Bošnjaci su imali dva šejhu-l-islama!
Opće je poznata činjenica da je, dok je bila u sastavu Osmanskog carstva (1463-1878), Bosna i Hercegovina dala značajan broj velikih ljudi koji su se istakli na naučnom, kulturnom, političkom i vojnom polju. U tom ogromnom carstvu koje se na vrhuncu svoje moći prostiralo na tri kontinenta; od Poljske na sjeveru do Sudana na jugu i od Kaspijskog jezera na istoku do Maroka na zapadu i na čijim je ruševinama, kasnije, nastalo 25 država, nije bilo položaja, uključujući i one najviše (osim položaja samog sultana), a da ga nisu zauzimali naši ljudi. Među njima je bio veliki broj učenjaka, sufijskih šejhova, pjesnika, književnika, muftija, kadija, kadiaskera, paša, beglerbega, vezira i velikih vezira. Samo je jedan položaj u sistemu islamske duhovne hijerarhije, šejhu-l-islama (vrhovnog vjerskog poglavara u rangu velikog vezira i člana sultanova savjeta, s pravom veta u pitanjima vezanim za školstvo i pravosuđe), našim ljudima bio teško dostupan. U našoj naučnoj i kulturnoj javnosti (v. Opća enciklopedija JLZ, Zagreb, 1982. VIII, str. 14; Dobrača, Anali GH biblioteke, V-VI, str. 99-114; Šabanović, Književnost…, str. 582-83), do sada se izričito tvrdilo da je jedini šejhu-l-islam (stotinu i deveti po redu) rodom iz naših krajeva bio Mehmed Refik Hadžiabdić iz Rogatice (1814-1871). Danas, kada je većina rukopisnog blaga u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu obrađena i objavljena u 14 svezaka Kataloga, našoj kulturnoj i naučnoj javnosti pa i šire, možemo ponuditi neka nova saznanja u vezi sa položajem šejhu-l-islama.
ŠEJHU-L-ISLAM MUSTAFA-EF. BALI-ZADE
Mustafa-ef., sin Sulejmana, sina Jusufova, Bali-zade je 67. po redu šejhu-l-islam. Nama dostupni izvori ne navode godinu ni mjesto njegova rođenja. Prvi put se spominje 1012/1603. godine, kada je počeo sakupljati zbirku fetvi pod nazivom Mīzān el-Fetāvā, o kojoj će kasnije biti više riječi. S obzirom na to da je tada morao imati najmanje dvadesetak godina, pretpostaviti je da je rođen između 1580 i 1585. godine, dakle, u doba sultana Murata III (vl. 1574-1595). Mustafin otac, Sulejman obavljao je službu imama i hatiba u nekoj od carigradskih džamija. O njegovom djetinjstvu i školovanju, u nama dostupnim izvorima, nema nikakvih podataka. Međutim, sa sigurnošću se može tvrditi da je stekao visoko obrazovanje, budući da je 1036/1627. godine bio muderris na prestižnoj školi Sahn-i Seman u Carigradu (v. Kešf-ez-Zunūn, II, str. 1515-1516). Kako sām na kraju djela kaže, on je na dan Arefata (9. zul-hidžeta) 1036/1627. godine završio svoj opširni komentar na poznato djelo iz hanefijskog fikha Kenz ed-Dekā’ik koje je napisao Hāfizuddīn ‘Abdullāh ibn Ahmed ibn Mahmūd en-Nesefī, umro 710/1310. godine. Ovaj komentar, koji u rukopisima zauzima 700-800 stranica teksta, Bali-zade je nazvao Skupocjenim draguljem u rješavanju pravnih pitanja i načela (el-Ferā’idu fī halli el-mesā’ili ve el-kavā’idi) i posvetio sultanu Muratu IV (vl. 1623-1640). Otuda se ovo djelo često susreće i pod nazivom Murād-hānija. U nekim prijepisima komentara stoji da ga je autor završio 1049/1640. godine i posvetio sultanu Ibrahimu (vl. 1640-1648), što je pogrešno. Dokaz za to je stariji prijepis ovog djela iz mjeseca muharrema 1046/1636. godine, koji se čuva u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH (v. br. Ms-312).
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu čuvaju se dva kompletna primjerka ovog djela u rukopisima br. R-187 (v. Dobrača II, 1240, str. 367) i R-8164 (v. Popara IX, 5521, str. 235), te četiri fragmenta (v. Lavić X, 5893/1, str. 92; 5903/1, str. 106; 5906/1, str. 109 i 6132/2, str. 296).
U Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH u Sarajevu nalaze se dva rukopisa ovog djela br. Ms-188 i Ms-312, a u Bošnjačkom institutu jedan fragment (v. Zürich I, 455, str. 276). Kraći fragment iz ovog djela nalazio se i u rukopisu Orijentalnog instituta u Sarajevu br. 935. O kodeksu u kome se on nalazio pisao je Salih Trako (v. Çevren 3, Priština 1980, str. 41-47).
Drugo obimno Bali-zadievo djelo je zbirka fetvi u dva sveska pod nazivom Mīzān el-Fetāvā. Prema rukopisu br. 6938 Hudejvije biblioteke u Kairu, koja je kasnije prenesena u Egipatsku nacionalnu biblioteku (Dār el-Kutub el-Misrijja), autor je zbirku počeo sakupljati 1012/1603., a završio 1055/1645. godine (v. Fihrist el-Kutubhāne el-Hudejvija III, str. 141). Prijepis ovog rukopisa završio je egipatski kadija Ishak ibn Muhammed, 10. džumadel-ula 1224/1809. godine. Koliko je nama poznato, zbirka Mīzān el-Fetāvā do sada nije štampana.
Treće obimno Bali-zadievo djelo je glosa na el-Džurdžanijev komentar es-Sekkakijeva enciklopedijskog djela ”Ključ znanosti” (Miftāh el-‘ulūm). Jednu drugu glosu na el-Džurdžanijev komentar, nekako u isto vrijeme kada i Bali-zade, napisao je Bošnjak Muhammed Musić, Allamek, umro 1046/1636. godine.
Pored navedenih, Bali-zade je napisao i više drugih djela na arapskom i turskom jeziku. Izvori navode da je sakupio zbirku hadisa što ih je od poslanika Muhammeda a. s. pripovjedao poznati ashab, Ebu Ejjub el-Ensari r. a., ukopan pod zidinama Carigrada, gdje je umro za vrijeme opsade Carigrada od strane muslimanske vojske u doba prvog emevijskog halife Muavije. I danas taj kvart u Istanbulu nosi njegovo ime.
Od ostalih Bali-zadeovih djela treba spomenuti komentar na Busirijevu kasidu Burda na turskom jeziku. Jedan primjerak ovog komentara, koji je prepisan u XVII stoljeću, čuva se u Istanbulu (v. Köprülü III, 459, str. 207). – piše hafiz Haso Popara (Preporod, 2006.)
– U pojedinim tekstovima navodi se podatak da je ovaj veliki učenjak – porijeklom iz Foče, prezimena Balić.
– Glavni vjerski starješina svih muslimana –
– Tokom vremena nadležnost i značaj funkcije šejhul-islama mijenjali su se i sve više proširivali. Malo pomalo, on je postao glavni vjerski starješina svih muslimana u turskom carstvu, pa i u cijelom svijetu, tako što je sultan, kao vrhovni vjerski poglavar (halifa) svih muslimana, prenio svoju vjersku nadležnost i vlast na šejhul-islama. Naime, halifa je, kao zamjenik i nasljednik Božijeg poslanika Muhammeda a.s., centar svekolike vjerske vlasti i nosilac svih vjerskih i državnih funkcija. On je predvodnik (imam) u džamiji, sudac (kadija) i davalac vjerskih rješenja (muftija). No, kako on nije u mogućnosti da sve te funkcije obavlja lično, naročito u raznim mjestima, to su još prve halife, po uzoru na samog Muhammeda a.s., postavljali gornje službenike u pojedinim mjestima širom svoje države, koji su dotične funkcije vršili u ime halife.
To su bili lokalni vjerski službenici, za određene službe u svom mjestu. Opća vjerska vlast za organizaciju svih službi i cjelokupnog vjerskog života u islamskoj zajednici ostala je i dalje pri samom halifi. Sada, pak, osmanlijske halife prenose zapravo svoju opću i vrhovnu vlast u vjerskim pitanjima na šejhul-islama, slično kao što su mnogo ranije, još i pojedini arapski halife, prenosili svoju političku i vojnu vlast, pa neke svoje vezire, a naročito na prvog ili velikog vezira (sadri-azam) – piše Kasim Dobrača u tekstu MEHMED REFIK-EFENDI HADŽIABDIĆ
ŠEJHUL-ISLAM.
– Mehmed Refik efendija Hadžiabdić je rođen 1229/1813. godine. Ocu mu je bilo ime Ali-efendija, a djedu H. Abdullah-efendija. Otac mu bijaše poznat i uvažen kao
veoma pametan, razborit i dosta učen čovjek. Početne nauke Mehmed je učio u svom rodnom mjestu Rogatici pred svojim ocem. Njegovi plemeniti roditelji imali su umijeća i mogućnosti da svom darovitom sinu daju lijep odgoj, ljubav za rad i urednost, što je ostalo njegova vrlina kroz cijeli život.
Kako je rastao i razvijao se, na njemu se sve više odražavala umna darovitost i sposobnost za nauku, pa ga je otac rano poslao u Sarajevo, da se tamo školuje, pod nadzorom i
brigom Mustafa-efendije Glođe. Otac mu ubrzo umrije, pa je mlad ostao bez oca. Mustafa-efendija bijaše Mehmedov tetak, jer mu je tetka po ocu (očeva sestra) bila udata
za njim, a po zanimanju je bio kadija. Kad je isti poslat za naiba na travničkom kadiluku 1241/1825. poveo je sa sobom u Travnik i mladog Mehmeda, koga je odmah dao na školovanje. Po isteku roka kadijske službe, Mustafa-efendija i njegov štićenik Mehmed vraćaju se u Sarajevo. Ovdje Mehmed nastavlja dalje školovanje u Gazi Husrevbegovoj (Kuršumliji) medresi.
– Kao istaknut poznavalac islamskog prava postavljen je godine 1282/1865 za člana komisije za izradu zakona pri Ministarstvu pravosuđa, zadržavajući predsjedništvo
komisije za izbor šerijatskih sudija. Te godine išao je i na hadž. Sad je pred njim ostao još samo vrhovni vjerski položaj, prvi vjerski položaj do halife: 1283/1866. (u četvrtak 27. rebiul-evela) postao je šejhul-islam. Taj događaj ponukao je nekog turskog hroničara — pjesnika, da izrekne kronogram sa datumom njegovog postavljanja, polustihom:
“Allah dovede na vrhovni položaj za davanje fetvi najučenijeg pravnika Refika”
(v. limita Salnamesi, 597). On je bio po redu 109. šejhul-islam.
– Iako za svo vrijeme, otkako je otišao u Istanbul, nije dolazio u domovinu, on je ipak nije zaboravio, kao ni svoje zemljake. S njima se rado susretao i pri tom rado s njima razgovarao maternjim jezikom. Novopridošlim od njih, a naročito našim studentima, pomagao je na razne načine. Naš poznati alim i kasnije profesor i direktor Šeriatske sudačke škole H. Hasan efendija Spaho bio je na naukama u Istanbulu, kad je Mehmed Refik bio šejhul-islam, i često je kazivao, kako je s kolegom Muhamedom Mulićem, si nom muderisa Mulića, posjetio šejhul-islama jednog bajrama, te kako ih je on lijepo, očinski primio i s njima našim jezikom razgovarao. Imao je dvije kćeri, i obje je udao za naše ljude, svoje zemljake, Rogatičane.
Ono što naročito ukazuje za njegovo osjećanje za svoj rodni kraj, jeste činjenica što je on sagradio u Rogatici džamiju i mekteb, i u tu svrhu, za njihovo podizanje i održavanje, osnovao i ostavio vakuf – navodi uz ostalo Kasim Dobrača u ranije pomenutom radu.
(MiruhBosne)
Ljubušak o bogatstvu našeg jezika i o pjesnicima koji su pisali ‘na našemu bosanskome jeziku’
Bošnjak Nakaš Osman i njegova remek-djela minijaturne umjetnosti
Zaostavština slavnog Bošnjaka – Projekt biblioteke al-Jazzar
