Samostalni politički razvoj srednjovjekovna Bosna započela je u 7. vijeku – U temelje bosanskog srednjovjekovlja, pored slavenske, ugrađena je ilirska i avarska baština

Samostalni politički razvoj srednjovjekovna Bosna započela je u 7. vijeku – U temelje bosanskog srednjovjekovlja, pored slavenske, ugrađena je ilirska i avarska baština

Kada je riječ o zasebnosti političkog prostora, treba naglasiti da je samostalni politički razvoj srednjovjekovna Bosna započela u VII stoljeću i nisu ga prekinuli ni Hrvati ni Srbi svojim dolaskom potkraj VIII stoljeća na svoj današnji etnički prostor.

-Poznato je da je XIX stoljeće vrijeme probuđenih nacionalnih pokreta i rađanje nacionalnih historiografija u Evropi, pa i na prostoru jugoistočne Evrope. U skladu s tim, historija srednjovjekovne Bosne uklapana je u velikodržavne projekte, postupkom lišenim dosezanja naučne istine, a u cilju ostvarenja vlastitih nacionalnih interesa.

U pristupu sintezi bosanskog srednjovjekovlja primjenjivan je tradicionalni metod XIX stoljeća i prve polovine XX stoljeća, utemeljen na jednostranoj analizi izvorne građe, s težištem na političkom okviru historijskog razvoja, dinastičko-vladarskim hronološkim slijedom. Ovim sintezama bila je zajednička samo dimenzija historijskog.

Da bi se bosansko srednjovjekovlje sagledalo u cjelini, prije svega treba imati u vidu državnost srednjovjekovne Bosne koja se ogleda u jasno omeđenom državnom teritoriju, domaćoj vladarskoj dinastiji i njihovoj vladarskoj ideologiji, političkim tijelima, odnosno državnom aparatu, te međunarodnim odnosima Bosne sa susjedima i drugim evropskim zemljama.

Uz to, ne manje važna je specifična kultura i umjetnost, kulturna baština i duhovnost. Polazeći od činjenice da su prostor i vrijeme dvije osnovne historijske dimenzije, uz utvrđivanje vremena trajanja, pitanje prostora je prva važna komponenta u određivanju osobenosti bosanskog srednjovjekovlja.

U skladu s tim, postavlja se pitanje vremenskog okvira u kojem se može govoriti o bosanskom srednjovjekovlju. Koji je to prostor koji se najviše poklapa sa prostorom savremene Bosne i kako je on nastao?

Period od VII do IX stoljeća najznačajniji je period u historiji južnoslavenskih naroda, pa i Bosne. To je period uspostavljanja stalne političke vlasti, odnosno period formiranja samostalnih država. Bosna je u ranom srednjem vijeku imala organizovanu stalnu političku vlast kao i drugi Slaveni, najprije u okviru Avarskog carstva, a od kraja VIII stoljeća kroz posve samostalanpolitički razvoj.

Dakle, početak bosanskog srednjovjekovlja treba staviti u vremenski okvir koji započinje sa VII stoljećem, a ne X stoljećem, kako se do sada uzimalo, a završava krajem XVI stoljeća, kada su Osmanlije osvojile cjelokupni društveni prostor srednjovjekovne Bosne.

Periodizacija bosanskog srednjovjekovlja se stoga ne može vezivati za određene datume, nego se moraju uzeti u obzir promjene u strukturi njenog ukupnog društvenog razvoja, a te promjene nisu se dešavale preko noći, niti u toku jedne godine.

Prostorni razvoj bosanske srednjovjekovne države nije bio ravnomjeran, niti je bio na svim područjima jednako trajan. Najčvršćim je bio u centralnom dijelu, jezgri budućeg bosanskog kraljevstva, a najosjetljiviji na prostoru prema njenim istočnim i zapadnim susjedima.

Imajući u vidu postojanje političkog i društvenog prostora, jasno je da je politički prostor srednjovjekovne Bosne bio onaj što su ga obuhvatale i određivale granice bosanske države, dok je društveni prostor širi prostor koji je u srednjem vijeku stalno ili privremeno ulazio u okvire državnog teritorija. Stoga je osnovicu etnokulturnog identiteta srednjovjekovne Bosne činio njen društveni, a ne politički prostor.

U formiranju bosanskog političkog, pa i društvenog prostora geografski razlozi su odigrali presudnu ulogu. Ovaj prostor predstavlja zasebnu, geografski specifičnu cjelinu prepoznatljivu i po svom položaju u regionu.

Duga kulturno-politička tradicija također je bitno utjecala na formiranje ovog prostora kao zasebnog, pa se jedna od osnovnih crta bosanskog srednjovjekovlja ogleda u naslijeđenosti i kontinuitetu.

Naime, u temelje bosanskog srednjovjekovlja, pored slavenske, ugrađena je ilirska i avarska baština.

Ko su onda stanovnici srednjovjekovne Bosne i kako se oni nazivaju? U latinskim i ćirilskim izvorima za stanovnike srednjovjekovne Bosne pojavljuje se naziv Bosnenses i Bošnjanin. Zanimljivo je tumačenje nekih autora o nazivu Bošnjanin.

Naziv Bošnjanin za T. Raukara ima sadržajno slojevit opseg koji je odraz društvene i državne samostalnosti srednjovjekovne Bosne. Prije svega, po njemu taj termin označava vjersku pripadnost Crkvi bosanskoj, potom je to obilježje za bosansku vlastelu, odnosno staleško obilježje i na kraju, to je pripadnost koja je uključivala svakog stanovnika Bosne bez obzira na njegovu stalešku ili vjersku pripadnost.

Dakle, termin Bošnjanin, po ovom autoru, označavao je izrazito teritorijalnu, ali ne i etničku pripadnost. Autor također ističe da je državna i vjerska zasebnost srednjovjekovne Bosne pojačavala upotrebu bosanskog imena, ali da “nije bilo kriterijem narodnosne pripadnosti”.

Svijest o političkoj i društvenoj zasebnosti, kao i zasebnoj etničkoj pripadnosti, međutim, bila je prisutna kod stanovnika srednjovjekovne Bosne.

“Srednjovjekovni Bosanci se nigdje njezina imena ne odriču (Bosne), niti se zaklanjaju iza slavenske pripadnosti, šta više, oni svoje bošnjaštvo svugdje samosvjesno ističu i zapisuju”. Čak i uz imena robova kupljenih u Bosni redovno je zabilježeno da su “de genere et natione Bossinensium”.

Dok “svijest o pripadnosti zajedničkom pojmu hrvatskog naroda u sklopu srednjovjekovnog društvenog ustrojstva još nije mogla postati općom za glavninu ljudi na hrvatskom prostoru, pa će se to zbiti tek u razdoblju nacionalne integracije”, u srednjovjekovnoj Bosni je situacija bila obrnuta. Isto tako, dok se ime hrvatske jezgre nije uspjelo proširiti na cjelokupnom prostoru koji je ušao u sastav hrvatske države, uostalom kao i kod istočnih susjeda, dotle je u Bosni tokom srednjeg vijeka bosansko ime obuhvatalo cjelokupan politički prostor.

Zašto bosanska etnička pripadnost nestaje u XIX stoljeću – “zasluga” pripada romantičarskim gledištima i nacionalnim homogenizacijama naših susjeda u okviru kojih je nestajao bosanski duh.

Kada je riječ o zasebnosti političkog prostora, treba naglasiti da je samostalni politički razvoj srednjovjekovna Bosna započela u VII stoljeću i nisu ga prekinuli ni Hrvati ni Srbi svojim dolaskom potkraj VIII stoljeća na svoj današnji etnički prostor.

U vezi s tim, zanimljivo je mišljenje T. Raukara koji u okviru razmatranja rubnih područja srednjovjekovne Hrvatske uz Istru i Dubrovnik ubraja i Bosnu. Međutim od ovih prethodnih “među rubna područja koja su stvarala širi društveni prostor hrvatskog srednjovjekovlja, Bosna se temeljito razlikovala bitnim značajkama: državnom i dinastičkom samostalnošću, te društvenom i vjerskom zasebnošću”.

Najznačajniji izvori za dokazivanje državne i dinastičke samostalnosti srednjovjekovne Bosne, pored pisanih dokumenata, jesu politički simboli moći. Na to ukazuje jasan heraldički sistem koji je posjedovala srednjovjekovna Bosna. Bosanski kraljevi posjedovali su krunu i grb, dva značajna politička simbola moći.

Sam čin Tvrtkovog krunisanja nije samo formalni akt uzdizanja u vladarskoj hijerarhiji, nego i stvarni odraz teritorijalnog opsega i unutrašnje stabilnosti države. Bosna je nakon Tvrtkovog krunisanja postala važan faktor u međunarodnim odnosima, a kraljev dvor mjesto diplomatske aktivnosti država koje su Bosnu morale uzimati kao ozbiljnog učesnika u zbivanjima tog doba.

Međunarodni ugovori koje je Bosna sklapala sa Dubrovnikom, Venecijom i Ugarskom ukazuju na pravne domete državnog i dinastičkog suvereniteta.

Bosanski kralj je uživao međunarodnu reputaciju, a dinastija Kotromanića bila je u rodbinskim vezama sa vodećim vladarskim i plemićkim porodicama tog doba.

Bosansko plemstvo prilagodilo se vremenu u kojem je živjelo; trgovalo je i putovalo, ženilo se iz uglednih plemićkih porodica van Bosne, sudjelovalo u viteškim turnirima van zemlje, stjecalo strane titule i status počasnih građana, imalo svoje dvorove, kancelarije sa školovanim dijacima i sl.

Kakav je status u srednjovjekovnoj Evropi imala bosanska država najbolje govori činjenica da je “njezinom propašću izazvan ozbiljan poremećaj svjetskog poretka i odnosa snaga u njemu. Izvještavajući Firencu o tome Venecija (14.VI 1463.) konstatira kako pred očima svijeta gori jedno ugledno kraljevstvo”.

Društvena zasebnost srednjovjekovne Bosne oblikovala se na autohtonim etnoosnovama, na stjecištu istočnih i zapadnih utjecaja, a izražavala se kroz bosansku pismenost (jezik i književnost), kulturu i umjetnost, te osobene vjerskeprilike.

Bosanci su imali svoj bosanski jezik, iz kojeg je proizišlo bosansko pismo kao njegov grafički izraz. Podatak zabilježen u Ankoni 1453. godine, «kako su dva brata Bosanca obavila izvjestan posao, pri čemu im je kao prevodilac poslužio tamošnji stanovnik, također Bosanac, poznavalac, kako je rekao talijanskog, bosanskog i slavenskog jezika», za M. Šunjića je nepobitan dokaz o postojanju bosanskog jezika.

U dosadašnjoj literaturi o bosanskom srednjovjekovnom pismu većina autora vodi raspravu o tome kakvo je to pismo, ali je u pozadini svih tih rasprava bilo, ustvari, pitanje čije je to pismo. Do danas je u nauci ostao sporan i naziv ovog pisma.

Bosansko srednjovjekovno pismo najprije je nazivano srpskom ćirilicom, odnosno dijelom ćirilice istočnog tipa, sa nekim grafijskim i pravopisnim osobenostima, a potom zapadnom, odnosno hrvatskom ćirilicom.

Međutim, Ć. Truhelka, dajući mu naziv bosančica, konstatira da je to samostalno pismo, potpuno neovisno o drugim južnoslavenskim pismima, koje se potpuno neovisno razvilo neposredno iz grčkog pisma.

U srednjovjekovnoj Bosni promjenjiva je bila državna granica i vjerska pripadnost, jedino je stalan bio narod koji je čuvao i njegovao svoj bosanski jezik kao osnovni izraz svog bića. Morfološka jednostavnost, narodni govor i ikavština, zasebnost grafijskih rješenja i način upotrebe (natpisi na stećcima) oblikovali su bosansko srednjovjekovno pismo – bosančicu.

Postojanje srednjovjekovne bosanske države imalo je bitnog utjecaja na pravce duhovnog razvoja u kasnijem periodu, pošto je tada stvorena određena duhovna klima i kulturne vrijednosti koje su trajale i poslije njene propasti.

Težnja bosanskih vladara za državnom i crkvenom neovisnošću udarila je pečat cjelokupnom kulturnom stvaralaštvu, između ostalog i književnom. Nažalost, malo od toga je do danas sačuvano, i to rukopisi koji nisu smetali učenju ortodoksne crkve.

Osim toga, još u drugoj polovini XX stoljeća historičari umjetnosti zapazili su postojanje bosanske minijature. Najznačajniji rukopis sa tipičnom bosanskom minijaturom je Hvalov zbornik. Ovaj rukopis uz Miroslavljevo evanđelje spada među najljepše ukrašene bosanske rukopise. “Kod interpretacije ukrasa mora se poći od očigledne činjenice da je i ovdje riječ o spoju autohtone tradicije i uticaja Zapadne umjetnosti”, što srednjovjekovnu Bosnu uvodi u krug evropskih kulturnih kretanja tog doba.

Bosansko srednjovjekovlje je obilježeno specifičnim kulturnim stvaralaštvom sa trajno prisutnim tradicionalnim elementima protkanim stranim utjecajima. O specifičnostima u kulturnim tokovima istraživanja su uglavnom bila usmjerena na sagledavanje utjecaja Istoka i Zapada, kao i na prepoznavanju prisustva elemenata tih kultura na tlu Bosne i Hercegovine.

Autori su, doduše, primjećivali da se uz opće umjetničke stilove u bosanskom zlatarstvu, kao i u ostalim domenima kulturnog života srednjovjekovne Bosne, “očituje snažna domaća struja, koja se u pomanjkanju boljeg termina može nazvati narodnim stilom”. Međutim, po P. Anđeliću, narodni stil je prepoznatljiv samo na pojedinim vrstama proizvoda, uglavnom na nakitu iz grobova i mješavina je indirektnih utjecaja bizantskog zlatarstva i dalmatinsko-hrvatske kulturne grupe kojoj je ovaj stil, po njemu, najbliži.

Još su istraživači poput L. Thalloczya i K. Jirečeka ukazali na postojanje određenih specifičnosti u materijalnoj kulturi srednjovjekovne Bosne. Znatno kasnije V. Han, a potom i B. Radojković, proučavajući primijenjenu umjetnost na tlu Balkana, na osnovu dubrovačke građe, konstatuju da su Dubrovčani uočavali posebne karakteristike izrađevina iz Bosne, pa određujući im porijeklo, nazivali su ih bosanskim, a određujući im stil, naglašavali su da su izrađeni na bosanski način.

Ta specifičnost u oblikovanju i ornamentisanju predmeta izrađenih od srebra, zlata i drugih dragocjenosti vidljiva je na posuđu, nakitu, oružju, pa i odjeći. Njihov izgled svjedoči o specifičnom bosanskom stilu u umjetnosti, nastalom na tlu Bosne u XIV i XV stoljeću, stilu koji se “koristi izvedbenim elementima iz Mađarske, Francuske, Italije, Bizanta i islamske sjeverne Afrike, sjedinjujući ih na sebi svojstven način”.

D. Kovačević-Kojić konstatira da se predmeti od srebra u dubrovačkoj građi označavaju kao “bosanski” samo ukoliko su izlazili van Bosne, da bi se razlikovali od istih predmeta izrađenih na neki drugi način. Međutim, i pored toga, kod D. Kovačević-Kojić, koja se bavila gradskom privredom u srednjovjekovnim bosanskim gradovima, nije postojao interes za dalje elaboriranje ove pojave u dokumentima Dubrovačkog arhiva, kao nečeg specifičnog u gradskoj kulturi srednjovjekovne Bosne. Osvrnula se na ovu vrstu podataka samo utoliko što ih nije mogla zanemariti u okviru tema kojima se bavila.

Pavo Živković također konstatuje da su u kulturi Bosne pred kraj srednjeg vijeka prepoznatljivi čitavi slojevi s obilježjima susjednih kultura, ali i naglašava da se u dokumentima susreću pojasevi i prstenovi rađeni na bosanski način, odjeća, pa čak i marame.
Društvenom razvoju srednjovjekovne Bosne pečat je davala i viteška kultura vladarskog i feudalnih dvorova.

U okviru bavljenja problemom urbaniteta u srednjovjekovoj Bosni u historiografiji pojavilo se nekoliko teorija, počevši od one koja u potpunosti negira postojanje urbanih sredina do teorije da je razvoj gradova u srednjovjekovnoj Bosni identičan onom u Evropi.
Autori su uglavnom polazili od pitanja koliki i kakav je bio utjecaj zapadne ili jugoistočne Evrope na razvoj gradskih sredina u Bosni, upoređujući pokazatelje koji se odnose na način i vrijeme nastanka, njihov izgled i funkciju koju obavljaju. Gradova u Bosni srednjeg vijeka nije bilo po onima koji su na Bosnu doslovno prenosili kriterije na osnovu kojih je neko naselje imalo status grada na Zapadu (povelju o osnivanju, gradske slobode, crkvu/ katedralu isl.). Drugi, pak, koji su nastojali dokazati da je razvoj gradova u Bosni, mada vremenski u zakašnjenju u odnosu na razvoj gradova u zapadnoj Evropi, bio brz i intenzivan i identičan razvoju gradova na Zapadu, smatrali su da je prva polovina XV stoljeća period procvata gradskog života u Bosni, period kada je proces urbanizacije u punom zamahu.

U sagledavanju nastanka i razvoja urbanih sredina na određenom prostoru ne može se polaziti od njihovog uklapanja u unaprijed stvorene teorijske sheme zapadnoevropskog srednjovjekovlja. Ovakav metodološki pristup nije dao pozitivne rezultate u istraživanju gradova u pojedinim sredinama, pa ni bosanskoj, u utvrđivanju njihove tipologije i klasifikacije. Neovisno o ranije utvrđenim standardima u zapadnoevropskoj historiografiji, neophodno je sagledati realnu sliku urbaniteta na određenom prostoru u određenom vremenu. Takvim metodološkim pristupom došlo se do definiranja pojma srednjovjekovnog bosanskog urbaniteta.

U srednjovjekovnoj Bosni postojala su urbana naselja koja se mogu porediti s urbanim sredinama u zemljama istog historijskog razvoja. Bosna, naime, nimalo ne zaostaje u tom pogledu.

U srednjem vijeku crkvena samostalnost je podrazumijevala i političku neovisnost. S tim u vezi, sagledavana je i uloga Crkve bosanske u bosanskoj državi. Dok je po jednima Crkva bosanska bila «simbol i zalog njene samostalnosti», po drugima ona nije bila ravnopravan partner Katoličkoj crkvi i stoga nije mogla poslužiti kao instrument vladanja. Njena uloga pri tome se svodi na arbitriranje između bosanskih kraljeva i vlastele.

Činjenica je da sazrijevajući institucionalno i pretvarajući se u prvoj polovini XIII stoljeća u samostalnu Crkvu bosansku, sa zasebnim hijerarhijskim ustrojstvom, dakle u vrijeme kada se jasno oblikovao vjerski razgraničeni prostor Pravoslavne i Katoličke crkve, ukliještena između njih, Crkva bosanska je osporavana i od jednih i od drugih.

Njeno postojanje, njeno specifično ustrojstvo, hijerarhija i učenje neosporne su činjenice, kao što je neosporna i njena uloga u ukupnom društvenom životu srednjovjekovne Bosne.
Ima mišljenja da je Crkva bosanska (bila) “najjači činitelj društvene individualnosti srednjovjekovne Bosne” – navodi Vesna Mušeta-Aščerić u radu ULOGA BOSANSKOG SREDNJOVJEKOVLJA U IZGRADNJI BOSANSKOHERCEGOVAČKOG IDENTITETA.

 
Naslovnica – skulptura bosanskog bana i kralja Tvrtka I Kotromanića u Tuzli, autorski rad akademskog skulptora Adisa Lukača.

 
(MiruhBosne)

Previous Internacionalni fakultet iz Mostara će ponuditi besplatne stipendije izbjeglicama i studentima iz sedam zemalja koje su pogođene zabranom ulaska u SAD
Next Kušlat - stara utvrda i u njoj džamija već vijekovima izazivaju znatiželju putnika kroz dolinu rijeke Drinjače

You might also like

HISTORIJA

Muslimanske rezolucije – svjedočanstvo o podvigu i hrabrosti

Rezolucije su bile glas bošnjačkih elita protiv ustaških zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima te predstavljaju važan segment bosanskohercegovačke prošlosti. Ove godine navršava se 80. godišnjica objavljivanja “Muslimanskih rezolucija” kojima

HISTORIJA

Godišnjica smrti prvog bosanskog kralja, Tvrtka I Kotromanića (Video)

Stjepan Tvrtko prvi kralj bosanski, pravedno prozvan ‘veliki’ i ‘slavni’ rad velikih i slavnih čina koje počini na korist ne samo Bosne i Srbije, nego i cielog naroda Slavjanskog, kog

HISTORIJA

Historija Bosne i Hercegovine u djelima akademika Galiba Šljive (Video)

  Društvo historičara Tuzla i Akademija društveno-humanistipčkih nauka Tuzla organizirali su jednodnevni naučni skup naziva ”Historija Bosne i Hercegovine u djelima akademika prof. dr. Galiba Šljive.” Uz to su promovirana