SILA NEBESKA “Bošnjak” objavljuje ekskluzivnu reportažu o spajanju jedinica Petog korpusa Armije BiH i Hrvatske vojske i susretu divizijskog generala Atifa DUDAKOVIĆA sa generalom Zvonimirom MAREKOVIĆEM
(Objavljeno 15. augusta 1995. u travničkom listu Bošnjak)
– Od kako je bivša JNA 1991. godine izvršila agresiju i na nama susjedna sela R Hrvatske, traje i apsolutna blokada ovog područja RBiH. Četiri godine traje izgladnjivanje ovdašnjeg stanovništva, četiri godine teški bolesnici umiru u bihaćkoj bolnici, zbog nedostatka lijekova i sanitetskog materijala, kao i zbog nemogućnosti evakuacije u veće medicinske centre. Srpska agresija na Bihać i područja oko njega, slobodno možemo reći, počela je prvo od strane hrvatskih, pa tek onda bosanskih četnika. U svakoj većoj ofanzivi, koju je neprijatelj poduzeo na ovom području, učestvovali su i Martićevi četnici, a artiljerijska djelovanja sa okupiranih hrvatskih područja na slobodne prostore Unsko-sanskog kantona ne prestaju pune tri godine. Isto toliko vremena naši borci odbijaju sve neprijateljske napade sa te strane.
TRI GODINE SMO ČEKALI OVAJ DAN!
Tri godine su heroji 5. korpusa trpjeli zlo, dok su pitali: “Komandante, hoćemo li ići. Hoćemo li u Ličko (Petrovo Selo) da ih sataremo i da im se osvetimo?” Tri godine su pitali i uvijek dobijali odgovor: “Polahko, biće vremena!” ž To vrijeme napokon je došlo 5. avgusta 1995. godine. Snage hrvatske vojske prethodno su krenule u oslobađanje svojih okupiranih prostora. Snage 5. korpusa, sebe radi krenule su im u susret na više pravaca. Jedinice 502. viteške brdske brigade sa svojih polaznih pozicija u selu Izačić u rano jutro pomenutog dana krenule su prema četničkim položajima u okolini aerodroma i kasarne Željava, te Ličkog Petrovog Sela. Za veoma kratko vrijeme, žestoko tukući po svakom mjestu, sa kojeg je otvarana vatra, vitezovi Druge bihaćke ovladali su pomenutim utvrdama. Bilo je to gotovo prije nego što je sunce izašlo. I naša ekipa na put je krenula nedugo nakon toga. Krenuli smo džipom sa Izačića i voema brzo se našli kod dojučerašnjeg posmatračkog mjesta UNPROFOR-a. Cesta, koja od tog mjesta vodi ka Ličkom Petrovom Selu, a onda dalje ka unutrašnjosti R Hrvatske, u posljednje tri godine korištena je samo povremeno, prilikom razmjene zarobljenika, pa ne čudi što je gotovo cijela urasla u korov. Otprilike na polovini puta između posmatračnice UN-a i Ličkog Petrovog Sela stižemo do o.p. sada već divizijskog generala Atifa Dudakovića i pukovnika Hamdiju Abdića, komandanta 502. viteške. U hodu gledaju topografske karte i samo nekoliko stotina metara iza žestokih pješadijskih okršaja rukovode borbenim dejstvima. Pokraj ceste zaplijenjena četnička praga i njena novoformirana posada dobijaju prvu priliku za djelovanje. Iza Prijeboja, zapadnog obronka Plješevice naglo izranja transportni helikopter. Praga tuče sa otprilike 7-8 granata, ali ne može dalje. Zastoj. Helikopter odmiče, a potom i potpuno nestaje u planinskim bespućima Plješevice. Ništa, ide se dalje. Raskršće, čiji jedan krak ide ka Ličkom Petrovom i Plitvicama, dok se drugim preko Vaganca i Drežnika može stići do Slunja. Skrećemo lijevo i ulazimo u Ličko Petrovo Selo. Gledano u rano ljetnje jutro, ne ostavlja sliku etničkog uporišta, iz kojeg je rukovođeno genocidnim radnjama prvo u hrvatskim selima Vaganас i Drežnik-grad, a potom na Bugaru i Čavniku, selima sa bosanske strane granice. Prije bi se reklo da smo ušli u selo, čije stanovništvo, umorno od rada, još nije ustalo. Da nije širom otvorenih ulaznih vrata i raspuštene stoke, možda bi i pomislili tako. Ostao je i poneki civil, uglavnom su to starci. Panično se povlačeći, četnička vojska je čak i njih ostavila. Prilazimo jednoj trošnoj, malenoj kući, iz koje se javljaju znaci života. Slavica Adamović, pospana starica pita nas šta se to dešava i ko smo. Nije joj dovoljan naš odgovor: “Vojska!” – već pita dalje koja. Izraz, koji je dobilo njeno lice, kada smo joj odgovorili da smo pripadnici 5. korpusa A RBiH, nismo znali definisati. Ostavljamo je i krećemo dalje selom i ubrzo nailazimo na starca, kojeg nismo pitali za ime. U kući su mu pronašli poluautomatsku pušku i 20-tak ručnih bombi. Kaže da su sinovljeve, a on se nalazi na položaju na Kozjenu, u okolini Gospića. Dolaskom na središnju seosku raskrsnicu primjećujemo da je selo potpuno neoštećeno. Takva je i pravoslavna crkva u središtu sela. Ne začuđuje nas, jer mi nikada nismo ni palili ni rušili. Seoska samoposluga prepuna je prehrambene robe, uglavnom iz “Agrokomerca” i “Gavrilovića”.
SILA NEBESKA NA KORANI
Put, kojim idemo, prateći generala Dudakovića pukovnika Abdića, ostavlja Ličko Petrovo Selo iza nas i penje se ka vrhu kote Čeloprk. O taktičkom značaju ove uzvisine dovoljno rječito govori koncentracija i raspored borbene tehnike i ostalih sredstava. Ispod samog vrha, četiri minobacača 120-ke. Borci procjenjuju da uz njih ima bar 400 mina. Na samom vrhu Čeloprka, odmah uz telekomunikacijski toranj, stoji PAT-trocijevac. Ispred njega fenomenalan pogled na Izačić i Vikiće, a oko njega mnogo hrane, kako naši momci nazivaju municiju. Samo što smo se popeli i sjeli, komandant 2. bb. Emin Pivić, radio uređajem saopštava pukovniku Abdiću da se u našim rukama nalazi još jedan tenk T-55 sa oko 300 granata. General Dudaković i pukovnik Abdić-Tigar ne kriju dobro raspoloženje, pa koristimo priliku da zatražimo kratku ocjenu dosadašnjeg toka borbenih dejstava. “Operacija je” – počinje general Dudaković – “poduzeta sa ciljem što dubljeg prodiranja u teritoriju tzv. SAO Krajine i na taj način konačnog spajanja sa postrojbama hrvatske vojske. Do sada imamo mnogo uspjeha. Jutros rano jedinice 502. viteške izvršile su proboj na nekoliko pravaca i do sada su uzele aerodrom i kasarnu Željava, Ličko Petrovo Selo i Prijeboj, a sada napreduju u pravcu Plitvičkih jezera. To je napredovanje u jednom pravcu. Na drugom pravcu jedinice iste brigade, nakon zauzimanja Vaganca, izbile su na most na rijeci Korani. Za sada sve ide u najboljem mogućem redu. Imam informacije da naše snage napreduju i na sjeveru, u pravcu Dvora na Uni. U svakom slučaju, zadovoljan sam i očekujem da ćemo se sa hrvatskom vojskom spojiti negdje na putnoj komunikaciji Plitvice-Korenica, još danas poslijepodne. Kratku izjavu tražimo i od Hamdije Abdić-Tigra, koji pored ostalog kaže: “Elitni sastavi 502. viteške brdske brigade krenuli su jutros rano, negdje oko 5 sati. Udarili smo po našem starom sistemu. S leđa, s boka i čela. Nikada na ovaj način nismo doživjeli neuspjeh, pa nismo ni sada. Izviđačko-diverzantska četa naše brigade već se nalazi na putu prema Grabovcu. Imaju malo otpora ispred sebe, ali srediće to Tigrovi. Na drugom pravcu jedinica, koju vodi komandant Emin Pivić gotovo je došla na plitvičku cestu, a maloprije su mi javili da su zaplijenili još jedan tenk. Jedinice u potpunosti izvršavaju postavljena naređenja i ja očekujem da ćemo se vrlo skoro spojiti sa Hrvatima.” “Generale, možete li nam u ovom momentu, mada su borbena djelovanja još u toku, govoriti o ratnom plijenu” – posljednje je pitanje, koje smo uputili generalu Atifu Dudakoviću. “Istina je, borbena dejstva su još u toku, tako da se količina zaplijenjenih borbenih sredstava mijenja svakog momenta. Prema informacijama, sa kojima raspolažem u ovom momentu, u našim rukama je jedan tenk T-55, dva samohodna topa, više oklopnih transportera, baterija minobacača 120 mm i još mnogo toga” – odgovara general Dudaković, koji potom, posredstvom modernih sredstava veze uspostavlja direktan kontakt sa Generalštabom hrvatske vojske. I dok traje komuniciranje i razmjena informacija, razmišljam, kako nam je sistem veza 1992. godine bio za nijansu moderniji od slanja golubova pismonoša.
“POGINUO JE NANIĆ!”
“Naše snage u ovom momentu ulaze u Knin i Republika Srpska Krajina više ne postoji. Uskoro se srećemo!” – informacija je, koja stiže iz Zagreba. Kroz nekoliko minuta gust stub dima počinje se izdizati iznad komunikacijskog centra na Goloj Plješevici, a brigadir Šarganović, komandant 501. slavne javlja da su njegove snage gore za najdalje 15 minuta. Oduševljenje i radost, izazvanu napredovanjem naših snaga, ništa nije moglo pokvariti, ili gotovo ništa. Kroz koji momenat, spoznali smo da može. “Ljudi, poginuo je Nanić!” – na nekako čudan način saopštio je general Dudaković. Nekako mu nismo mogli povjerovati, a ni sam, čini mi se nije želio da vjeruje u to. Brigadir Izet Nanić, komandant jedne od najboljih jedinica 5. korpusa, 505. viteške brigade, čovjek, koji je živio kao heroj, tako je i poginuo. Bez njega će biti teško, razmišljali smo, ali dalje se moralo. Tako je i bilo. Do kraja tog dana, 5. avgusta, snage 502. viteške brigade izbile su na Plitvičku cestu na jednom i Rakovicu na drugom pravcu. Vrijeme je da se malo odmori. Šesti avgust godine 1995. u istoriji ovog BH-oslobodilačkog rata vjerovatno će ostati zabilježen, kao jedan od značajnijih datuma. Nešto iza sedam sati tog dana Tigrovi 502. viteške A RBiH u mjestu Rakovica spojili su se sa Tigrovima 1. Gardijske brigade Hrvatske vojske. Svud okolo, u čvrst stisak, spojene ruke u rukavima sa obilježjem Tigra. Kolone vojnika i oklopnih vozila, sa oznakama dvije savezničke vojske i države. Kamere i fotoaparati bilježe istoriju, koja se stvara, a ne događa. Ovo je istorija. Razbijena je tzv. Republika Srpska Krajina, a zajedno s njom u nepovrat odlazi i san o nikad Velikoj Srbiji. Nekoliko sati kasnije, nekoliko desetaka kilometara južnije, preciznije u blizini Plitvičkih jezera, druga jedinica 502. viteške, pod zapovjedništvom Emina Pivića, spaja se sa drugom jedinicom Hrvatske vojske. Ovaj put to je 119. brigada iz Pule. Ponovo stisci ruku, međusobna čestitanja i razmjena iskustava i informacija. “Za Vašu informaciju, Korenica i Slunj su u našim rukama, ali što je najvažnije, Vi imate izlaz u Svijet”, – govori našim borcima i starješinama zapovjednik Zbornog područja Gospić, koji na izrečene riječi dobija odgovor: “Mi imamo samo jedan put, a on vodi prema Bihaću. Tamo je Bosna!” Kroz par sati, nakon obavljenog zadatka, naši borci se vraćaju u svoju zemlju, koju valja oslobađati. Peti korpus i u njemu 502. viteška brdska brigada, stvorili su istoriju.
Ostaje još samo lakši dio posla. Treba to sve zabilježiti i unijeti u udžbenike povijesti za generacije, koje dolaze.
