Sanjin Kodrić: Jezik i svijet Dževada Jahića

Sanjin Kodrić: Jezik i svijet Dževada Jahića

Danas je u svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu održana komemoracija u povodu smrti akademika prof. dr. Dževada Jahića. Na komemoraciji se obratio i predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” prof. dr. Sanjin Kodrić, čije izlaganje donosimo u nastavku.

Jezik i svijet Dževada Jahića

Puno će još njegov narod roditi sinova i kćeri, kćeri i sinova, dok se u njemu, možda, rodi neko barem nalik Dževadu Jahiću, a sigurno isti roditi se neće. Svaki je čovjek nužno jedinstven i poseban, svaki je neponovljiv i svaki je cijeli jedan svijet za sebe, ali jedan od najjedinstvenijih, najposebnijih i najneponovljivijih koji su živjeli i radili među nama i bili dio ovog našeg svijeta bio je upravo Dževad Jahić. Doživio sam ga takvim već pri našem prvom susretu – susretu studenta i profesora prije četvrt stoljeća, kad mi se svakom svojom riječju, svakom svojom mišlju ukazivao kao svojevrsno otkrovenje, kao kakvo čudo od riječi i misli, baš kao što mi se takvim nametao u nesanici one noći kad se zauvijek gasila njegova riječ i njegova misao – on je umirao, a ja sam se u nesnu hrvao sa slutnjom da i on, polahko i neumitno, odlazi s druge strane života, a s njime i cijeli svijet koji je on bio…

Naša lingvistika ili filologija (a on je bio prvenstveno filolog) jednog će dana nesumnjivo, s činjeničnom sigurnošću potvrditi da je akademik prof. dr. Dževad Jahić bio naš najznačajniji lingvist-bosnist, najznačajniji bosnistički filolog našeg vremena, u konačnici naš nacionalni lingvističko-filološki bard. Ono što ga je takvim činilo nije bilo njegovo obrazovanje, nije bilo ni njegovo znanje, ni njegova erudicija, već ono što je bila njegova priroda, njegova nutrina, njegovo nutarnje biće, a zapravo to je bila upravo njegova riječ i njegovao misao, njegov um i jezik, koji nije bio samo njegova profesija i nauka, već, naprotiv, njegova unutrašnja tačka kroz koju je motrio svijet i kroz koju se ostvarivao u svijetu i životu.

Doći u svijet znači, zapravo, doći u jezik – znamenita je teza savremenog njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, a njezinu istinitost potvrđuje upravo i ono što je jezik i svijet Dževada Jahića, pa tako već i letimični pogled na njegovu bibliografiju. Sebe i svijet, svoj svijet i sebe u svijetu, Dževad Jahić najprije, još sedamdesetih godina 20. st., otkriva kao dijalektolog – u narodnim govorima, prvo u magistarskom radu kroz lovačku terminologiju i žargon kao svojevrsni “mikroidiom” svoje porodične, očinske, paternalne intime, a potom u doktorskoj disertaciji o ijekavskošćakavskim govorima istočne i jugoistočne Bosne, dakle u svojem materinskom idiomu, u njegovoj organskoj izvornosti i osobenosti, u nepatvorenosti i toplini zavičajne, vlastite riječi i jezika doma. No, jezik je ne samo otac, majka, intima, dom.., već je, pogotovo onda kad se pređe preko kućnog praga, jednako i društvena zbilja, upetljan u klupko društvenih datosti, pa se u daljem razvoju Dževad Jahić oblikuje i kao sociolingvist, i teorijski i praktično pokušavajući proniknuti u složenost odnosâ jezika, nacije i nacionalizma (kako je to istaknuto i u naslovu njegove knjige iz 1990. godine), a potom i u jezik cijelog kolektiva – u jezičku dušu naroda, kad se u knjizi Jezik bosanskih Muslimana (1991) dešava prva velika sinteza misli o jeziku, sebi i svijetu, svojem jeziku i sebi u svijetu Dževada Jahića.

S knjigom Jezik bosanskih Muslimana započinje i ljudska i naučna zrelost Dževada Jahića, svijest o konačnoj besmislenosti formalističkih lingvističkih analiza i nužnosti suštinskih filoloških prodiranja u bit jezičkih pojava, a preko njih i u bit vlastitosti, do kojih suština jezika nužno vodi. Na toj osnovi nastaje njegova druga velika, golema sinteza – trilogija o bosanskom jeziku, s knjigama Bošnjački narod i njegov jezik (1999), Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora (1999) i Školski rječnik bosanskog jezika (1999), zamašno troknjižje brojnih zapitanosti i odgovaranja na njih, jasnih, čvrstih, upornih i nepokolebljivih stavova, u kojima se u svoj svojoj raskošnosti ostvario Jahićev filološki “nerv”, njegov jezik i njegova misao, odnosno njegov jezički um. Istovremeno, to je i trenutak kad Dževad Jahić postaje dokraja i javni intelektualac, intelektualac kojeg nije bilo moguće ograničiti samo na sterilni, jalovi kabinetski rad i akademsku samosvrhovitost, što će ostati sve do smrti, bez obzira na sve izazove i iskušenja na vjetrometini javnog postojanja i angažmana.

S trilogijom o bosanskom jeziku Dževad Jahić opet se ne transformirao (jer on nije bio čovjek transformacija već čovjek dosljednosti) nego se, zapravo, opet, nadogradio, i to ovaj put u historičara jezika, a potom i u leksikologa i leksikografa, crpeći upravo iz trilogije daljnje magistralne pravce svojeg filološkog rada, pri čemu mu je historijska dimenzija sad davala povijesnu dubinu, a leksikološka i leksikografska pojavnu širinu. Tako je princip njegova filološkog rada postao, konačno, svojevrsna totalna, sveobuhvatna filološka metoda kojoj je krajnji cilj bilo isto ono što je i u početku naslutio – otkriti u jeziku i mišlju o jeziku sebe i svijet, svoj svijet i sebe u svijetu kako u individualnom, tako u kolektivnom smislu, ali sve to sad na najvišoj mogućoj razini. Uz posebno važan predgovor za Gramatiku bosanskoga jezika (2000) i kontinuiranu, neizostavnu angažiranu prisutnost u javnosti kad god je to bilo potrebno, vrhunac u ovom smislu postao je višetomni enciklopedijski Rječnik bosanskog jezika, čiji je prvi tom objavljen 2010. godine, mada je bio započet znatno ranije. Bila je to sinteza nad sintezama Dževada Jahića, ali i osobena sinteza svih dosadašnjih lingvističkih, filoloških bosnističkih znanja i stremljenja kako njegova, tako i svih ranijih vremena, sve do prvih, danas zaboravljenih začetaka naše svijesti o nama i našem jeziku u davninama prošlosti. Ovom je posljednjih godina nastojao pridodati i novi Bosanski pravopis, projekt koji je vodio u Institutu za bošnjačke studije Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, svjestan i uvjeren da bosanski jezik mora imati stabilnu i sigurnu, jasno definiranu i općevažeću normu kao institucionalno djelo ne pojedinaca, ma koliko kompetentnih i značajnih, već reprezentativnih predstavnika cjeline jezičke zajednice. Na ovom je uporno insistirao posebno s obzirom na društveni položaj i brojne izazove bosanskog jezika, koji su ga mučili, ali i motivirali na neprestani rad sve do posljednjih dana života. A upravo od Rječnika i Pravopisa otišao je u smrt.

Život Dževada Jahića potvrdio je: Doći u svijet znači doći u jezik. Ali, napustiti ovaj svijet ne znači napustiti i jezik, već, naprotiv, ući u jezik, ući u njegovo pamćenje i njegovu trajnu prisutnost, sve do kraja svijeta – to je potvrdila smrt Dževada Jahića. Jezik i Dževad Jahić sad su, napokon, jedno, jedan svijet, jedan život, bez smrti.

Prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik BZK “Preporod”

Komemoracija povodom smrti Dževada Jahića: Temeljna ličnost savremene lingvističke bosnistike

Previous Komemoracija povodom smrti Dževada Jahića: Temeljna ličnost savremene lingvističke bosnistike
Next U UKC Tuzla uspješno obavljene transplantacije jetre i rožnice

You might also like

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

U Sarajevu promovirana monografija “Živa lomača – Bikavac u Višegradu (27. juni 1992.)”

U Bošnjačkom institutu u Sarajevu u utorak je održana promocija monografije “Živa lomača – Bikavac u Višegradu (27. juni 1992.)”, autora Ermina Kuke, javlja Anadolija. Inicijator projekta i izdavač Monografije

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Stranci u Sarajevu uče bosanski jezik: Volimo bosanski, Bosna ima puno dobrih ljudi

Dok mnogi Bosanci i Hercegovci uče strane jezike zbog posla, škole ili prosto iz hobija, u Sarajevu možete upoznati strance koji uče bosanski jezik i kažu da im dobro ide.

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Publikacija “Opsada Sarajeva od 1992. do 1995. godine” promovisana u Sarajevu

 Publikacija “Opsada Sarajeva od 1992. do 1995. godine” promovisana je danas u Memorijalnom centru Kovači u Sarajevu. Izdavanjem i promocijom publikacije Fond Memorijala Kantona Sarajevo započeo je s realizacijom projekta