U američkom Kongresu, na Capitol Hillu, u Washington DC u utorak 24. marta održat će se događaj koji je od izuzetne važnosti za Bosnu i Hercegovinu. Povodom početka praznika Pesaha biti će održana BiH – Seder večer na kojoj će biti predstavljena Sarajevska hagada.
Na događaju će biti prisutni i bosanski zvaničnici, kako je najavljeno, predsjedavajući Predsjedništva Denis Bećirović, kao i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković.
Ambasador Bosne i Hercegovine u SAD-u, Sven Alkalaj iznio je niz detalja o svemu.
– Kao sarajevski Sefard moram vam objasniti malo šire o kakvom se događaju radi. Na Capitol Hillu, u američkom Kongresu, bit će održana tradicionalna Seder večer (praznična večer za Pesah) kojom počinje najvažniji jevrejski praznik Pesah. Tijekom Sedera čitaju se tekstovi iz Hagade. Ove noći, ovaj put će se čitati iz sarajevske Hagade. Sjećam se, kao mali, kako su nekada u Sarajevu stariji govorili „čita se Hagada ili „ide se na čitanje priče o Pesahu“.
Na ovu noć se u goste zovu prijatelji, rodbina, bliski i dragi ljudi.
Sarajevska Hagada je u Sarajevu i nikada ne smije, kao što nije do sada, napustiti Sarajevo. Uspio sam osigurati iz BiH veći broj kopija Hagade koje će ovom prilikom biti korištene i poklonjene gostima.
Naša Mona Lisa, kako je ja slikovito volim zvati, je na svom mjestu u Sarajevu. Ona je preživjela inkviziciju, holokaust i opsadu Sarajeva i sigurno će živjeti sve nas.
– Kada kažete Mona Lisa javi se niz asocijacija kao što je Francuska, Pariz, Louvre, najveća slika, neprocjenjiva, simbol Francuske. Tako je i sa našom Hagadom. Javnost Bosne i Hercegovine, svi mi moramo znati i biti svjesni, da je sarajevska Hagada najvrjednija pokretna stvar koja postoji u BiH. Među Hagadama u svijetu, sarajevska je na vrhu, najpoznatija, najljepša, najvrijednija jevrejska knjiga na svijetu. Njena vrijednost procjenjuje se na oko 700 miliona USD! Nije greška 700.000.000 američkih dolara. Mislim da vam je sada jasnije šta imamo.
– Ambasador Alkalaj se u razgovoru za SB prisjetio i Derviša Korkuta, kustosa Zemaljskog Muzeja koji je Nijemcima, koji su došli po nju „ispred nosa“ iznio Sarajevsku hagadu iz Muzeja, ispod kaputa, i odnio je svom prijatelju, imamu u selu Šitari, u okolini Sarajeva koji je krio i čuvao u džamiji, među drugim vjerskim knjigama sve do oslobođenja.
– Na osnovu stilske analize iluminacija i minijatura sa njenih stranica utvrđeno je da je knjiga nastala u srednjovjekovnoj Španiji, u oblasti nekadašnje kraljevine Aragon, najvjerovatnije u Barseloni oko 1350. godine – moguće kao dar za vjenčanje članova dvije poznate familije Šošan i Elzar, jer se njihovi grbovi: štit sa rozetom / ružom (hebr. – shoshan) i krilom (hebr. – elazar) nalaze na stranici na kojoj je i grb grada Barselone.
Prema bilješci iz same knjige, ona je nakon progona Jevreja iz Španije (1492. godine) promijenila vlasnika, ali ne znamo imena ni novih ni starih vlasnika. U bilješci nastaloj 1609. godine kaže se da knjiga ne govori protiv crkve, što je vjerovatno rezultat provjere njenog sadržaja od inkvizicije. Tokom 16. i 17. stoljeća knjiga se nalazi na prostoru sjeverne Italije, što potvrđuju dvije kratke zabilješke na njenim stranicama, a kada i pod kojim okolnostima dospijeva u Bosnu, nije poznato. Njen pouzdan trag u historiji ponovo se javlja 1894. godine kada je Zemaljski muzej otkupljuje od sarajevske sefardske porodice Koen, za sumu od 150 kruna.
U nastavku davni tekst upravo povezan za institucijom u kojoj se čuva ova skupocjena knjiga, nastao neposredno nakon što je Hagada došla u posjed Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Jevrejski rukopis sa slikama iz srednjeg vijeka.
– Bos. herc. zemaljski muzej u Sarajevu posjeduje znameniti jevrejski rukopis, svakako jedan od najbogatijih primjeraka te vrste. Po odredbi Njeg. preuzv. gosp. zajedničkog ministra pl. Kalaja taj ce se rukopis doskora publicirati, što je pogledom na historijsku njegovu vrijednost i posvema opravdano.
O umjetničko-historijskoj važnosti ovog kodeksa mi ćemo ovdje u kratko refernsati. Rukopis — kodeks na pergameni, u oktav formatu (22: 16 sm), u modernim koricama — je liturgijskog značaja, vrst lekcionara, takozvana „Hagada”, kakove se još i u naše doba u sličnoj opremi izrađuju putem štampe. Hagada sadržaje biblijske perikope, zatim pjesme i molitve, koje se po mozaičkom obredu pjevaju i čitaju za vrijeme svetkovine „Pasah”.
S ovim liturgijskim značajem podudara se bogati slikovni ures. Slike se dijele u dvije izrazito odjeljene skupine. Ponajprije ima prije teksta stanoviti broj (62) samostalnih slika, figuralnih kompozicija, koje pokazuju po dva historijska prizora jedan iznad drugoga, te koje ilustriraju pripovijetke iz prvih dviju knjiga Mojsijevih, Genesis i Exodus. Završuju se velikom slikom, koja prikazuje Mojsiju, kako nosi kamenite ploče sa božjim zapovjedima sa sinajske gore. Poslije ove dolaze dva prizora iz V. knjige Mojsijeve (Deuteronomium, 33. 34. „Mojsija blagosilje narod” te V. Mojs. 34. 9. „Mojsija polaže ruke na Jozu”). Simboličkom slikom: buduci hram Izraela, prelazi se na četiri liturgijske prikaze, koje se odnose na svetkovinu „Pasah”. Domaćin i domacića dijele kućnoj čeljadi svetkovno jelo i svetkovinsku pogaču (nekvašen kruh, maces). Ovaj odio završuje treća slika, koja predočava vjersku općinu u hramu pred otvorenom škrinjom zavjeta (Bundeslade, sanctissimum).
Drugi dio sadržaje dotične perikope i molitve, te je skor na skroz čisto ornamentalan, urešen inicijalima i uresnim lestvicama uz bogatu upotrebu dekorativnih figura za ispunjavanje (Fullfiguren) i groteska.
Treći dio, u kojem su molitve i psalmi za ostale dane onog praznika, nema nikakvog slikarskog uresa. Po karakteru miniatura, slikanih živahnim guaš-(gouache) bojama izlazi, da kodeks nije izradjen u samoj zemlji, nego da je ovamo donesen sa strane. Miniature ne pokazuju obilježja talijanske umjetnosti, na koju se u prvi mah pomišlja obzirom na provenienciju ovog djela i pogledom na to, što je misal vojvode Hrvoje djelo talijanskog umjetnika. Miniature ovog kodeksa upućuju sasvijem pouzdano na način sjeverne umjetnosti. Za sada ne more se drugo što kazati, nego da je rukopis mogao postati oko XIV. vijeka negdje u Njemackoj, možda na Rajni, a nikako u susjednim austrijskim zemljama. Obzirom na doticaj bosanskih Jevreja sa njihovim vjerskim drugovima na sjeveru, mogla bi ova okolnost biti od interesa. Miniature pokazuju stil njemačkog knjigoslikarstva iz onog doba, kad nova francuska umjetnost već bijaše počela neograničeno uplivisati na zemlje iza Alpi i kada je već u modu unišla ona opća gotička umjetnost, čije neograničeno gospodstvo siže od Pironeja do Baltičkih obala, takoj da je protiv nje stajao na jugu jedino zaokruženi teritorij talijanske umjetnosti Cotova smjera, na istoku pak neizmjerni opseg grčko-slavenske umjetnosti.
Upravo izmedju ova tri kulturna i umjetnička kruga i dirajuć u sfere sve trojice, leži staro liburnijsko-ilirsko podrucje Une, Bosne i Neretve. Naš kodeks novi je dakle dokaz za začudni položaj, što ga je zauzimala u ono doba današnja Bosna.
Karakter ove miniaturne umjetnosti XIV. vijeka, koja se oslanja o francuski ukus i način, pokazuje se jasno i bistro u umjetničkoj opremi rukopisa, osobito u šarenoj pozadini (Hintergrund) slika (kao na staklenim slikama onog doba), u osobitim proporcijama figura, u čitavom načinu prikazivanja u ornamentici sa njezinim cvjetovnim inicijalima (Fleuronne), okićenim bodljikavim listom (Dornblattmuster), u bogatoj upotrebi takozvanih drolerija, te konačno u početnom oponašanju ptica i svakovrsnih malenih životinja. Ta oprema postiže svoj vrhunac u realisticnoj umjetnosti Burgundije u XV. vijeku. Mimo toga se upravo u ovom dijelu — i ne gledeći na skromnost gotičkih nuzgrednosti u arhitekturi i t. d. — pokazuju po gdjekoji arhaismi, koji svakako djelomice idu na račun jevrejskog življa, koji je u svojoj pradomovini Palestini i na slavenskom sjeveroistoku sve do danas u začudno urešenim predmetima za upotrebu, u nadgrobnim spomenicima, u kućnim pločama i t. d. sačuvao prastare forme, koje sižu do u doba romansko umjetnosti i prije ove. I obzirom na njihov predmet vanredno su zanimljive slike ove ilustrovane „Hagade”.
Već u VI. vijeku prije Hrista postadoše Jevreji uslijed neumornog nastojanja svojih proroka narod bez slika. Ravno kao što to čini Islam izbjegavaju i Jevreji iz vjerske pobude svako prikazivanje slikom. Ovo je dovelo do toga, da likove i pripovijetke njihovih svetih priča nijesu slikarskom umjetnosti fiksirali oni sami, nego da je to poslije dugih vijekova u etnički i kulturno veoma različitom umjetničkom krugu učinio kršćanski svijet u zemljama Sredozemnog mora. I pošto ovo ustezanje od slika kod njih još i danas postoji, to medju njima još i u današnje doba osim Josipa Izraelsa nema slikara prvog reda — ma da se je ovo pleme svojom radinošcu i darovitošću istaklo na polju drugijeh umjetnosti, naročito u glazbi. — Jevreji se ipak nijesu sasvim odrekli slika, što u ostalom ne učiniše ni islamski narodi: Arapi, Persijanci i Mauri, koji nam u slikama po zidovima i u ilustrovanim rukopisima njihovih pjesnika i povjesničara ostaviše značajna svjedočanstva njihovog umjetnickog života. Svakako idu djela ove ruke sa figuralnim prikazima medju rijetkosti, pa stoga pobudjuje receni Hagadah — kodeks bos.-herc. zem. muzeja — interes kao jedna od najpotpunijih ilustracija svetog pisma Jevreja, što je poznajemo, pa i zbog toga, sto je taj rukopis nikao upravo iz njihovo sredine. Germanski narodni muzej u Nirnbergu (Nurnberg) čuva jedan drugi slični ritualni rukopis židovskog podrijekla, ali u njemu ima manje slika… – navodi Josip Šloper u tekstu Glasnika Zemaljskog muzeja iz 1895.
(MiruhBosne/SB)
