U Sarajevu su se 5. aprila 1992. godine održale demonstracije za mir, na kojima su građani glavnog bh. grada tražili od agresorskih srpskih snaga da uklone barikade i da se povuku, piše novinska agencija Patria.
Pripadnici SDS-a, snajperisti pucali su sa krova hotela Holliday Inn na demonstrante.
Nakon demonstracija održanih na Marijin Dvoru, okupljeni građani su se uputili ka tadašnjem mostu Vrbanja.
Nakon što je masa krenula prema mostu, začuli su se pucnji iz obližnjih objekata. Najprije je pogođena Suada, a nekoliko minuta kasnije i Olga.
Suada je na samrti pitala: “Zar je ovo Sarajevo?”, Olga je umrla na putu do bolnice. Više osoba tog dana je ranjeno, među kojima je bilo i djece.
Na mostu, na kojem su ubijene nalazi se spomen- ploča njima dvjema kao prvim žrtvama agresije u Sarajevu.
Na ploči piše: “Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši.”
Počast na mostu Vrbanja odali su predstavnici Grada Sarajeva i delegacija iz Dubrovnika, odakle je porijeklom bila Dilberović
Ranko Čović, dogradonačelnik grada Sarajeva kazao je da je izuzetno bitno da se sjećamo ova dva mlada života koja su poklonjena ideji zajedništva, zajedničkom životu u Sarajevu.
– Tog dana kada su se građani Sarajeva skupili da pruže otpor bezumlju, zločinu, zlu koje nas je uslijedilo one su već prve položile svoje živote za ono što mi danas imamo.
Predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Dubrovnik i Dubrovačko neretvansku županiju Šemsudin Brković kazao je da odaju počast brutalno ubijenim djevojkama koje su išle da traže pravdu, istinu, ljubav.
– Poručujem svim mladim ljudima da se povode tim primjerom.
Taj 5. april 1992. godine nikada neće zaboraviti ni Dragan Vikić, komandant Specijalne policije MUP-a RBiH.
-Sjećam se onog stampeda na Vrbanja mostu, rafala sa Vraca, pucnjave sa okolnih zgrada na Marin dvoru… Nažalost, tada su mučki ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović. Krv je bila prolivena, agresor je posalo jasnu poruka šta nam se sprema. Sjećam se aviona JNA koji su letjeli iznad naših glava svega na stotinjak metara iznad Sarajeva. Strašili su ljude, probijali zvučni zid. To je bio znak da više ništa neće biti kao prije. Srpski nacionalisti su imali jasan cilj, a to je stvaranje velike Srbije. Morali smo se boriti, sjećanja su ratnog komandanta.
Probudio se i revolt među građanima, ističe on, jer svi oni koji su osjećali BiH kao svoju državu željeli su da se bore – drugačije nije bilo moguće…
-Toga dana sam vidio u očima ljudi da Sarajevo neće pasti, da ćemo zaustaviti tu snažnu mašineriju, iako goli i bosi. I tako je bilo. Sarajevo se u prvi mah odbranilo, jer da je palo, ko zna šta bi sa nama bilo. Bosna i Hercegovina više ne bi ni postojala, naglašava Vikić.
Danas, 20. godina poslije rata, sve ostaje na sjećanjima.
(NAP/mb)
