Specifična invokacija bosanskih srednjovjekovnih povelja

U Srednjem vijeku na početku akata i pisama nalazimo obično prizivanje imena božjeg, i to u dva oblika: invokacija znakom (invocatio simbolica) i invokacija riječima (invocatio verbalis). Vrlo često u istom aktu dolaze obje invokacije – piše dr. Aleksandar Solovjev u radu Vlasteoske povelje bosanskih vladara  iz 1949.

Bosanske vlasteoske povelje imaju obično verbalnu invokaciju, istu kao i u međunarodnom ugovoru bana Kulina 1189. godine: ‘U ime oca i sina i svetog duha.’  Tu invokaciju, uobičajenu i u Dubrovniku, nalazimo u vlasteoskim poveljama XIV vijeka.  Ipak jedna povelja bana Tvrtka g. 1357 počinje od neobične invokacije: ‘Va ime boga vsemogućega.’

St. Stanojević veli tim povodom: ‘U Vizantiji, u Mlecima i u Dalmaciji nisam mogao naći ovakvu invokaciju, ali je nesumljivo i ona došla u bosanske povelje sa zapada’.

Pretpostavljamo ipak da ne treba tražiti njeno porijeklo na zapadu gdje se ona ne može naći, nego u mjesnim bosanskim prilikama: ona je vjerovatno odjek bogomilskih formula.

U jednoj povelji kralja Tvrtka 1380 g. nalazimo neobičnu invokaciju: ‘Va načetak otca, v isplnjenje sina i santijem svetoga duha amin’, koja je inače poznata već u povelji bana Stefana II Dubrovniku iz g. 1333.

Napokon, povelja kralja Tomaša  1454 g. Ima sasvim kratku invokaciju: ‘U ime božje amen’.

–Naročito je upadljivo u bosanskim vlasteoskim poveljama što one nemaju simbolične invokacije, tj. znaka krsta na početku teksta – ističe Solovjev.

Taj je znak uobičajen u srpskim poveljama i pismima, isto tako i u dubrovačkim, kroz cio XIV i XV vijek. Povelje koje bosanski vladari izdaju Dubrovniku, često nose taj znak, ali na poveljama izdatim vlasteli njega redovno nema.

Znak krsta nalazi se samo na povelji koju je izdala banica Jelisaveta, ali taj izuzetak samo potvrđuje opšte pravilo. Ta je banica – ćerka kralja Dragutina i ugarske princeze, pravovjerna hrišćanka. Ona ima svojeg dijaka i njoj je dopušteno da se služi znakom krsta.

Ali sami bosanski vladari, kada izdaju povelje svojoj bosanskoj vlasteli, često pred predstavnicima bosanske crkve, izbjegavaju znak krsta i ne spominju ga u zakletvi.

Taj se običaj toliko ukorijenio kod bosanske vlastele da i docnije, kada su kraljevi zvanično prišli katoličkoj crkvi, kada oni izdaju Dubrovniku povelje sa krstom, njihove povelje vlasteli ostaju bez krsta, čak i posljednja povelja kralja Tomaša iz g. 1459.

U odnosima sa Dubrovnikom bogomili pristaju na kompromis i stavljaju znak krsta, ali markantno je što najstarije baštinske povelje Dubrovniku opet su bez tog znaka (Stefana II g. 1333, Radića Sankovića 1391 i 1399 g., kralja Ostoje 1399 g. i kralja Stefana Ostojića 1419 g.).

(MiruhBosne)