, na Krku i Zrmanju, da skuju splavove za Vinetua, za film koji se snimao tamo. Po povratku u Foču, njihovu su djecu u školi ostali đaci zadirkivali: „Evo stiže poglavicin sin, eto Ludog Konja, Bika koji sjedi.“ Adem je kao „tajanstvena ličnost“ gostovao u HRT-ovom kvizu u Zagrebu, kod Olivera Mlakara, a u redakciji sarajevskog „Svijeta“ izvukao je 10 dobitnika čitalaca koji su putovali u Španiju na Svjetsko prvenstvo u nogometu. Da je i tad bilo korupcije potvrđuje činjenica da su mu ponudili da izvuče svog sina Fikreta. Rezolutno je odbio: „Pa da mi onda napusti pos’o!“