Sanja Domuz-Sadiković: Svoju djecu učim da prvo budu dobri ljudi

Da isposti jedan dan ramazana odlučila je Sanja Domuz, sada Sadiković kada je imala samo osam godina.

Sanju, rođenu u pravoslavnoj porodici u kojoj se vjera nije prakticirala u pravom smislu, povukla je želja da vidi kako je to u islamu, zašto i kako muslimani poste.

– Bila sam okružena muslimanima, te sam od nekih vršnjaka i starijih od sebe vidjela da poste, pa sam željela i ja da probam. Identificirala sam se sa okolinom u kojoj sam živjela – priča Domuz-Sadiković.

Majka Vesna, koja tada nije bila muslimanka, svoju kćerku nije sprečavala u toj namjeri već joj je napravila i iftar.

– Ispostila sam taj prvi dan i mama mi je pripremila iftar od onoga što je tada imala u kući, te iako je bilo ratno vrijeme ona mi je napravila i majonezu, koju sam uvijek voljela i volim i danas i to je za mene bilo nešto posebno – sjeća se Sanja, te dodaje da niti jedan iftar nije imao okus i značaj kao taj prvi.

Njena majka iako u tom trenutku nije shvatala značenje i vrijednost tog posta, kćerku je razveselila i dala joj snagu za dalje.

– Krenula sam i u mekteb, počela da učim sure i dove. Pronalazila sam se u pričama iz života Poslanika a.s. jer je i on kao i ja ostao bez oca. Osjećaj bespomoćnosti u ratu, saznanje da ljudi gube živote, te saznanje da ima neko ko te može od svega sačuvati, a to je Allah dž. š., učvrstilo me u mojoj vjeri – kaže Domuz-Sadiković.

Porodica je bila otvorenih vidika i niko joj ni u čemu nije stajao na put.

– Mama je uvijek bila otvorena i podržavala nas je da idemo za onim što nas privlači. U vrijeme puberteta bio je period traženja, ali i tada sam shvatila gdje pripadam. Islam je način života i odlučila sam tako da živim – naglašava.

Sanja ističe da je na zapadu postalo moderno da ljudi idu na neke spiritualne seanse, na psihoterapije, da traže nekoga ko će im dati smjernice kako da žive svoj život, da nađu harmoniju, dok muslimanima to ne treba.

– Mi imamo islam koji nam ispunjava mapu puta koju moramo pratiti. Biti na pravom putu znači biti sretan i potpun. Za sve je islam dao pojašnjenje, kako se ponašati prema mužu, djeci, prijateljima, muslimanima i nemuslimanima. I ako dođemo u neki belaj, moramo se pitati koji smo smjer na mapi pogrešno izabrali i šta smo to pogrešno uradili. Znači da nešto ne štima i da nismo dobar korak napravili – kazala je Domuz-Sadiković.

Danas je Sanja majka dva dječaka, sedmogodišnjeg Abdullaha i dvogodišnjeg Jahje, a muž Armin joj je velika podrška.

– Svoju djecu učim da prvo budu dobri ljudi, jer čovjek vjernik ne može biti loš, ako je loš, znači da sa njegovom vjerom nešto nije uredu. Treba da budemo tolerantni prema drugim i drugačijim, učim ih i da vole svoje, a nadam se da će i oni krenuti putem vjere zajedno sa nama. Trenutno im je iftar najvažniji, čekaju da pukne top i da jedu hurme, a ja se trudim da ih uključimo u sve aktivnosti – pojašnjava te dodaje da je zahvalna roditeljima jer su nju i brata učili da vole i poštuju svakoga, nisu im ništa nametali već su ih pustili da sami traže svoj put.

I njena majka Vesna svoj put u islam pronašla je prije 15 godina.

– Bilo mi je drago i zbog nje jer je prošla svašta u životu i sada je svoj duhovni smiraj našla u vjeri. Kada sam ja učila sure mama je meni govorila: “Uči mi naglas” i govorila je da ona to nikada ne bi mogla naučiti, ali kada je sjela da nauči Fatihu, to joj je pošlo za rukom za 15 minuta – ponosno priča Sanja.

Hidžab nosi dvije godine, a radi kao kontrolorka letenja.

– Radim stresan i dinamičan posao. Svaki dan nosi nove izazove. Zbog zahtjevnog posla tokom ramazana uzimam godišnji odmor kako bih ove mubarek dane provela na što bolji i ispunjeniji način. Kada živite islamskim načinom života, u odnosu na vrijeme mimo ramazana pomjera se samo vrijeme ručka, pa umjesto ručka imamo iftar ili sehur. Ne pijemo kahvu kad smo navikli, sve ostalo je isto, ibadeti i svi drugi propisi. Ipak osjećaj je poseban – kazala je Sanja za Faktor.

Ističe da svaki čovjek svoju vjeru nosi sa sobom i da se ona ne može zadržati između četiri zida.

– Vjera se nosi među ljude, to je ono što sija iz čovjeka, što se vidi kroz njegove postupke, dobrota i plemenitost, to su vrline vjernika – zaključuje Sanja Domuz-Sadiković.

Sanja je kćeka Zlatnog ljiljana Čedomira Domuza. Domuz, rođen 1960. godine u Hadžićima,  posebno se istakao na igmanskom ratištu početkom agresije na našu zemlju. Kao pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH, poginuo je 30. jula 1992. godine na Rogoju (Trnovo) – kao vojnik, na dužnosti komandira izviđačko diverzantskog voda. Posthumno je 1992. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan” i 1994. godine “Ordenom zlatnog grba sa mačevima”.