#SamoKodNas – krilatica je kojom se godinama po društvenim mrežama opisuje mnoge naše društvene pojave. Mnogi ljudi se razdragano hvataju za bizarnosti, političke krize, negativne društvene pojave. Opisuju ih kao ekskluzivno naše, originalne proizvode naše haotične modernosti, izdižući se kao moralni kritičari društvene zbilje.
Najčešće su to pojave vidljive diljem svijeta. Višemjesečne blokade formiranja vlasti – #SamoKodNas, pa nas onda jedna visokorazvijena Belgija nadmaši. Bahati političari – #SamoKodNas, pa se onda jedan takav pojavi na vrhu svijeta, u kolijevci liberalne demokratije.
Element je to jedne šire savremene kulture kuknjave i moralisanja, koja nije #SamoKodNas.
Moderni čovjek iščahuren je iz organskih zajednica, lišen spontanih društvenih veza i obaveza, prepušten pojedinačnoj direktnoj komunikaciji sa Svijetom, Mrežom, Medijima. Iznutra posvema ispražnjen, guta istine i laži o politici, sportu, liderima, zvijezdama, nesrećama i uspjesima.
Opisujući američko društvo 1970-ih kao kulturu narcizma, Christopher Lasch ponudio nam je jedan mogući pravac razumijevanja i naše današnje kolektivne psihologije.
#SamoKodNas je, zapravo, neiskren iskaz za osjećanje, osviješteno ili ne, koje je bolje opisati kao: Samo kod mene.
Narcis je prazan, pa zagledan u sebe ne pronalazi ništa. Ali u ogledalima, u cijelom svijetu izvan njega – sve je njegovo, sve se njega tiče, svaki promašeni penal njegov je neuspjeh, svaka loše sklopljena koalicija pogađa upravo i samo njega. Ogledala za današnje narcise uglavnom su na ekranima.
Samo kada bi Barbarez mene poslušao i postavio drugačije igru; samo kada bi Izetbegović meni poklonio pet minuta, saslušao moje prijedloge – sve bi bilo bolje, upisivali bismo svekolike pobjede.
I zadovoljstvo – izniklo iz ovih bizarnih zamišljenih situacija – trajalo bi kratko, do sljedeće akutne epizode praznine. Otuda se zadovoljstvo mora tražiti i u nesreći, jer nesreća je, kao nekoć sreća, medijsko-kulturni proizvod, koji danas i sami, kao content creatori, nudimo po mrežama.
Stvarni ili percipirani politički problemi, sportski neuspjesi, porodične tragedije na naslovnicama, sveopća kriza i atmosfera pukog preživljavanja – sve je to hrana za prazni trbuh narcisa. Društveni, vanjski fenomeni zamjena su za stvarne lične, finansijske, poslovne, ljubavne i druge probleme. Država ne valja. Ili kako bi, opet na društvenim mrežama, rekli oni koji ironično polemiziraju s ovom kulturom narcizma i kuknjave: Država da uradi nešta.
Mediji ljudima nude spektakl, ljudi zdušno učestvuju i svojom kuknjavom, kritikom i nihilističkim humorom doprinose općem performansu: pretvarajmo se da je ono što nas ne tiče gore nego što jeste, kako ne bismo vidjeli koliko je loše ono što nas se tiče i na šta možemo utjecati.
Krize, korupcija, loše institucije, blokade – sve to jeste stvarno, ali i dobrodošlo kao izgovor. Lični se neuspjeh utapa u kolektivni, stvarni ili medijski predstavljeni. Nepoduzetnost dobiva opravdanje: zašto započeti kada ću sigurno propasti. Zašto se uložiti u zajednicu kada su svi lopovi? Društvo, lideri, država, Dejton, međunarodna zajednica, lobiji, sekte, klanovi, pehovi – svi su krivi i sve je to #SamoKodNas i sve je to samo meni.
A potom se stotine hiljada takvih narcisa umrežava, međusobno inducira, „loži“, da pojednostavimo. Kolektivno se nadopunjuju i takmiče u nesreći, cinizmu i nihilističkom humoru. Dobro je kad Esmir Bajraktarević dribla Italijane, jer Esmir – to sam ja. Dobro je i kada Esmir ne može da se sastavi s loptom protiv Švicarske – loš je, neuspješan koliko i ja, može početi nova epizoda kukanja, stići će lajkovi.
Nema tu ni vjerničkog pouzdanja u Boga, ni liberalne vjere u ideologije ljudskih prava i sloboda, ni desnog oduševljenja kolektivitetom. Sve je to performans usamljenih, ispražnjenih narcisa, koji se tove medijsko-mrežnom brzom hranom, uvjereni da je kuknjava život.
Kenan Efendić, !Odgovor
