SANU umišlja da do njezinog stava još iko ozbiljan drži

Sead Šemsović autor je brojnih udžbenika na bosanskom jeziku u Republici Srbiji. Zaslužan je za uozbiljenje obrazovanja na bosanskom jeziku u ovoj zemlji, koje je zaopčelo još prije jedanaest godina.

Najprije je bosanski jezik bio prisutan samo kroz  izborni predmet bosanski jezik s elementima nacionalne kulture, a od prije dvije godine kao potpuno obrazovanje.

Za naš list govori o posljednjem Saopšenju SANU-a, ali i o mnogim drugim pitanjima o bosanskom jeziku općenito i nastavi na bosanskom jeziku u Srbiji.

STAV: Kako kao autor udžbenikâ na bosanskom jeziku i osoba zaslužna za razvoj obrazovanja na bosanskom jeziku u Srbiji gledate na Saopštenje SANU-a?

ŠEMSOVIĆ: Najprije da vam kažem da je Srpska akademija nauka i umetnosti jedna sasvim anahrona institucija koja živi izvan današnjeg vremena i prostora unutar devetnaestovjekovnog ideološkog vakuuma. SANU se čak i ne trudi pratiti šta se to dešava s političkom sadašnjosti Srbije, a kamoli okruženja iliti svijeta. Bez želje za sagledavanjem razvoja političke misli, proevropskih ili kakvih drugih integracija, Akademija umišlja da do njezinog stava još iko ozbiljan drži. U apsolutnoj nesvijesti od sadašnjeg trenutka oni i donose jedno ovakvo Saopštenje. Činjenica da je veliki broj štampanih, a potom i digitalnih medija prenio ovu vijest, pokazuje da je unutar ove nacionalne zajednice živo zanimanje za nacionalna varničenja. Stoga, Akademija kao inkubator brojnih nacionalističkih misli ne vodi dijalog s trenutnim stanjem u Republici Srbiji, već s onim pojedincima koji kao i ona žive u prošlosti.

STAV: Kakve mogu biti posljedice Saopštenja SANU-a za Bošnjake u Srbiji i kakve se reakcije mogu očekivati od autorâ udžbenikâ?

ŠEMSOVIĆ: Autori udžbenika, kao ni bilo ko drugi iz struke, ne trebaju obraćati pažnju ni na ovo niti na slična saopćenja. SANU je već samim imenovanjem ovoga akta pokazala da više ne posjeduje nikakavu političku moć u svojoj zemlji, jer nijedno saopćenje nikoga ne obavezuje. Njime se samo obznanjuje stav određene institucije po nekom pitanju. S druge strane, provođenje obrazovanja na bosanskom jeziku tako ozbiljno napreduje da ga je sada nemoguće zaustaviti. Pod snažnim pritiskom Evrope da svim nacionalnim manjinama mora dati sva prava koja im garantiraju međunarodne konvencije, Srbija je morala udovoljiti i Bošnjacima. Svjesnost Bošnjačkog nacionalnog vijeća, i u prošlom i u ovom sazivu, da se pitanje bosanskoga jezika može riješiti samo sada, kada se Srbija želi približiti evropskim integracijama, polučila je rezultate najprije na polju obrazovanja, zvanične upotrebe jezika, a u najskorije vrijeme i u okviru sudske prakse u vidu sudskih tumača za bosanski jezik. Stoga se Bošnjaci moraju baviti sobom i ne očekivati da će institucija koja je tokom svog stotridesetogodišnjeg postojanja kreirala brojne bošnjačke pogrome sada promijeniti kurs. Sigurno neće! Naš je zadatak izgraditi uspješno obrazovanje iz kojega će izlaziti generacije svjesnijih Bošnjaka, svjesniji svojih etničkih posebnosti nego što su bili njihovi prethodnici.

Sead Šemsović, foto: Velija H.

STAV: Kako nauka gleda pitanje bosanskog jezika?

ŠEMSOVIĆ: U nauci je sasvim jasno: osnova za standardni i srpski i hrvatski jezik jesu istočnohercegovački govori, odnosno istočnohercegovački dijalekt bosanskoga jezika. Ukoliko pogledamo dijalekatsku kartu, vidjet ćemo da se ti govori nalaze u samom centru iz kojeg se na istok širi srpski jezik kao jedna i na zapad hrvatski jezik kao druga varijanta.

To je znanstvena činjenica o odnosu govornog i standardnog jezika. Jedini prostor na kome se prirodno govori najbliže standardiziranim varijantama jeste prostor Bosne. I prostor Srbije i prostor Hrvatske preuzimaju bosanski jezički izričaj za svoj standard, odnosno za svoj književni jezik. Oni koji su se bavili historijom standardiziranja znaju da su se neki naučnici, političari i lingvisti sredinom 19. stoljeća bunili zašto da se jedan bosanski dijalekt uzima za standardni srpski, odnosno hrvatski jezik.

Ime bosanski jezik u kontinuitetu se upotrebljava od 15. stoljeća pa sve do danas. U jednom kratkom periodu od jedva osamdesetak godina (1907–1992) njegova je zvanična upotreba bila zabranjena. Tačnije, 4. oktobra 1907. godine Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine izričito zahtijeva da se zemaljski jezik (Landessprache) ima svuda službeno zvati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim. Znajući da je do tada sama Zemaljska vlada promovirala ime bosanski jezik, jasno nam je da ovakva naredba dokida pravo zvanične upotrebe ovoga imena. Zvanično se ne zabranjuje ono što ne postoji! Brojni rječnici, gramatike, a potom i pravopisni priručnici zaokružili su potpuno postupak standardiziranja bosanskoga jezika.

Dugi, hiljadugodišnji kontinuitet postojanja Bosne, praćen je stalnim osporavanjem. To nas ne treba čuditi. Trebamo izučavati prošlost kako bismo ove nove događaje smjestili ondje gdje im je mjesto – u dnevnopolitička zamajavanja.

U Napomeni izdavača reprint izdanja Gramatike bosanskoga jezika iz 1890. godine stoji da je u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pronađen jedini izdavaču poznati sačuvani primjerak ove knjige. To me je kao bibliofila ponukalo da malo istražim postoji li ta knjiga na prostoru Srbije. I šta pronađem? Pronađem da u biblioteci Matice srpske u Novom Sadu ne samo da postoji izdanje iz 1890. nego i iz 1898. i 1903. godine. To vam pokazuje da ćete uvijek imati ljude koji ne žele znati ono što je očigledno…

Razgovarao: Edib KADIĆ

(Kompletan tekst možete pročitati u printanom izdanju magazina Stav)

(Faktor.ba/mb)