Selimović je ponajbolje opisao duševnu prazninu ljudi koji odu iz Bosne

–Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva, i od Bosne, obuzimala me sve veća malodušnost i gotovo strah. Naročito pred veče, i noću. Nije postojao vidljiv razlog, nisam se plašio ničeg određenog, a nesigurnost je neprestano rasla.

Kao da se sve u meni ispremetalo, kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom već strepnjom. Osjećao sam prazninu u duši, i tugu, sve je tuđe, kraj tužan, ljudi hladni, nebo daleko, svijet nesiguran, misao usplahirena.
Ono što vidim, nije moje, sve je zatvoreno nedodirljivo.
Sve sam nespokojniji.

Sjećam se dobro kako sam u jednom takvom času krajnje nesigurnosti teško doživljavao i najobičnije stvari. Prilazili smo obali, bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas, surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila, sivi kamenjar je izazivao na povraćanje, i tada sam na brdu ugledao primorsku kuću, kamenom pločom pokrivenu, jedno dvorište ograđeno suhozidinom, i crnu priliku stare žene isturene prema oblačnom nebu; vikala je nešto nekome, koga nisam vidio, sama u beznadnom prostranstvu krša.
U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komšiju, ili nekog od ukućana, zbog stoke, zbog čega bilo. Ali tada, to je bila slika očaja. Gledao sam pogružen, nemoćan da se oduprem navali
zebnje i užasa: posljednji čovjek, sam na svijetu, sve ostalo se pretvorilo u kamen, viče u nebo svoju žalost.

Šta ću ovdje? pitao sam se panično. Šta će iko igdje?

Poslije je moja tuga bila običnija. Kad su se s obale vratili naši naoružani pratioci, zavidio sam im, misleći da su najsrećniji ljudi na svijetu, jer se vraćaju u Sarajevo, od kojeg sam se ja sve više udaljavao. I sve sam nesigurniji, kao da sam čupao korijen koji me držao za jedno mjesto. Više nisam nigdje.

(Mehmed Meša Selimović, iz romana ‘Tvrđava’.)