Sarajevski duh za nostalgičare u Bijeljini: Bosanski restoran u vlasništvu Bratislava Bošnjaka

Velika zidna tapeta noćne panorame Sarajeva, znak ZOI 1984., jelovnik kao na Baščaršiji i veliki natpis “Sarajevski ćevap” na fasadi u centru grada. Ipak, restoran “Vučko” nije u Sarajevu.

Ćevapi petnaestka, desetka, petica, teleće brizle, sudžukice, begova čorba, hurmašice, tufahije, torta “Havana” (Čuvena torta slastičarnice “Egipat” u pješačkoj zoni Sarajeva, op.a.), jahorinski čaj, domaća kafa… samo su dio specijaliteta koji se nude u restoranu “Vučko” – u Bijeljini. Vlasnik, Bratislav Bošnjak (35), uspješni bijeljinski preduzetnik koji posluje po cijeloj Bosni i Hercegovini i regionu objašnjava zašto se drži tradicije rodnog kraja: “U suštini to me i othranilo i mislio sam da je najbolje da se držim tradicije.

Moja majka, Bosanka i rođena Sarajka, ima iskustva s tim srednjebosanskim jelima i specijalitetima. U programu imamo isključivo bosanske kolače, tufahije, baklavu, hurmašice. Majka mi je dala podršku i izrazila želju da pravi domaće kolače po receptu svoje majke, svoje bake i od toga nisam htio da odstupam. Svako zna šta je baklava i svako je sprema na neki svoj način, ali mislim da je sarajevska baklava najbolja.”

“Vučko” nudi i tzv. kuhana jela, kakva je tradicionalna begova čorba, koja se u Bijeljini nije mogla naručiti u restoranima. Naš sagovornik ističe: “Pravimo je po autentičnom receptu i imamo goste koji isključivo dolaze na begovu čorbu. Mnogima je zanimljiva i teleća brizla, bosanski specijalitet i delikates. Pravi, istinski gurmani znaju šta je to. Imamo gosta iz Brčkog koji mahsuz dođe ovdje na teleću brizlu. Takođe služimo jahorinski čaj i ta mješavina trava stiže upravo sa Jahorine.”

Sve je počelo od ćevapa

O politici i podjelama među ljudima ne želi da govori. Kaže da svugdje ima dobrih prijatelja, a neki od njih pomogli su mu da realizira ideju koja postoji unazad nekoliko godina. “Inače sam po prirodi gurman i volim dobru hranu. Sticajem okolnosti, poslovno sam otišao u drugu branšu, ali mi je uvijek u podsvijesti bila želja da imam neki svoj restorančić. Nisam imao nekog iskustva u ugostiteljstvu, ali sam u Sarajevu upoznao čovjeka koji se bavi poslom ćevabdžije kao treće koljeno u svojoj porodici. Sve je počelo kroz priču o ćevapu, pomalo i kroz šalu o tome koji je najbolji”, priča za Deutsche Welle Bratislav Bošnjak o svojoj ideji da u Bijeljini pokrene restoran sa tradicionalnim bosanskim jelima.

“Otprilike, mi u Bosni dobar ćevap vežemo za Baščaršiju, za Sarajevo. Za mene je to grad u kojem se rodio ćevap, a došao sam na ideju da ispunim neki moj ćeif zbog nostalgije za rodnim gradom. Taj prijatelj mi je pružio podršku, naučio me tom poslu, a i danas mi pomaže. Tako je to krenulo što se tiče “Vučka” i Bijeljine””, kaže i naglašava da je sve počelo od ćevapa.

Brend: sarajevski ćevap u somunu

Bratislav Bošnjak kaže da su u početku najviše dodlazili ljudi koji su u Bijeljinu došli iz srednje Bosne, koji ovu priču znaju od ranije. To su bili gosti od prvog dana, ali kako je vrijeme odmicalo spektar gostiju se proširio. Ističe da sada i Semberci, ali i gosti sa strane, imaju priliku da probaju autentični sarajevski ćevap, somun i sve ostalo što se nudi.
“Zato je tu “Knjiga Vučko”, sa kratkom istorijom Sarajeva i objašnjenjem mnogih termina, riječi koje su ovdje možda manje poznate. Bilo je lijepo vidjeti u našoj ljetnoj bašti u isto vrijeme i pravoslavnog sveštenika i imama. Imao sam želju da se ljudi ovdje okupljaju bez obzira na religiju ili političko opredjeljenje, da se “Vučko” prepoznaje po dobroj hrani. Zato jeste i takav naziv koji podsjeća na olimpijadu, zato i jeste ovakva muzika. Jednostavno, želio sam da sve podsjeća na Sarajevo.”

Pored ćevapa koji se radi po tradicionalnoj recepturi, Bošnjak kaže kako je specifična priča o somunu. Njegov nastanak vezan je za Gazi Husrev-bega. “Bez somuna je nemoguće zamisliti srednjebosanka jela. Ne poznajem nikoga ovdje ili u okolini ko je uspio napraviti somun kakav je onaj sarajevski. Mi ga isključivo nabavljamo iz Sarajeva. Ujutro u pet pošalju, kod nas je u deset i svaki dan dobijamo friške somune. Tako je i sa kajmakom koji nabavljamo takođe u Sarajevu. Ćevap ne ide sa pavlakom i mi smo u tome istrajali, iako je u početku bilo odbojnosti prema kajmaku.”

Postoje samo dobri i loši ljudi

Bratislav Bošnjak kaže da ne razumije one koji negativno doživljavaju razlike među ljudima, koji se plaše ili možda mrze drugačijeg od sebe. “Odrastao sam u velikom gradu u kojem žive različiti ljudi. Odatle sam i ponio to da me ne interesuje ko je koje vjere, nacije ili boje kože. Mene su roditelji tako vaspitali i uvijek su govorili da postoje samo dvije vrste ljudi – dobri i loši. Tako i ja vaspitavam svoju djecu. Pored dobre hrane, sve ovo što vidite, cijeli ovaj ugođaj čini “Vučka”. Uspjeli smo da napravimo nešto različito od klasičnih ćevabdžinica ili restorana na ovom prostoru.

Ovo je ipak neka druga priča,” kaže Bošnjak, dodavši da je u početku bilo predrasuda kako će sve to biti prihvaćeno: “Ljudi koji su ovdje došli sa strane, neću reći da nisu prihvaćeni, ali oni su sa sobom donijeli neke svoje navike i neku svoju kulturu. Recimo, Sarajevo se voli ili ne voli. Ja ga volim, to je moj rodni grad. Iz nekog svog meraka sam išao do detalja, od izbora hrane do muzike koja se ovdje pušta. To nikome ne treba da bude neko čudo. U grčkom restoranu se sluša grčka muzika, ovdje se sluša sarajevska muzika.

Dok razgovaramo uz pjesme Zdravka Čolića i Kemala Montena, naš sagovornik rezimira godine u kojima je doživio mnogo i lijepog i ružnog. Teške, ružne trenutke on ne pominje, ali objašnjava zašto se osjeća i Sarajlijom i Bijeljincem.

“Bijeljina je moj grad. Ovdje sam već dvadeset godina i neke stvari koje čovjek pamti kroz život, odrastanje, momkovanje, prve ljubavi, sva mjesta gdje je to doživio urežu se u sjećanje. Ja sam imao takvu sudbinu da sam to proživio u Bijeljini i sad, kad me pitaju odakle si, kažem da sam iz Bijeljine, jer sam ovdje proveo većinu života. Iz Sarajeva sam otišao kao dijete i o njemu više znam iz priča nego što sam osjetio i doživio. Naravno, čovjek se ne odriče grada u kojem je rođen i gdje je proveo jedan dio života. Ne mogu reći da se ne osjećam kao Sarajlija i kao dio tog grada. Zato sam kroz sve ovo uspio da ispunim sebe zbog nostalgije koja se javi s vremena na vrijeme.”