Rimsko-ilirski ratovi i Batonov ustanak

Rimsko-ilirski ratovi i Batonov ustanak

Prve pisane tragove o ratovima na tlu Bosne i Hercegovine nalazimo kod starogrčkih pisaca iz 4. stoljeća stare ere, u čijim se djelima govori o ratovima koje su bosanski starosjedioci Iliri vodili s keltskim plemenima koja su pristigla iz daleke Galije (područje današnje Francuske)

Piše:  prof. Alen Zečević, novovrijeme.ba

Za povijest Bosne i Ilira sudbonosno je bilo formiranje moćnog Rimskog carstva, imperije koja je stalnim ratovanjima i teritorijalnom ekspanzijom pod svoju vlast stavila konglomerat naroda i plemenskih zajednica s različitim i vrlo često niskim stepenom kulturno-civilizacijskog napretka.

 
Ratovi s Rimom do 6. godine n.e.

Za održavanje Carstva u njegovoj vojno-političkoj moći, Rimljanima su bile neophodne velike zalihe metala za izradu oružja i zlata koje je bilo potrebno za vođenje ratova. S obzirom na to da je u Bosni, pod vlašću bosanskohercegovačkih ilirskih plemena, tih metala bilo u izobilju, ali i zbog činjenice da su preko njihove domovine prolazili važni trgovački i vojni putevi prema srednjoj Evropi, Rimsko carstvo je otvorilo poglavlje dugogodišnjih i krvavih rimsko-ilirskih ratova. Ilirska dominacija nad većim dijelom Jadrana, putem kojeg je iz Rima vodio put za Grčku i svijet Istoka, ubrzala je i učinila izvjesnim prva ratna sukobljavanja rimske i ilirske flote potkraj 3. stoljeća st. e. Ilirska država, sa središtem na obali mora od ušća Neretve do Albanije, čiji su nosioci državnosti bili Ardijejci koji su pod pritiskom Kelta, početkom 4. stoljeća st. e. napustili poriječje gornje Neretve i na morskoj obali formirali Ardijejsku državu, u to vrijeme nezaobilazan vojni i politički faktor.

Ilirska flota je nanosila velike gubitke italskim trgovcima na moru, što je značajno ubrzalo rimsku odluku o pokretanju ratnih aktivnosti. Pregovori koji su vođeni 229. godine st.e. okončani su bez uspjeha te su obje strane odveli u prvi rimsko-ilirski rat. Ilire je u tom ratu predvodila kraljica Teuta koja se nije mogla suprostaviti bolje naoružanoj rimskoj vojsci. Pobjeda Rimljana nije značila i potpuni nestanak ilirske države, stoga su rimsko-ilirski ratovi nastavljeni 219. godine st.e.

Tokom trećeg ilirskog rata, koji je trajao od 171. do 167. godine stare ere, tokom kojeg je Ilire predvodio kralj Gencije, Rimljani su porazili udružene snage Ilira i Makedonaca. Premda su obje strane u prvim sukobima doživjele srazmjerno velike gubitke, Rimljani su u sljedećim ratovima ipak ostvarili značajnije uspjehe i veliki ratni plijen. O kakvom je plijenu riječ najbolje govore podaci i zabilježena svjedočenja rimskih analista koji navode da je prilikom pobjedonosne povorke koja se kretala ulicama Rima samo iz kraljevske riznice proneseno 27 tovara zlata, 19 tovara srebra, 13.000 rimskog srebrenog novca itd.

Nakon što su pred rimskom silom uzmakla obalna ilirska plemena, na udaru su se našla plemena iz unutrašnjosti Bosne – sjeverozapadne krajeve Bosne naseljavali su Japodi, teritorijom između rijeka Vrbasa i Bosne dominirali su Mezeji, prostori srednje Bosne bili su naseljeni plemenima Desidijata, u zapadnoj Bosni živjeli su Dalmati, u srednjem Podrinju plemena Dindara, a prostore južne Hercegovine i primorja naseljavali su Ardijejci. Dalmati, čije je stolno mjesto bio Delminium (kod današnjeg Duvna), a koji su nastanjivali područja današnjeg Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja te dio primorja na potezu od rijeke Krke do ušća Neretve, bili su jedno od najbolje organiziranih i najmoćnijih ilirskih plemena. Zbog njihove prisutnosti u primorju, gdje im je glavno uporište bila Salona (danas Solin kod Splita), čitava provincija se nakon uspostave rimske vlasti u njoj nazvala Dalmatia ili Dalmacija.

Počev od 156. godine stare ere i tokom cijelog stoljeća i po, Rimljani i Dalmati su vodili ratove s različitim uspjesima. Tako su 48. godine st. e. Dalmati u zasjedi koju su napravili u jednom klancu, nanijeli težak poraz rimskim snagama koje su tom prilikom izgubile 2.000 vojnika. Preostali dio rimske vojske se uz velike napore spasio i povratio u utvrđenu Salonu na primorju koju su u ranijim ratovima oduzeli od Dalmata. Nekoliko godina kasnije, tačnije 34. godine st. e. oporavljene rimske jedinice su obnovile ratne aktivnosti na teritorijama koje su se nalazile pod vlašću Dalmata i nakon nekoliko žestokih borbi uspjele pokoriti ovo ratoborno pleme.

Nakon sloma Dalmata pred rimskim legijama su se otvorile mogućnosti zaposjedanja preostalog bosanskohercegovačkog prostora. Međutim, preostala ilirska plemena, koja su svjedočila sudbini Dalmata i njihovom potčinjavanju rimskoj snazi, nisu ostala ravnodušna na činjenicu da će njihova domovina pasti u ruke tuđinske vlasti.

 
Baton ilirski

Oštro i nasilničko postupanje, zloupotrebe najviših položaja i nametanje teških poreza, prisilno regrutiranje mladih i njihovo odvođenje na ratišta pod zastavama Rimskog carstva, 6. godine nove ere je dovelo do jedinstvene pobune svih ilirskih plemena. Nezadovoljstvo i neposluh rimskim organima uprave prvi su iskazali Desidijati koji su naseljavali područja današnjeg Sarajeva, Zenice, Visokog, Kiseljaka, Fojnice i Glasinca. Za njihovim primjerom su pošla i preostala bosanskohercegovačka ilirska plemena što je rezultiralo jednodušnim oružanim otporom na čijem čelu je stajao Baton, poglavica Desidijata, kojem su rimski pisci pripisivali izuzetne ratničke vještine, hrabrost i odlučnost. Ujedinjeni pod prijetnjom potpunog nestanka njihove domovine snage ilirskih plemena su za kratko vrijeme, prema bilježenjima rimskih historičara, okupile silu od oko 200.000 ustanika pješaka i 9.000 konjanika.

 
Predvođeni vođom Batonom, za kojeg su Rimljani znali da je odličan strateg i autoritet, Iliri su neprijateljskoj vojsci nametnuli rat, organizirajući operacije po teško pristupačnom planinskom terenu. Razmjeri Batonovog ustanka, čijom su organiziranošću i uspjesima bili iznenađeni i sami Rimljani, u jednom su trenutku prijetili potpunim rasulom rimskih vojnih jedinica. O stanju i položaju rimskih legija na bosanskom tlu na kojem je svakim danom bjesnila bespoštedna borba domicilnog stanovništva i okupatorskih odreda, bio je upoznat i car August, koji je prilikom svog očajnog obraćanja Senatu izjavio da će se ustanici, ako se ne poduzmu krajnje mjere, za nekoliko dana naći pred Rimom. U nizu mjera koje su poduzete, donijeta je odluka da se na ratište pošalju najiskusniji i najbolji rimski generali: Germanik, Tiberije, Lepid i drugi, u vojnu služnu pozvani su veterani, a vazalni kraljevi su bili obavezni poslati pomoćne vojne snage.

 

U međuvremenu, dok se Rimskim carstvom širila vijest o porazima i razbijala iluzija o nepobjedivosti rimskih legija, u Bosni su svoje živote ostavljali mnogi rimski legionari. Ustanak koji je u prvobitnim vojnim planovima Rimljana tretiran kao bezazlen i neorganiziran ustanak, čije se suzbijanje i konačan slom trebao desiti u krvavom gušenju, ušao je u treću godinu i postao najozbiljnija prijetnja za unutrašnji poredak Carstva. To je bio glavni razlog zbog kojeg je car August donio odluku da se 15 od 25 legija (s koliko ih je tad raspolagalo Rimsko carstvo) povuče iz drugih pokrajina i prebaci na ilirsko ratište. Time je pred ilirskim ustanicima formirana najmoćnija vojska tadašnjeg svijeta. Osim činjenice da se pred njima nalazio brojčano nadmoćniji protivnik, koji je slanjem dodatnih legija protiv njih mobilizirao dvije trećine ukupnog rimskog vojnog potencijala, ustanicima je usljed trogodišnje zapuštenosti obradivih površina prijetila i potpuna nestašica hrane.

Koristeći probleme u redovima ustanika rimska vojska je bilježila velike uspjehe na bojnom polju. Konačnom slomu Batonovog ustanka značajno je doprinijela i izdaja istoimenog breučkog vođe iz Panonije koji je odustao od oružanog otpora nakon što je od Rimljana dobio obećanje da će ga proglasiti kraljem njegovog plemena. Baton, istinski vođa ustanka, pronašao je i kaznio izdajnika, ali je to bilo nedovoljno da se spriječi potpuno rasulo ustaničkih snaga.

 
Arduba – tu se sve završilo!

Posljednje organizirane akcije otpora Rimljanima pružili su Desidijati boreći se s neprijateljem oko zidina svog posljednjeg uporišta Ardube (za koju se smatra da se nalazila na prostoru današnjeg Vranduka kod Zenice). Preostali ilirski ratnici, suočeni s neminovnošću potpunog poraza i sigurne smrti, međusobno su se poubijali kako ne bi živi pali u ruke Rimljana, a žene i djeca, koji su ostali potpuno nezaštićeni, svoje su živote okončali bacajući se u rijeku ispod zidina grada.

Vođa ustanka Baton zarobljen je u jednoj tvrđavi. Prilikom ispitivanja pred rimskim generalima, na pitanje Tiberija zašto je podigao ustanak protiv Rima, Baton je rekao: “Sami ste krivi, jer ste našim stanovnicima slali vukove umjesto pasa”. Zadivljen Batonovom hrabrošću pobjednik mu je poštedio život i deportirao ga u Ravenu (Italija) gdje je živio do svoje smrti.

Slomom ilirskog ustanka 9. godine n. e. na bosanskohercegovačkom prostoru je uspostavljena trajna rimska vlast. Cjelokupno vojno sposobno ilirsko stanovništvo obavezano je služenjem višegodišnjeg vojnog roka (trajao je čak od 30 do 40 godina). Ilirski mladići su svrstavani u posebne vojne jedinice (auxiliae), imenovane prema imenu plemena iz kojeg su dolazili. Tako su Iliri, daleko od svoje domovine i porodica, primorani služiti rimskoj vojsci i interesima Rimskog carstva, ostavljali svoje kosti u tuđim zemljama.

Previous Poučna priča iz Sapne: Himzo sije pšenicu za porodicu, ali zasadi i malo više, za siromašne
Next BAŽDAREVIĆ ODABRAO IGRAČE ZA PREDSTOJEĆE UTAKMICE

You might also like

HISTORIJA

BRAK U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

Bosansko srednjovjekovno društvo odlikuje se brojnim specifičnostima po kojima se razlikuje od susjednih društava, a jedna od njih je poseban odnos prema braku. Veliki utjecaj na društvene odnose u srednjovjekovnoj

HISTORIJA

Muslimanska tradicija u Mađara starija je od hiljadu godina: Bošnjaci ostavili poseban trag

-Prema svjedočenju Abua Hamida al-Garnatija iz Granade, u današnjoj Španiji, koji je u 12. vijeku proputovao srednjovjekovnom Ugarskom, ondje je zatekao čak dvije različite skupine muslimana, svoje sunarodnjake Saracene (Böszörmény)

HISTORIJA

Život u bivšoj Jugoslaviji: Hljeb iz kontejnera

Više ne skrivamo istinu da preko 65 posto građana u našoj zemlji živi na rubu egzistencije. Dokle može ići siromaštvo uvjerili smo se u susretu s ljudima koji među otpacima