Sjećanja iz Banjaluke: Kako sam ostao bez posla

Sjećanja iz Banjaluke: Kako sam ostao bez posla

Radio sam preko 21 godinu u negadašnjoj bolnici koja je tokom godina mijenjala imena u Medicinski centar,  nakon toga Univerzitetski centar itd. Zadnjih 5 godina se zvala Regionalni Zavod za zdravstvenu zaštitu.

Bila je to mala firma sa oko 40-tak radnika. Trebali su nekoga ko bi bio curica za sve. Dva sata sam radio na popravkama, održavanje, dva sata kao vozač, dva sata zaštita na radu i dva sata vezano za odbranu i samozaštitu. Bilo mi je lijepo. Nije se puno radilo, društvo je bilo fino, putovalo se po Bosni skoro svaki mjesec na neki sastanak Zajednice zavoda, gdje se sjedilo i malo više jelo i pilo nego što se radilo. Tako se u to doba živjelo.

Već 91., kada je sve krenulo, u Zavodu su se počele stvarati kojekakve grupice. Nisi smio proći hodnikom koliko se galamilo u pojedinim sobama. „Jugoslavija, Jugoslavija“, podržavala se tadašnja politika. Mi, koji u to nismo bili plaho zagrizli, smo šutili. Ja, čovjek iz partizanske porodice, uvijek sam se izjašnjavao kao Jugoslaven, osjećao sam se i pomalo sigurnim. Možda sam u sebi gajio nekakvu lažnu nadu, jer oni su svi govorili „borimo se za Jugoslaviju“.

U to vrijeme sam vršio i funkciju predsjednika Radničkog savjeta.

Jedno jutro dolazim u kancelariju kod Stojanke, sekretarice, jako lijepa dama, uvijek vesela i nasmijana, pozdravljam se, i rekoh, „Moram kod Jasmina“. Jasmin Latifić je bio direktor u Zavodu,  stomatolog.

Kaže ona meni: „Nema Jasmina, Kemo“.
„Kako nema Jasmina? Trebam savjet, stigli su neki paketi!“
„Jasmin je poslat na prinudni odmor, on i Velida Balvanović.“ reče meni Stojanka.

Velida je bila žena doktora Balvanovića, kirurga, inače diplomirani farmaceut. Sedam godina je bila direktor Zavoda „Doktor Zotović“ u Trapistima a onda je prešla kod nas, radila je neke poslove u koje se nisam puno upuštao. Bila je izuzetno fina gospođa, ljubazna, pažljiva prema svima, ako treba pomoći.

„Kako to, direktor poslat na prinudni odmor a radnici rade?“ čudim se ja.

Ona šuti, gleda čudno u mene i reče „Javi se kod novog direktora“.
„Ko je sad novi direktor?“ rekoh.
„Stanimir“, reče ona.

U Zavodu je radio Stanimir Stamenkovića, porijeklom negdje iz Srbije, koji je bio doktor epidemiologije.

Ulazim ja kod njega a on mi odmah s vrata reče: „Moramo ići u Doboj“.

Išli smo u Doboj jer je tamo neka Zajednica zavoda imala skup. Doktor Bešlagić je to organizirao. Dolazi nama na taj sastanak čovjek iz Sarajeva, Duraković (Nijaz, posljednji generalni sekretar SK BiH, opaska Co), zato što je bio kolega s Bešlagićem. Sjeli smo. Bilo nas je samo devetoro jer svi nisu stigli. Nisu stigli ljudi iz Bihaća, Mostara, vanredna situacija je već krenula. Duraković je bio na nekom skupu u Derventi i nama kaže: „Bogami, gadno se sprema. Nikako nije dobro“.

Ostali smo u tu noć malo duže, popilo se, Stanimir je bio šutljiv. Trebali smo prespavati tu kad Stanimir kaže meni „Nećemo mi spavati u Doboju, hajmo mi kući“. I mi krenusmo.

Kad negdje oko Dervente, ustaviše nas. Bili su neki čudni bunkeri kraj ceste. Natrpani balvani sa zemljom, odozdo vire mitraljezi. Sreća je moja da je Stanimir bio tu jer su mene nekako čudno gledali. Mene pitaju “Kako ti je auto takve boje?”

Mi kupili Ladu u Bosna autu, zelene boje.

„Ne znam, nisam je ja birao. To je bila jedina Lada u tom trenutku i mi je kupili“.

„Što ovu Ladu ne farbate?“ pitaju oni.

Ja šutim, meni je to sve bilo nekako čudno.

Nakon sedam dana ja ponovo moram da vidim direktora da mi da savjet.

Ušao sam kod njega a on mi kaže: „Sjedi“.
„Što Stanimire? Šta je sad?“
„Ti moraš ići“
„Kuda da idem?“, pitam iznenađeno.
„Ja tebe moram otpustiti.“
„Koga otpustiti?“
„Tebe i Miru Čanjevca.“

Miro Čanjevac je bio Hrvat, radnik kod nas, tehničar, izuzetno fin čovjek, jedan od najboljih Stanimirovih drugova. Volili su zajedno popiti, i to dobro.

Pa, rekoh „Što ga otpuštaš? Šta je napravio? Šta sam ja napravio?“.
„Nisi ti napravio apsolutno ništa“, kaže on meni. „Možeš ti podnijeti žalbu, ja ću tu tvoju žalbu usvojiti ali treba da znaš da ja svaki petak idem na sastanak u općinu Banjaluka gdje je krajinska vlada. Ja moram podnijeti izvještaj koliko sam otpustio muslimana i Hrvata. A ako im ja kažem da nisam otpustio nikoga, oni će mene odmah smijeniti. Meni to i ne smeta što me smijene ali dolazi drugi i tebe će automatski otpustiti. Ti moraš otići, to nema diskusije. To je odluka vlade Krajine i ja tebe moram otjerati.“

Dade mi neki papir na kojem je to napisao i pozva me kod našeg vojnog sekretara. Tamo su mi dali papire o otkazu. Ovi kod sekretara me nekako čudno gledaju.

I tako ja osta bez posla.

Pokušao sam stupiti u kontakt s drugovima s kojima sam radio, Novom Dragičevićem, Zoranom Jovanovićem, međutim oni su bili toliko nastrojeni za tu republiku da je to bio užas. S njima nisi mogao razgovarati. Čak su jednom prilikom došli kući, ja nisam bio tu, ja sam imao novog Golfa, tražili Golfa za Zavod, da uzmu. „Mi ćemo to platiti. Dat ćemo 2000 maraka“ govorili su. A ja sam tog Golfa uzeo u Sarajevu pola godine ranije i platio ga 9000 maraka. Nekome se od njih sviđao i oni su to htjeli uzeti.

Jedan dan nazove mene Ljilja Mujčinović. Ona je radila kod nas kao blagajnica a inače je žena doktora Mujčinovića, pedijatra, izuzetno fini ljudi, Kaže meni Ljilja da joj je Mujčin rekao da ima informacije iz Prijedora i Kozarca, da se tamo dešavaju užasne stvari i da ja moram svoje cure voditi pod hitno iz Banjaluke.

 

„Kuda ću ih voditi, Ljiljo draga?“ pitam je. Ni ona nije znala kuda ali me je željela upozoriti na situaciju u gradu koja je postojala sve gora.

Kemo B.

Izvor: slikeinovosti.blogspot.ba

(mb)

Previous Samohrani otac dobija kuću: Dobri ljudi ispunili san borcu Armije RBiH
Next Primijenjeni fašizam

You might also like

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Bajramski turnir na Dobrinji: Prije 24 godine agresorska granata ubila 15 sugrađana, stotinu ranila

Prije 24 godine na parkingu između ulica Trg djece Dobrinje i Grada Bakua održavao se Bajramski turnir, a za 15 naših sugrađana to je bila posljednja utakmica života. Od rasprskavajućeg

RIJEČ

Posljednja lekcija akademika Filipovića: Čuvajte našu Bosnu!

Tokom posljednjih bezmalo 15-tak godina autor ovih redaka imao je priliku i čast intenzivno sarađivati sa akademikom Muhamedom Filipovićem, zasigurno jednim od najpoznatijih i najplodnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, istaknutim filozofom, teoretičarem, esejistom,

NAŠI LJUDI

Nizama Đuderija u Sijetlu će predstaviti istraživanje o agresiji i zločinima u Foči

Nizama Đuderija jedno je od desetina hiljada bosanske djece za koju njihova država ne zna ni gdje se nalaze, ali koja razmišljaju o domovini i nastoje pomoći da ona krene u