Safvet-beg Bašagić o čuvenom Banjalučkom boju koji se zbio 4. augusta 1737, kao i drugim pobjedonosnim bitkama, događajima i ličnostima vezanim za taj period.
– Na Lučin dan 1736. mjesto kiše pao je snijeg ko crvena zemlja u našim krajevima, da su veoma nabujale rijeke. Drina je Foči, Goraždu i ostalim gradovima uz njezin tok nanijela veliku štetu.
Iza toga se pojavila kuga, koja je mnogo naroda pomorila, da su mnoge kuće, dapače i cijela sela ostala pusta.
U tome žalosnome stanju zgubivši u Perziji i Rusiji preko 20.000 najbolje svoje vojske, kako veli mahzar na sultana u kome ga Bošnjaci mole za izdašnu pomoć, osim toga ono, što je ostalo bosanskih vitezova nesmiljeno je kuga prorijedila, pa još glad doćera Bosnu na prosjački štap, da prosi milostinju od drugih turskih pokrajina.
U tome žalosnome stanju širom Bosne i Hercegovine pronese se glas, da će na Petrov dan provaliti velika ćesareva vojska u Bosnu. To Ali paša javi velikome veziru, od koga dobije iz Moldavije nalog, ako bi ćesareva vojska i nastupila na bosansko zemljište, da ni pošto ne stane joj na put, jer da se tijem može poremetiti primirje, a Turska i onako ima pune šake posla u južnoj Rusiji.
To Ali paša javi pograničnim kapetanima. Krajišnici opreme poslanika hrvatskome banu i karlovačkome generalu, da pitaju za što se sakuplja, vojska na granici.
Ovi im odgovore, da još vladaju dobri odnošaji izmegju Beča i Carigrada, a zašto se sakuplja vojska, da će vidjeti na Petrov dan. Kad Ali paša razabere taj odgovor sazove sve ajane (prvake) na vijeće u Travnik, da se s njima posavjetuje: šta će i kako će, ako ćesareva vojska provali u Bosnu.
Ali paša razjasni vijeću mnijenje velikog vezira, sakupljanje ćesareve vojske po megji i odgovor karlovačkog generala, pa ostavi vijeće (ako bi došlo do kakova nesporazuma izmegju Bosne i Carigrada, da obori ajanu na legja) da po svojim nazorima u pogledu toga stvori zaključak. Nakon jednoga sahata opet se povrati, pa upita za rezultat. Kad mu ajan saopći svoje odredbe po prilici ovako: Da neprijatelj dobro nemisli našim zemljama, jasno je ko dan. Kako je već naslovio glavno će djelo započeti na Petrov dan. Što veliki vezir Ahmed paša i ćehaja mu Osman beg prijete, ako bi austrijska vojska i prešla na tursko zemljište, da joj, se nestane na put, od dvoje mora biti jedno: ili ne razamiju položaj, ili su zavedeni. Za to nijesmo dužni slušati njihove zapovijedi. Otpor mora biti, pa makar nas sve stao glava i imanja.
To je Ali paši dobro došlo. U zajednici s ajamom odmah imenuje vojskovogje i raspisa bujruntije na 32 župe: sve što je za oružje nek ide brže bolje na Travanjsko polje.
Za tijem opremi naredbe pograničnim muhafizima, da dobro paze na svaki korak ćesareve vojske i spremaju izvješća u Travnik.
Kroz nekoliko dana osvanu i Petrov dan 1737. (11. rebiul evela 1150.) velika ćesareva vojska osvanu na tri strane u bosanskim granicama. General Raunach obsjede Ostrovicu, Princ Hildburghausen Banjaluku a treći odjel zvornik. Najprije stignu vijesti iz zvornika. Ali paša odmah opremi Ahmed pašu sa svima svojim dvoranicima i pet bajraka Sarajlija, koji bjehu već stigli u Travnik put Zvornika.
Još se ne bješe sva vojska ni sakupila, kad stigoše glasnici iz Ostrovice s mahzarom za pomoć. Paša u neprilici ne znajući šta, da počne, opremi Ali bega Osmanpašića i bivšeg zvorničkog kapetana Mehmed bega s Pruščanima, Gjulhisaranima, Travničanima i Serhatlijama, koji se bjehu okupili u Travnik, u pomoć Ostrovici. Usput pridruži se Ali begu takogjer i lijep broj Krajišnika. Dok su pomoćne čete stigle Zvorniku kroz petnaest dana neprestana vatra iz topova bješe obsadnicima u dušu ukresala, a gradske zidine jako oštetila. Videći žene, da ljudi sami ne mogu ništa učiniti u zdvojnosti većinom late za oružje. Nesposobne pako posvete se njezi i vidanju ranjenika.
Čuvši neprijatelj, da se pomoćne čete primiču Zvorniku, digne obsadu, pa im krene u susret Bitka se zametne i svrši potpunim porazom ćesareve vojske. Jedan general, više časnika i sila vojnika pane u sužanjstvo, dok sve bojne sprave i municija postadoše tursko vlasništvo.
Glas o toj pobjedi sa sužnjima stiže Ali pašu u Jajcu, gdje bješe razvio bajrak, da čeka, dok se iskupi sva vojska, da krene na Banjuluku, gdje se nalazaše glavna neprijateljska sila.
Ista sudbina stiže i generala Raunacha pod Ostrovicom.
Bošnjaci i ovdje izvojšte sjajnu pobjedu zarobivši takogje više časnika, megju kojima se nalazio i grof Serens.
U toj bitci poginuo je vogja bosanski Ali beg Osmanpašić i Salih aga ćehaja Mustaj paše Sokolovića. Vijesti o ovom uspjehu bosanskog oružja zatekoše Ali pašu na Podražnici, gdje bješe porenuo, da čeka, dok se vojska okupi. Megju tijem je Hildburghausen obsjedao Banjaluku sa svih strana, koju branjaše bivši sarajevski muselim Ibrahim aga s agom dobrovoljaca.
Sve poruke prinčeve, s kojima ih je strašio i sve im obećavao, da predadu grad, ostale su glas vapijućega u pustinji.
Mahrazi od Cetina i Pužina za pomoć proti hrvatskome banu i karlovačkome generalu malo ne dovedoše pašu do očajanja. Po savjetu vojskovogja oba grada prepusti sudbini, pa se zaputi sa svom vojskom pod Banjaluku (6. rebiul ahara 1150.). Na Banjalučkom polju razredi vojsku ovako: Mehmed kapetana zvorničkoga i sve serhatske kapetane stavi na desno krilo, od četiri zandžaka alejbege sa zajimima i spahijama na lijevo krilo, a on sam s vojskom od 32 kotara, koje su predvodile kadije, s jenjičarima postavi se u srce vojske. U to nenadano niz brdo udari ćesareva vojska.
Bitka se zametne i nakon dva sahata ljutoga pokolja Turci izvojšte pobjedu. Od Nijemaca, što ne pade na bojnome polju, to se poduši u Vrbasu. Dok je ostatak ćesareve vojske prešao preko ćuprije, dotle se Turci odmore, pa opet složno udare. U prvom jurišu četiri konja poginu pod Mehmed kapetanom a on ranjen i gologlav s golom sabljom pješe uletje megju neprijatelje i vrati se natrag. Kad mu Ali paša dadne svoga konja, dolamu i čelenku, zamota ranu, pa se opet postavi na čelo svoga krila. Samo s takovim junaštvom Bošnjaci su mogli tolikoj sili odoljeti.
Pet juriša učinjeno je do zapada sunca. U zadnjem jurišu porenu Turci ćesarevu vojsku, koja grnu prama ćupriji. Nu ćuprija pukne u stisci, te, što ne poginu, poduši se u Vrbasu. Ostatak, koji se zavrnuo s onu stranu Vrbasa po noći ostavi sve šatore i topove, pa počne bježati prama Savi. Na brzu ruku paša dadne načiniti sale, pa prebaci nekoliko stotina konjanika, koji odu u potjeru za neprijateljem.
Nešto zarobe, nešto posijeku, a ostalo – obrativ se na junačko veledušje s riječima: ako boga znate i sveca ljubite, nemojte nas više progoniti! – spasi se preko Save. Dvanaest topova, tri havana, dvije hiljade i tri stotine čerga i čadora ostalo je na bojnom polju; ostalim ratnim spravama, hrani i džebani ni broj se ne zna.
Sutri dan paša učini divan i priredi veselje na račun plijena. Sve gazije obdari odorama i čelenkama, pa se vrati preko Travnika u Sarajevo, da dovrši grad.
Kad su čuli Hrvati pod Pužinom i Cetinom još za banjalučki poraz napuste obsadu, pa se vrate u domovinu.
Dok se to u Bosni odigravalo, ćesarske čete u smederevskom vilajetu osvajale su grad za gradom i doprle čak do Novopazarskoga sandžaka. Tu im se pridruže crnogorska plemena, pa oplijene Novi Pazar, Bahore i Akovu i pripriječe svaki saobraćaj izmegju Bosne i Carigrada.
U Sarajevu paša dozna za sudbinu novopazarskog sandžaka pa odmah opremi Murad bega Čengića sa svom hercegovačkom vojskom i ćehaju Jakub agu sa svojim dvoranicima put Novog Pazara, koji osvoje ponovno novopazarsku tvrgjavu i otvore put u Carigrad proćeravši neprijatelja iz cijelog szmdžaka i pokorivši odmetnuta plemena. Na to paša raspusti svu vojsku.
Nakon nekoliko dana stignu iz Užica glasnici s mahzarom, u kome mole za pomoć. Na to paša opet razašalje bujruntije na sve strane i pobije bajrak na Glasincu. Kad se ponovno okupi vojska po običaju sastavi, vijeće, koje odredi Mehmed kapetana, da sa pet hiljada vojske ide Užičanima u pomoć. Nu na putu srete Užičane, koje su pratila dva časnika i 130 vojnika. Mehmed kapetan sve skupa obkoli i dovede paši. Paša lijepo primi časnike a užičkog kapetana Smajil agu i kadiju Mustafa efendiju s još nekim krivcima dade pogubiti na oči cijele vojske. Mehmed kapetana opet vrati, da osvoji Užice, a nakon tri dana otpusti časnike nadariv ih s topom čohe, a vojnike sa žutijem dukatom. Videći Mehmed kapetan, da se ne može bez topova i drugih sprava zauzeti tvrgja, učini juriš na donji grad, te sve u njemu poubija, a onda oplijeni svu okolicu, pa se vrati natrag u vojsku.
Kroz cijelo to vrijeme Ali paša nije ništa znao, što se dogagja ni na istoku ni u Rusiji, niti je dobio kakovih naredaba iz Carigrada. Nije znao, gdje se nalazi ni glavna turska, ni glavna neprijuteljska vojska. Kako će i šta će započeti bio je i on i vas ajan u velikoj neprilici. Vojska je tu, ali kuda, da krene s njom. Opet kocka pade na Mehmed kapetana, koji se sa dvjesta konjanika zaputi, da uhodi, gdje se neprijatelj nalazi. Na putu u Biograd tuči se s jednom hrvatskom četom, koju razbije i uhvati osam sužanja, pa ih dovede paši. Za to mu paša svojom rukom zatače zlatnu čelenku. Od sužanja sazna paša za sve osnove ćesareve vojske. Mehmed kapetana i Mehmed bega Alibegovića iz Zvornika odredi, da idu Sokolu u pomoć. Na putu se sudari s vojskom, koja je išla prama Sokolu, i razbije je junački. Neprijatelj pobjegne prema Valjevu, koje takogje bješe opsjela kršćanska vojska, a Mehmed kapetan naturi se za njim u potjeru. Ispod Valjeva prije dolaska Bošnjaka digne se obsada, pa se zaputi prama Šapcu.
Sada se Mehmed kapetan vrati opet u vojsku. Od zarobljenih sužanja dozna, da se u Šapcu sakuplja sva njemačka vojska da udari opet na Zvornik. Na to se paša digne sa svom vojskom, pa pane na Kotijerevo na domak Zvornika, odakle opremi opet Mehmed kapetana s hiljadu atlije, da uhodi oko Šapca. Kad tamo šavke ni za lijeka. Sve je već prije prešlo u Zemun čim se saznalo da paša ide Zvorniku u pomoć. Sada se paša vrati opet sa svom vojskom u Sarajevo, gdje ponovno sastavi vijeće, koje odredi, da najprije treba pokoriti Crnu Goru i osvojiti Užice. Za Crnu Goru bude odregjeno, da Murad beg Čengić s Hercegovcima udari s ove strane, a škodarski namjesnik Arif paša s Arnautima s one strane, pa je svu pregaze s kraja na kraj. Za Užice odrediše Ibrahim pašu Alipašića i Mehmed kapetana s petnaest hiljada vojske, koji ostave Sarajevo na 20. februara 1738.
Uza sve nezgode mećave i zime i jedni i drugi oprave junački povjerenu im zadaću. Mehmed kapetan osvoji još uz put i Rudnik, gdje se bješe sklonila novopazarska eškija, da uznemiruje turske palanke.
Dok su Bošnjaci bili zaokupljeni rečenim velikim poduzećima, od strane hrvatskih četa dogodilo se više provala i napadaja na pojedine gradove i palanke u Bosni, od kojih ćemo mi u kratko neke spomenuti.
Kostajnički i dubički kapetani s dvije hiljade Hrvata spuste se po noći u blizini Kozarca i posakrivaju u obližnjim gorama, da čekaju, dok se svi Turci u petak sakupe u džamiju, pa da onda učine juriš. Nu mujezin s munare opazi neprijatelja i pomrsi mu račun. Sakupljeni Turci navale i proćeraju ih preko kozarskih visočina.
Od kršćanske vojske, koja je udarila na Zvornik odvoji se jedan dio, pa iznenada navali na Derventu i obsadom prisili Turke na predaju. Nu kad se pronio glas o banjalučkoj pobjedi, okupe se Dervenčani, pa je opet osvoje.
Jedna četa Kostajničana opet se spusti po noći u okolicu Kozarca. Nu jedan Kozarčanin je opazi, pa javi Omer kapetanu, koji s Ibrahim agom Memkovićem i ostalom družinom iz nenada udari, pa ih strašno nagrdi.
U isto vrijeme kršćani od Zrinja, Kostajnice i okolišnjih gradova 2000 ih na broj podijele se na tri dijela, da od jednom sa tri strane udare na Novi, i to ovako: jedni da udare s onu stranu Une, a drugi s ovu stranu od Novoga, dok su treći imali doći Unom na lagjama.
Novljani saznaju za te osnove. Usred mrkle noći dizdar Halil aga, Čelebić Ahmed aga, Fazlagić Ahmed aga i Krinkovići Salih aga, Husejin aga i Bećir aga s ostalom družinom udare na logor s ovu stranu Novoga znajući, da im s onu stranu ne može pomoć doći i načine grdni pokolj. Mnogo lagja i sužanja pade Turcima u šake. Na to se Hrvati s onu stranu Une pokupe i vrate natrag.
Hrvatske četovogje oko Kupe i Korane udruže se, pa panu po noći pod Ostrožac. Ni od koga ne opaženi pomoću merdevina pregju u grad, da otvore vrata, kroz koja je imala proći ostala družina i prirediti pokolj ostrožačkim Turcima.
Slučajno neka žena dojeći dijete opazi neprijatelje u gradu, pa dojavi kapetanu Bešireviću. On hitcom iz puške probudi Turke, koji poubijaju sve što se zavrnu u gradu; za tijem provale nenadano iz grada, pa mnoge poubijaju i zarobe. Megju tijem od brodske i drugih kapetanija sakupi se hiljadu kršćana, pa udare na Kotor-Varoš i obsjednu ga: Turci iz tvrgjave prospu na njih vatru i naćeraju ih u bijeg. Za tijem provale iz grada za njima u potjeru i mnogo ih poubijaju.
Da se tima provalama od strane Hrvata za neko vrijeme stane na kraj, diže se sam Ali paša i sagje na Krajinu. Kod Novoga pregje Unu i provali u Hrvatsku. Od Kostajnice do Krupe robeći i paleći i o zlu radeći razbije više hrvatskih četa, pa se vrati natrag pod Zrin i obsjede ga sa svih strana. Videći, da se nemože bez topova osvojiti vrati se, pa kod Starog Majdana na Tominama pobije bajrak.
U to stigne Mehmed Giraj han s Tatarima na Tomine, koga su opremili iz Carigrada Bosni u pomoć. Paša odmah odredi hana i Hercegovce pod zapovjedništvom Mehmed paše s još par hiljada Bošnjaka, da poharaju Knezovu, Dubicu, Jasenovac i ostala sela sve do Une.
Hrvatski ban bio se već prije spremio, da pohara Krajinu, ali doznavši za pašu povuče se natrag. Kada se paša povrati mišljaše, da je zgodna prilika provaliti u Krajinu, za to pokupi još Dubičane i Kostajničane, pa se utabori kod Slabina. Malo prije provale tuči se iznenada s Mehmed Girajom. Bitka se zametne i svrši kršćanskim porazom. Proganjajući bjegunce Turci su robili i palili sve do Save.
Na to se paša vrati u Travnik, da se preko zime sprema za rat na proljeće.
Naredne godine 1739. dobije nalog, da se s bosanskom vojskom pridruži serdaru Ajvaz Mehmed paši pod Biogradom. Tu Ali paša bude odregjen, da s Bošnjacima osvoji Zemun. Pod Zemunom paša razbije brojnu kršćansku vojsku.
Dok je Ali paša boravio izvan Bosne, Mahmud paša Alipašić sakupi Skopljake, Travnjake, Jajčane, Banjalučane, Kozarčane i sve Krajišnike na Bilajskom polju, pa pohara Liku, Udbinu i sve do Kotora razbivši usput više hrvatskih četa i ugrabivši bogati plijen vrate se u Bosnu. Vijesnici, koji su donijeli izvješće pod Biograd o uspjehu ove vojne, bili su bogato nadareni od serdara i Ali paše novcem i odorama. Nakon pada Biograda bude opet sklopljen mir izmegju Austrije i Turske, a Ali paša početkom džemazul-ahara 1152. vrati se s vojskom u Bosnu.
U bitkama za Ali pašina vezirovanja u Bosni i izvan Bosne osobito su se proslavili naši ajani i kapetani, koji su za zasluge više puta bili odlikovani zlatnijem odorama i čelenkama. Megju ostalijem na predlog Ali pašin postali su beglerbezima: Ibrahim aga, koji je branio Banjuluku, jajački kapetan Mehmed beg, koji se proslavio pod Ostrovicom, zvornički ajan Mehmed beg Alibegović, koji se pokazo kod zauzeća Valjeva, hercegovački sandžak Murad beg Čengić-Durmišpašić, koji je pregazio Crnu Goru i napokon u svima bojevima više puta spominjani zvornički Mehmed kapetan postao je beglerbeg i još k tome dobio časni i rijetki naslov “gazi.” Isti naslov podaren je i veziru Ali paši. Ibrahim paša Alipašić postao je sandžak kliški, Mehmed paša Alibegović sandžak zvornički, a Murad paša Čengić ostao je i na dalje namjesnik hercegovački.
Ovim vezirovanjem u Bosni Ali paša je upisan zlatnim slovima u turskoj povjesnici i uvršten u red prvih vojskovogja i junaka. Svi savremeni zgodopisci natječu se, koji će mu više spomen, proslaviti, a službeno izvješće velikih vezira zove ga “ebul-megazi” (otac pobjeda). Koliko su ga Bošnjaci i Hercegovci poštovali najbolje nam svjedoči, što su se na svaki njegov mig našli pod bajrakom, dok su za prijašnje vezire malo marili. Toliku privrženost stekao je, što mu je bio običaj s malim i velikim, s vojnikom i beglerbegom jednako postupati i ispitati se za junačko zdravlje. Osim toga bio je pravedan do skrajnosti i uvijek tražio savjeta od iskusnih bega i kapetana, a to sve je imponiralo Bošnjacima, jer se nijesu naučili na takove vezire, nego na samovoljne tvrdoglavce. Za to nije nikakovo čudo, što su ga slijedili na svakom koraku s najvećim poštovanjem i sinovskom poslušnosti.
Ali paša bude premješten s Bosne 1153. (1740. u maju) u Egipat, da tamo uduši bunu i uspostavi red i mir, a na Bosnu dogje po treći put Muhsin-zade Abdullah paša. U njegovo vrijeme budu uregjene granice izmegju Bosne i Hrvatske u današnjem obsegu. – piše Bašagić, 1900. godine, u svom djelu Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine.
(MiruhBosne)
