Sjećanje na našeg uglednog historičara Mustafu Imamovića (1941 – 2017)

Sjećanje na našeg uglednog historičara Mustafu Imamovića (1941 – 2017)

Profesor emeritus na Pravnom fakultetu u Sarajevu Mustafa Imamović rodio se u Gradačcu 29. januara 1941, a umro je u Sarajevu 23. januara 2017. godine.

Studirao je, diplomirao, magistrirao i doktorirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tokom univerzitetske karijere predavao je na pravnim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Mostaru i Rijeci.

Također je predavao na Odjeljenju za historiju Yale Univerziteta (New Haven), te na više drugih univerziteta u SAD.

Autor je monografija Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914, za koju je dobio republičku nagradu za nauku “Veselin Masleša”, zatim Bosanski Ustav i Bošnjaci u emigraciji. Koautor je monografija Muslimani i bošnjaštvo i Ekonomski genocid nad Muslimanima, kao i knjige Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata. Autor je knjige “Historija Bošnjaka”.

Autor je i koautor nekoliko univerzitetskih i srednjoškolskih udžbenika. Uz to je objavio oko 350 studija, rasprava i članaka iz historije političkih i pravnih institucija BiH i bivše Jugoslavije, političkog i kulturnog razvitka Bošnjaka, različitih aspekata jevrejske historije i općenito razvitka civilizacije.

Bio je urednik i član redakcije više časopisa i enciklopedija. Njegovi radovi prevođeni su i objavljivani na engleskom, njemačkom, španskom, albanskom, turskom, arapskom i perzijskom jeziku.

Časopis Stav objavio je u martu 2015. godine intervju s profesorom Imamovićem:

STAV: Poslužimo se tekstom iz Vaše Historije Bošnjaka: Požarevačkim mirom Bosanskom ejaletu ustupio je dobrovoljno Dubrovnik “dva uzana izlaza na more”, čime su se “nastojali osmanskom teritorijom odvojiti i zaštiti od mletačkih posjeda u Dalmaciji i Boki”. Taj je teritorij u sastavu Bosne i Hercegovine ostao do 1946. godine. Kakav je pravni položaj Sutorine? Odnosno, kakvi su pravni izgledi da u nekom eventualnom sporu Sutorina postane dio bosanskohercegovačkog teritorija?

IMAMOVIĆ: Tu postoji jedno prethodno pitanje, zašto je uopće pokrenuta rasprava o Sutorini nakon skoro sedamdeset godina, i to od strane ljudi koji se, koliko je meni poznato, nikada nisu time bavili?! Prirodno je da pratim šta se o tome priča u javnosti, i, nažalost, mogu zaključiti da se o tome priča napamet. Krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka prof. Galib Šljivo objavio je monografiju Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815-1878.

Klek i Sutorina izvjestan značaj u međunarodnim odnosima dobivaju od 1815. godine, kada je Austrija po odluci Bečkog kongresa došla u posjed cijele istočne obale Jadrana. U toj situaciji ove dvije preostale osmanske enklave pričinjavale su austrijskim vlastima određene teškoće u privrednoj i pravnoj komunikaciji duž jadranske obale te su tražile od Beča da se taj problem riješi. Međutim, tadašnji austrijski kancelar knez Metternich, koji je bio tvorac principa legitimiteta kao regulatora međunarodnih odnosa usvojenog na Bečkom kongresu 1814. godine, odgovarao je da se to nikako ne smije silom učiniti, jer bi time bio prekršen princip legitimiteta. Savjetuje pregovore s lokalnim osmanskim vlastima u jadranskom zaleđu tokom kojih se za Klek i Sutorinu nudi finansijska odšteta, a javljaju se i razne kombinacije o razmjeni teritorija. Osmanske vlasti pristajale su na to.

Da skratim priču, kad je odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine Bosna i Hercegovina bila okupirana, to pitanje gubi međunarodni značaj, jer je odmah po okupaciji Bosna i Hercegovina uključena u jedinstveno carinsko područje Habsburške carevine. Nakon propasti Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina ostala je u sklopu većih državnih cjelina, kakve su bile prva i druga Jugoslavija, pa unutrašnje granice nisu predstavljale smetnju pravnom i svakom drugom prometu. Neposredno iza Drugog svjetskog rata, pod nedovoljno istraženim okolnostima, Sutorina postaje dio Crne Gore. Ta je situacija zatečena u januaru 1992. godine i potvrđena odlukom Badinterove komisije. Samo bih ovdje skrenuo pažnju da historija pokazuje da naprasno postavljanje pitanja granica nije uvijek pravno pitanje.

 

STAV: Nije li prihvatanje svih ustavnih rješenja od 1946. godine do Daytona zapravo posredno priznavanje postojećih granica?

IMAMOVIĆ: Još od ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a te Ustava 1946. Bosna i Hercegovina egzistira kao ravnopravna federalna jedinica u sklopu FNRJ i SFRJ. Kroz to vrijeme nijedan organ vlasti Bosne i Hercegovine, ni skupština ni vlada niti bilo koji drugi organ, nije postavljao to pitanje. Kao rezultat toga imamo nalaz Badinterove komisije iz januara 1992. godine, kojim je Bosna i Hercegovina priznata kao samostalna država “u skladu s normalnim standardima međunarodne prakse i političke realnosti u svakom pojedinačnom slučaju”. Podsjećam da je, primjera radi, u skladu s političkim realnostima Organizacija afričkog jedinstva još 1963. godine donijela odluku da se postojeće granice, iako su u velikoj mjeri naslijeđe kolonijalizma, ne mijenjaju, jer bi to proizvelo nesagledive posljedice.

 

STAV: Jedna od Vaših znanstvenih preokupacija bila je i pitanje pravnog položaja Bosne i Hercegovine u vrijeme Austro-Ugarske. Može li se napraviti neka usporedba između pravnog položaja Bosne i Hercegovine danas i tada. Griješimo li kad ih nazivamo protektoratima?

IMAMOVIĆ: Bosna i Hercegovina primljena je 1992. godine u punopravno članstvo UN-a, čak je u jednom terminu bila nestalni član Savjeta bezbjednosti te se ne može govoriti da je pod protektoratom. U literaturi koja govori o Bosni i Hercegovini u okviru Austro-Ugarske također se ne koristi naziv protektorat. Austro-Ugarska je imala cjelokupnu upravu nad Bosnom i Hercegovinom, efikasno je izvršavala svoj okupacioni mandat, donosila i provodila odluke u svim oblastima društvenog života. Današnja međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini, kroz Vijeće za provedbu mira, samo sugerira šta treba učiniti ostavljajući bosanskohercegovačkim političkim strukturama da to provedu. U tom smislu, ova dva perioda ne mogu se porediti.

 

STAV: Rezultati popisa stanovništva trebali bi uskoro biti objavljeni. Uoči popisa imali smo predpopisnu kampanju, odgađanje popisa, tokom popisa dosta prigovora, gubljenje popisnica i mnoge druge kontroverze. Ovih se dana spekulira brojevima, u posljednji čas mijenja se metodologija obrade podataka s očiglednom namjerom da se što više Bošnjaka isključi s popisa. Je li rješenje za Bosnu i Hercegovinu u novom nacionaliziranju Bošnjaka, ili je bosanstvo moguće samo kao utočište za bivše Jugoslavene?

IMAMOVIĆ: Meni su takve pojave kakve ste spomenuli u ovom pitanju uglavnom nepoznate. Ako je to tako, onda je to vrlo opasno. Znači li to da se nije ostvario ratni cilj agresora da Bošnjake brojčano sasvim marginaliziraju, što bi imalo za posljedicu gubitak prava koja im pripadaju kao konstitutivnom narodu. U ta prava ubrajaju se sva građanska prava, uključujući i ono na slobodno izjašnjavanje o etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti. Građani su na posljednjem popisu iskoristili svoje pravo i svaki pokušaj manipulacije mora biti sankcioniran.

U smislu ostvarenja građanskih prava ja bih posmatrao i bosanstvo. Insistiranje na uvođenju bosanstva kao nacionalne opcije ukida vezu s Bošnjacima koji žive van Bosne i Hercegovine. Zagovornici bosanstva danas zaboravljaju koliko je ljudi tokom i nakon posljednjeg rata napustilo Bosnu, a koji ostaju dio bošnjačkog korpusa. Pored toga, Bošnjaci su na Balkanu, historijski gledano, bili i ostali značajan faktor. On se ne može zanemariti, mada Bosna i Hercegovina ostaje njihovo glavno uporište. Nažalost, putujući po Bosni i Hercegovini možete naići na gradove u kojima Bošnjaci čine polovinu stanovništva, a kada uđete u javnu ustanovu jednostavno vidite da tamo rade jedan, dva, ili nijedan Bošnjak. Podvlačim da imam u vidu javne ustanove. Takvo stanje mogu promijeniti jedino Bošnjaci sami.

 

STAV: Koliko je uopće realno očekivati da Srbi i Hrvati prihvate bosanstvo kad ga nisu kroz bošnjaštvo htjeli prihvatiti ni u vrijeme kad nisu bili Srbi i Hrvati već pravoslavci i katolici?

IMAMOVIĆ: Ja radije govorim o Bosni i Hercegovini kao političkoj zajednici koja će svim svojim građanima osigurati i garantirati ostvarenje njihovih ljudskih prava u najširem smislu. Na taj bi se način stvorilo pristojno društvo u kojem bi država garantirala svim svojim građanima da im nijedno pravo neće biti uskraćeno po osnovu rasne, vjerske ili etničke pripadnosti. To je maksimum koji se danas može očekivati. Sve ostalo, po mom mišljenju, treba ostaviti vremenu i društvenim zakonomjernostima.

 

STAV: U intervjuu za prvi broj STAVA, profesor Maglajlić veli: “Kao tehnički saradnik u pripremi za objavljivanje knjige profesora Mustafe Imamovića Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914, svjedočim da autoru nije bilo dopušteno da na novi način objasni stihove ranog Bašagića: ‘Od Trebinja do brodskijeh vrata, / nije bilo Srba i Hrvata’.”

IMAMOVIĆ: U rukopisu svoje knjige dao sam novo tumačenje ove pjesme objavljene 1891. godine u drugom broju lista Bošnjak. Tu sam skrenuo pažnju na to da Bašagić u svojoj pjesmi ne kaže da nije bilo fizičkog prisustva Srba i Hrvata, odnosno pravoslavnih i katolika, već da u Bosni i Hercegovini nije bilo srpskog i hrvatskog nacionalnog imena. Sve je bilo pod bošnjačkim imenom. U spomenutoj knjizi to nisam objavio jer je jedan recenzent smatrao da taj pristup nije naučni. Ne želeći izdavanje knjige dovesti u pitanje, konsultirajući se sa svojim starijim kolegom profesorom Avdom Sućeskom, odlučio sam izbaciti pasus o Bašagićevim stihovima. Kasnije sam taj pasus objavio u drugim radovima.

 

STAV: Nevjerovatno je da taj problem traje već sto pedeset godina: to kako će se jedan narod nazivati. Ima li sličnih primjera u povijesti da neko drugome stoljeće i po određuje kako će se zvati, hoće li se organizirati u naciju ili čak i u etničku grupu, kojim će jezikom govoriti…?

IMAMOVIĆ: Ima sličnih primjera. Nama najbliži primjer jesu Makedonija i Makedonci, a ima i drugih. To je samo dokaz da mi živimo i trajemo u politički nekorektnom društvu. Politička korektnost nalagala bi da se uvaži odluka jednog naroda kako će se zvati i kako će svoj jezik imenovati. Politički je krajnje nekorektno da se svaki čas kaže kako nije bosanski jezik već bošnjački. To znači: vi kao narod niste zreli, niste ravnopravni, mi ćemo vama reći kako se zovete i kako da nazovete svoj jezik. Očigledno je da se mora više raditi na edukaciji ljudi ukoliko se žele primijeniti standardi političke korektnosti.

 

STAV: Možemo li, na tragu pitanja koje Vam je 2001. godine postavio Nerzuk Ćurak u intervjuu za Dane, kada je pitao “Jesu li se Bošnjaci uopće navikli da imaju državu?”, govoriti o tome da se Bošnjaci nisu najbolje snašli u samostalnoj Bosni i Hercegovini? Šta je to što priječi normalno funkcioniranje Bosne i Hercegovine: susjedi, međunarodna zajednica, ustavna rješenja, Daytonski sporazum, Washingtonski sporazum, i imaju li Bošnjaci unutarnje snage da se sa svim tim poteškoćama izbore?

IMAMOVIĆ: Sve to što ste spomenuli smeta u konkretnom slučaju funkcioniranju države. O tome sam više puta govorio, posebno o vanjskim faktorima. Kad je o tome riječ, rado parafraziram izjavu jednog meksičkog predsjednika s početka prošlog stoljeća koji je rekao da Meksiko ima nesreću da je Bog daleko, a Sjedinjene Američke države tako blizu. S tim što Meksiko ima probleme s jednim susjedom, a Bosna i Hercegovina s dva. Bosna i Hercegovina se nekako s njima nosi, ali je posljednjih godina vidna destrukcija iznutra, što je trenutno najveći problem. Ta destrukcija počela je tvrdnjama da su Bošnjaci nesposobni ili nezreli za državu. Takve su se tvrdnje mogle čuti čak i izvan Bosne i Hercegovine. Posljedice destrukcije izražavaju se prije svega u nefunkcioniranju institucija, odnosno u neodgovornosti nosilaca i uživalaca javnih funkcija, i to ne samo u  politici.

 

STAV: Govori se o Daytonu 2, o potpuno novom ustavu Bosne i Hercegovine. Uz neospornu činjenicu da ovako ustrojena država teško funkcionira, ali i da u složenim državama nikada nije lahko pronaći formulu koja sve jednako zadovoljava, koliko je novi ustav potreban i moguć?

IMAMOVIĆ: Novi je ustav potreban, ali teško da je trenutno moguć. Možda da se evolutivnim putem dođe do promjene. Jer ako sad Bosna i Hercegovina uđe u proces pristupanja EU, i počne rješavati jednu po jednu knjigu koju će EU pred nju stavljati, Evropi će biti potrebna jedna adresa u Bosni i Hercegovini. Osim toga, kolaps privrede u Bosni i Hercegovini i pravni promet, koji vapi za unifikacijom, neminovno postavlja pitanje promjene Ustava.

 

STAV: Odgovara li svima u Bosni ulazak u EU? Da li ulazak u EU garantira kraj velikodržavnih planova susjednih zemalja?

IMAMOVIĆ: Ne garantira u smislu da neko to deklarativno učini. Međutim, ulazak u EU, pa i ovaj postepeni, stvarat će novu situaciju u kojoj će ljudi pronalaziti svoj interes da koriste mogućnosti koje pruža EU. U svakom slučaju, to je prilika za izlazak iz ovog provincijalizma, u kojem se još nastoje realizirati ideje iz XIX vijeka.

 

STAV: Postoji uvriježeno mišljenje da bez jugoslavenskog Ustava iz 1974. godine ne bi bila moguća disolucija Jugoslavije. Je li Ustav iz 1974. godine u odnosu na onaj iz 1963. uistinu napravio iskorak koji se smatra uvodom u raspad Jugoslavije?

IMAMOVIĆ: Ustav iz 1974. bio je smetnja održanju srpske hegemonije u obliku i obimu koji je postojao od stvaranja druge Jugoslavije. Ta je država od svog uspostavljanja bila složena država, a srpska elita u krajnjoj liniji nije prihvatala Jugoslaviju kao složenu državu, naročito ne u tako radikalnom vidu kako je uređena Ustavom iz 1974. godine. Odatle je ukidanjem tog Ustava za tu elitu bio uvjet opstanka Jugoslavije. Zato se lansiraju parole o navodnoj ugroženosti Srba iako su, kako je Latinka Perović rekla u jednom intervjuu 2008. godine, Srbi “apsolutno vladali Bosnom”, a slično je bilo i u Jugoslaviji.

Ustav iz 1974. godine tražio je, naročito nakon Titove smrti, redefiniciju podjele vlasti na što srpska kulturno-politička elita nije pristajala nego je optuživala druge za separatizam, iredentizam i sl. Prema tome, do disolucije nije došlo zbog Ustava iz 1974. godine nego zbog nespremnosti srpskih velikodržavnih snaga da prihvate njegovu dosljednu primjenu i podjele na određeni način vlast s drugima.

 

STAV: Obrazovni sistem doživio je posljednjih dvadesetak godina ozbiljne reforme. Bolonjski sistem stvara formalno obrazovanu naciju. U posljednjih se desetak godina broj diplomiranih studenata na godišnjem nivou utrostručio (s oko 6.000, koliko ih je diplomiralo 2003. godine, do oko 18.000 posljednjih godina). Je li Pravni fakultet u Sarajevu ono što je bio prije tridesetak godina?

IMAMOVIĆ: Tokom svoje višedecenijske profesorske karijere bio sam svjedok i učesnik u mnogim visokoškolskim reformama. U procesu implementacije bolonjskog sistema nisam učestvovao. To su radile mlađe kolege. Svaka je reforma neki vid zakonskog rješenja, a posao profesora i studenta uvijek je isti. Hiperprodukcija, koja ide nauštrb kvaliteta, uvijek je opasna. Mislim da je veliki propust učinjen što odgovarajućim zakonom nije uređeno za koje oblasti i pod kojim se uvjetima mogu osnivati privatni univerziteti, fakulteti i škole. Pri tome se mora imati na umu da će diplomanti s tih fakulteta sutra suditi, liječiti, praviti građevine, pa je nužna intervencija države. Zemlje su u susjedstvu to uredile.

 

STAV: Je li profesor Maglajlić u pravu kad kaže da je BANU bio pobačaj?

IMAMOVIĆ: BANU je jedan od primjera destrukcije na koju sam naprijed skrenuo pažnju.

 

STAV: Zašto niste član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine?

IMAMOVIĆ: Već više od dvadeset godina dobijam takva pitanja i nikada na njih nisam odgovarao. Vama ću prvi put dati odgovor u vidu pitanja: Zašto se misli da sam ja adresa koja treba odgovoriti na to pitanje?

Previous Na Bjelašnici niče novo apartmansko naselje 'Srebrna lisica' (Foto)
Next Hoše komerc u prošloj godini ostvario prihode više od 64 miliona KM

You might also like

BAŠTINA

Počeli Dani naslijeđa Tuzlanskog kantona

Manifestacijom ”Kameni spavač” danas je u OŠ ”Đurđevik” obilježen Međunarodni dan spomenika i spomeničkih cjelina. Time su ujedno otvoreni i Dani naslijeđa Tuzlanskog kantona koje su podržala dva kantonalna ministarstva.

KULTURA I UMJETNOST

Predstavljena knjiga „Tradicionalno i subverzivno u usmenoj poeziji Bošnjaka”

 U sklopu manifestacije „Mostarsko ljeto 2022” održana je promocija knjige „Tradicionalno i subverzivno u usmenoj poeziji Bošnjaka”, autora Seada Husića. – Radi se zapravo o petoj rukopisnoj knjizi Muharema Kurtagića,

KULTURA I UMJETNOST

Uručena priznanja Arhiva FBiH za arhivistiku i pamćenje bosanskohercegovačke prošlosti

  U ime premijera Federacije Bosne i Hercegovine Fadila Novalića, njegov savjetnik Hasan Ganibegović, danas je u Sarajevu uručio priznanja koje Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine daje istaknutim pojedincima i