Autor: Adem Dedić, novinar portala !Odgovor.
Reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala je neriješeno prvu utakmicu Svjetskog prvenstva, i to s domaćinom Kanadom u Torontu. Naša reprezentacija je tako ispisala neke nove stranice fudbalske historije, a jedan čovjek je u ovoj utakmici upisao svoje lične rekorde.
Sead Kolašinac je asistirao Jovi Lukiću za njegov prvijenac u dresu reprezentacije, izbio je loptu sa same gol-linije, dobio kaznu za dugo izvođenje auta (kao prva žrtva ovog pravila na ovom Svjetskom prvenstvu) i na kraju odnio nagradu za igrača utakmice.
Mnogi su već napisali kako se Kolašinac ovom odličnom partijom iskupio za autogol sa Svjetskog prvenstva u Brazilu, kada je na debiju naše reprezentacije na svjetskim smotrama pogodio vlastitu mrežu. I to nije bio samo običan autogol, nego najbrži autogol u historiji svjetskih prvenstava, postignut na prepunoj Marakani u prvoj utakmici njegove reprezentacije na mundijalima. I sada, 12 godina kasnije, Kolašinac je odužio svoj grijeh.
Daleko od toga da mu je neko zamjerio taj autogol nakon utakmice protiv Argentine, a daleko i od toga da ga je neko baš sada digao u zvijezde nakon ove utakmice protiv Kanade.
Sead Kolašinac je osoba koja se voli iz strahopoštovanja. Prečesto sam slušao starije generacije kako za neke fudbalere govore da su najbolji i najveći, iako za većinu njih do tog trenutka nikada nisam čuo.
Ulazio bih tada u rasprave s njima, da li je sadašnje krilo bolje od nekog krila iz osamdesetih godina prošlog stoljeća? A na kraju bi se sve svelo na to da se veličanjem tih retro legendi stariji govornik zapravo samo vraća u svoju mladost, regenerišući uspomene i stare projekcije.
Prilozi raspravi o najboljem
Tako ću i ja sutra govoriti da reprezentacija BiH nikada nije imala boljeg odbrambenog igrača od Kolašinca. Neko stariji od mene će reći da je to bio Rahimić ili Spahić, ovi mlađi su to mjesto već rezervisali za Muharemovića i Katića, a neki još mlađi će možda isto to govoriti za Čelika. Ili već nekog malog kojeg će direktor reprezentacije Emir Spahić naći u kadetima nekog bosanskohercegovačkog kluba ili među onima s našom krvi koji uklizuju po terenima širom Evrope ili Sjeverne Amerike.
I to će biti zanimljive, legitimne rasprave o tome ko je najveći. Jedva čekam da na nekom idućem svjetskom prvenstvu pričam s mlađima od sebe o tome ko je najbolji, no do toga ima još vremena.
Sada ću dati nekoliko priloga raspravi o tome zašto Sejo Kolašinac treba da uđe u najboljih 11 naše reprezentacije svih vremena. Prvi argument je zapravo više nego jasan: Edin Džeko i Kolašinac su jedini naši reprezentativci s utakmicama na dva Svjetska prvenstva. Uz to se nadamo da će biti i oni koji će za dvije godine igrati prvo Evropsko prvenstvo naše reprezentacije – tada će ti argumenti postati neoborivi.
Uz to, Kolašinac ima zabilježenih 66 nastupa za reprezentaciju, što ga čini šestim na vječnoj listi po upisanim nastupima za BiH, s tim da je sasvim moguće da do kraja karijere stigne i prestigne Vedada Ibiševića na petoj poziciji sa 83 nastupa. Mada, ima jedan objektivan parametar koji mu ne ide u prilog – nikada nije dao gol u dresu reprezentacije BiH.
Doduše, u cjelokupnoj karijeri nije upisao više od 20 golova, ali, primjera radi, njegov prvijenac za Arsenal stigao je u utakmici protiv Chelseaja u Community Shieldu 2017. godine. On je tada pred kraj utakmice postigao gol za izjednačenje, što je meč odvelo u produžetke pa u penale, i na kraju donijelo Arsenalu pehar. Tako da, biće Sejo tu kada bude najpotrebnije.
Stoik
Čovjek ima nadimak Tenk, što je samopojašnjivo kada se pogledaju njegova fizička konstitucija i stil igre. I naravno, tu je već čuvena scena kada je zaštitio Mesuta Özila i njegovu porodicu od londonskih bandita koji su njemačkom reprezentativcu turskog porijekla pokušali ukrasti auto. Sejo nije ni trepnuo kada ga je jedan od napadača nožem dodirnuo po bicepsu pokušavajući da ga prepadne – naglasak je na pokušavajući. Na kraju su napadači pobjegli, ubrzo nakon toga su uhapšeni i dobili su višegodišnje robije, mada su i oni nedavno izašli na slobodu.
Uglavnom, život Seje Kolašinca je skup zanimljivih i često nevjerovatnih anegdota koje zvuče kao filmske priče. A možda bismo znali i poneku više, ali Sejo Kolašinac ne priča.
Dobro, nije da baš nikako ne priča, imamo nekoliko snimaka kako se dere na pomoćne sudije, suparničke ili svoje igrače, ali Kolašinac nije čovjek koji daje intervjue nakon utakmica na bosanskom jeziku, i općenito nije neko ko je previše prisutan u medijskim obavezama svojih klubova, gdje god igrao.
Jednostavno, on je igrač koji dođe, odigra svoju igru (to jeste, ne dozvoljava protivnicima da igraju), završi posao i nastavi dalje. Gotovo idealistički, stoički.
