Srbija: Kultura sjećanja kao kultura laži

Srbija: Kultura sjećanja kao kultura laži

Kada je riječ o ratovima iz devedesetih godina prošlog vijeka, kultura sjećanja kao kolektivni odnos prema prošlosti i odgovornosti za mnoge zločine počinjene na teritoriji nekadašnje Jugoslavije zasniva se na nacionalističkom narativu koji u potpunosti negira učešće Srbije u ratovima iz devedesetih, a samim tim i njenu odgovornost za zločine koje je činila nacionalistička mašinerija Slobodana Miloševića, saglasnici su sagovornici VOICE-a.

Prema njihovim riječima, politizacijom sjećanja stvara se iskrivljena slika o prošlosti koja počiva na ideologiji viktimizacije srpskog naroda. 

Današnji režim, čiji su predstavnici devedesetih godina prošlog vijeka bili u samom vrhu vlasti koja je dirigovala ratovima, sada konstituišu zvaničnu politiku sjećanja kada su ratovi u Jugoslaviji u pitanju. Tadašnji režim naređivao je protjerivanja, mučenja, zatočenja i druge zločine nad nesrpskim stanovništvom u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Programska direktorka beogradske kancelarije njemačkog Foruma ZfD Nataša Govedarica kaže za VOICE da vlast iskrivljava prošlost zarad ostvarenja svojih političkih ciljeva.

“Odnos prema prošlosti je visoko utilitaran. Biraju se, afirmišu i koriguju oni aspekti prošlosti koji mogu poslužiti političkoj eliti, nekad da vodi nove ratove, danas da nas strahom od susjeda-neprijatelja drži u pokornosti i snaži sopstvenu nezamjenljivost”, navodi Nataša Govedarica, koautorka knjige “RE:VIZIJAPROŠLOSTI – Politike sjećanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. godine”.

Vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu Filip Ejdus kaže da je odnos zvanične Srbije prema prošlosti problematičan.

“Prema ovom režimu sjećanja, Srbija je u te ratove bila uvučena protiv svoje volje i svi njeni postupci bili su iznuđeni i odbrambeni dok je ponašanje svih ostalih bilo isplanirano i ofanzivno“, navodi Ejdus za VOICE.

Postgenocidno društvo i promocija ratnih zločinaca

Iako su ratovi završeni, način sjećanja na njih oblikuje budućnost Srbije, a stav vlasti po pitanju prošlosti jasno se ogleda u politici relativizacije počinjenih zločina, licitiranju brojevima žrtava, kao i promociji osuđenih ratnih zločinaca.

Javni zagovarač Koalicije za REKOM Dinko Gruhonjić kaže da je politika poricanja logičan proizvod nacionalističke i militantne ideološke matrice.

“Zvanična Srbija, ali ne samo zvanična već i – ruku na srce – većinska Srbija, prema ratnoj prošlosti iz devedesetih godina se odnosi prema uobičajenom obrascu koji je karakterističan za postgenocidna društva: nakon faze organizovanja i sprovođenja zločina, na djelu je bila faza poricanja zločina, potom faza prećutkivanja a sada je na djelu faza relativizacije i historijskog revizionizma“, ocjenjuje Gruhonjić za VOICE.

Podjsetimo, osuđenim ratnim zločincima poput Veselina Šljivančanina, Vojislava Šešelja i Nebojše Pavkovića omogućena je promocija knjiga u kojima se relativizuju zločini poput genocida u Srebrenici, zločina u Vukovaru i zločina na Kosovu. Nema sumnje da se na taj način podstiče vjerska i nacionalna mržnja i netrpeljivost, što je – na prvom mjestu – krivično djelo za koje niko nije odgovarao. Memorijalizacija, kao vid pamćenja prošlosti, potvrđuje relativizaciju prošlosti i selektivnost pamćenja koje zvanična vlast koristi kao instrumente populizma.

Srebrenica je genocid

Nataša Govedarica objašnjava da je zadatak memoralizacije da “okameni” interpretaciju prošlosti i potvrdi sistem vrijednosti jedne državne zajednice. Ona treba da veliča i daje primjer poželjnog ponašanja identifikujući herojstva. Istovremeno, ona ima moć ili bar ambiciju da na simboličkom planu ispravi greške, pošalje snažne poruke o odgovornosti i izvinjenju.

Međutim, Zakon o ratnim memorijalima onemogućava to simbolično ispravljanje grešaka jer je njime izričito propisano da nije dozvoljeno postavljanje ratnih memorijala koji “nisu u skladu sa tekovinama oslobodilačkih ratova Srbije”. Time se u sjenku stavljaju sva stradanja i razaranja koja su prouzrokovale srpske (para)vojne i (para)policijske snage u toku ratova u Jugoslaviji po naređenjima najviših političkih zvaničnika Srbije.

“Ovakva legislativa onemogućava da se zvaničnim činom, u ime države, kaže: ‘Srebrenica je genocid. Nije se smio desiti. Odgovorni smo što se ipak dogodio i učinićemo sve da se nikad, nikome ne ponovi’. Ovakav odnos bi se mogao pokazati i imenovanjem škola, ulica i proglašenjem 11. jula danom sjećanja i empatije. To, naravno, u Srbiji ne postoji”, konstatuje Nataša Govedarica.

Pored genocida u Srebrenici, u ime Srbije i njenih građana počinjeni su mnogi drugi zločini o kojima se u javnosti šuti. Šuti se i o tome da su i u samoj Srbiji postojali logori za Hrvate i Bošnjake – u Begejcima, Stajićevu, Šljivovici, Mitrovom Polju… Ta mjesta stradanja i dalje čekaju da budu obilježena i da se bar na taj način oda pošta žrtvama zločinačkog režima Slobodana Miloševića.

Nataša Govedarica naglašava da u odnosu prema nesrpskim žrtvama i priznavanju njihovih stradanja postoji određena “hijerarhija”.

“Ako su i zabilježeni neki činovi izvinjenja i priznavanja stradanja Bošnjaka i Hrvata, oni ne postoje u slučajevima, nažalost čestim i brojnim, kada su žrtve kosovski Albanci. Nepriznavanje države, stradanja njenih građana, kontinuiteta odgovornosti srpske politike ovde, osim ekstremnog nacionalizma, ima i elemente rasističkih praksi“, istakla je Nataša Govedarica.

Slika o sebi kao o žrtvi

S druge strane, jedno od rijetkih sjećanja koje je Srbija izabrala da zadrži jeste sjećanje na  NATO bombardovanje.

“Svake godine, ključni datum koji se obilježava je 24. mart, dan kada je počelo NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije. Ovakvom politikom sjećanja u prvi plan se stavlja to ‘šta su drugi uradili nama’ i omogućava održavanje slike o sebi kao o žrtvi, a kolektivno zaboravlja da je rat na Kosovu počeo još 1998. godine i sve ono što smo u tom ratu ‘mi uradili njima’”, rekao je Filip Ejdus za VOICE.

Dinko Gruhonjić komentariše da se veliki broj medija u Srbiji ponaša kao poslušnici vlasti u svim aspektima društvenog života pa i kada je kultura sjećanja u pitanju.

“Mediji se služe dekontekstualizacijom pa javnosti šalju jednostranu sliku, a sve u službi vlasti. Na primjer, kada je riječ o memorijalizaciji NATO bombardovanja, prosječan građanin Srbije je, na osnovu izvještaja većine medija i izjava ogromne većine političara – onih na vlasti ali i onih tzv. opozicionih – valjda ubijeđen da je NATO intervencija doslovno ‘pala s neba’, ili – kako bi to Miloševićeva propaganda formulisala – bila je ‘ničim izazvana’, ukazuje Gruhonjić i dodaje da to nikako neće promijeniti historijske činjenice koje su poznate cijelom svijetu, ma koliko ih vlast skrivala od građana Srbije.

Iako vlast zatvara oči pred zločinima koje je počinila srpska strana, sagovornici ističu da organizacije civilnog društva ulažu velike napore kako bi zaista počeo proces suočavanja sa prošlošću.

Oaze građanskog društva

Dinko Gruhonjić kao javni zagovarač Koalicije za REKOM ističe kako bi veliki pomak donijelo osnivanje te multilateralne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji bivše SFRJ čiji bi Statut potpisalo svih sedam država koje su nastale raspadom Jugoslavije.

“Ukoliko ne damo imena svim žrtvama ratova u kojima je iskasapljena Jugoslavija, ukoliko im ne odamo dužnu počast i pronađemo sve koji se i dan-danas vode kao nestali, opet ćemo imati plodno tle za nove sukobe, i u to nema nikakve sumnje“, ocijenio je Gruhonjić.

Filip Ejdus kaže da u srpskom građanskom društvu postoji pluralizam glasova koji često oštro i kritički propituju ulogu režima Slobodana Miloševića.

“Mislim na aktiviste, intelektualce, novinare i umjetnike koji su ne samo očuvali oaze civilnosti u zemlji već su kroz dijalog sa sličnim krugovima širom bivše Jugoslavije čini mi se stvorili i jednu alternativnu kulturu sjećanja koja prevazilazi nacionalne okvire“, zaključio je Ejdus u izjavi za VOICE.

Previous Mostarska mirna ulica zbog somuna postaje najposjećenija u gradu
Next Bosna i Hercegovina je država koja nijednog trenutka nije bila bez testova

You might also like

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Upravitelj skladišta u Kravici nakon ubistava Bošnjaka: Prizor je bio stravičan

Jovan Nikolić zvani Jole, koji je 2005. godine bio uhapšen zbog zločina u Kravici u julu 1995. godine, još 2005. godine govorio je o onome što se događalo Bošnjacima u

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Koga čudi pakt Čović-Dodik:Na Posavini otkriven Tuđmanov i Miloševićev dogovor podjele BiH

Na današnji dan, 13. na 14. juni počela je bitka za Posavski koridor. Na koridoru će se otkriti sva prljavština Miloševićevih i Tuđmanovih dogovora o podjeli BiH. Prvo je u

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Obilježena 24. godišnjica zatvaranja logora Omarska: Da buduće generacije znaju šta se desilo

Predstavnici Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, te preživjeli logoraši i članovi porodica ubijenih logoraša danas su obilježili 24. godišnjicu početka zatvaranja zloglasnog koncentracionog logora “Omarska” u Prijedoru. Predsjednik Saveza