Srebrenica je u 14/15. vijeku imala gradsko uređenje – svoj zakon, odnosno statut; gradski pečat; vijeće sastavljeno od 12 članova (purgara – saski naziv za građane) i kneza (mahom ugledniji Dubrovčani); pisara; centralnu ulicu, kanalizaciju…
… Pored rudarstva, nagli razvoj trgovine uticao je uveliko na formiranje i izgled naselja, što dolazi do izražaja u toponomastici grada. Ugovorom, sastavljenim u martu 1423. godine u Srebrenici, Veseoko Babčić prodao je kuću na sprat dubrovačkom vlastelinu Marinu Gučetiću. Ona se nalazila u via di merchado, između kuća dvojice Dubrovčana – Dabiživa Strmca i Radiča Miokovića. Via di merchado je u stvari put koji je vodio na glavni gradski trg. To je do sada jedini poznati naziv ulice iz našeg srednjega vijeka, a u vezi sa trgom i trgovinom, te je tako trgovačka djelatnost ostavila traga i u toponomastici grada. Položaj kuće Dabiživa Strmca potvrđuje da je via di merchado stvarno bila ulica koja je vodila na gradski trg. Njegova žena Radoslava izričito navodi da svojim ćerkama ostavlja kuću posto in Srebreniza nel mercato. Prema tome, kuća Dabiživa Strmca se nalazila na srebreničkom trgu, a ostale dvije kuće, koje su se na nju oslanjale, bile su smještene u via di merchado.
-Jačanje dubrovačke naseobine, kao i porast domaćeg stanovništva, doveli su do dalje izgradnje i širenja naselja. Već u XIV vijeku Dubrovčani su gradili i kupovali kuće u Srebrenici, a s vremenom o tome ima sve više podataka. Neki od njih posjedovali su dvije kuće, pa i više njih. Pored kuće u via di merchado, spomenuti Dabiživ Strmac takođe je imao kuću i na srebreničkom trgu. Naime, njegova žena Radoslava u testamentu iz 1426. godine svojim kćerkama ostavlja kuću posta in Srebreniza nel merchado. Iz ovog testamenta takođe saznajemo da su se Dubrovčani bavili i izdavanjem kuća pod kiriju. Naime, Radoslava spominje srebro koje je dobila na ime kirije de affito de casa. Prilikom podjele posjeda među sinovima Dabiživa Latinice navode se i dvije kuće u Srebrenici. Iz testamenta Dubrovčana može se zaključiti da je većina ovih kuća bila njihovo vlasništvo. Sačuvani su i mnogi ugovori o kupovini i preprodaji kuća, kao i podaci o parnicama u vezi sa njima. Vlasnici kuća bili su ne samo pojedinci već i trgovačke kompanije. Tako, na primjer, trgovačko društvo braće Sorkočevića i dvojice Barana kupilo je u Srebrenici kuću koju će isplatiti srebrom kompanije, a kuća će postati zajedničko vlasništvo kompanije. Dobar dio prostorija vjerovatno je bio namijenjen za smještaj robe kojom je društvo trgovalo.
-Srebrenica je bila razvijena urbana sredina, o čemu svjedoči i činjenica da je u naselju sprovedena i kanalizacija. Naime, s obje strane kuće Marina Gučetića nalazile su se kloake, odnosno odvodni kanali za vodu i ostalo, pokriveni pločama, kako je to bilo uobičajeno u našim primorskim i italijanskim gradovima onoga vremena.
ad modum de Srebreniza i 66 zlatara
– O načinu odjevanja sačuvan je veoma sužen krug izvora. O tome da je stanovništvo Srebrenice odjevanju poklanjalo pažnju svjedoči prisustvo velikog broja dubrovačkih zanatlija. Najviše su zastupljeni krojači (44), zatim postrigači sukna (21), poneki obućar. Dubrovački izvori krojače u Srebrenici ponekad nazivaju šnajderima, a obućare šusterima, što su riječi nemačkog porijekla koje su sa sobom u ovaj rudnik donijeli rudari Sasi. Teško je reći da li su sa ovim terminima preuzeti i neki elementi karakteristični za njihov način odjevanja. Veći broj specijalizovanih majstora – kožuhara-krznara (12) ukazuje na upotrebu krzna i kože u odjevanju stanovništva. Zanimljiv je podatak da se klobučari, zanatlije koje su isključivo izrađivale klobuke, spominju jedino u Srebrenici (36).
U pogledu tkanina koje su se upotrebljavale za izradu odjeće, vladalo je veliko šarenilo u odnosu na vrstu, kvalitet i porijeklo tkanina. S obzirom na to da se Srebrenica razvila u jak potrošački centar, uvoz tkanina bio je u velikom porastu, i to ne samo, prevashodno dubrovačkih, već mletačkih, pa čak i tkanina iz Firence.
Pored nagovještaja o tkačkoj radinosti na dvoru Tvrtka I i poduhvata hercega Stefana da u Novom podigne sopstvenu tkačnicu za proizvodnju tkanina, nameće se i pitanje šta je toliki broj podstrigača sukna (21) radio u Srebrenici. Neki od njih su tu živjeli i više godina. Poznato je da su u procesu proizvodnje podstrigači sukna obavljali završne radove. Naime, oni su rašu, koja se proizvodila u okviru domaće radinosti, obrađivanjem i striženjem dotjerivali i činili je profinjenijom. Okupljanje podstrigača sukna u tako velikom broju i na jednom mjestu vjerovatno nije bilo slučajno.
-U vezi sa odjevanjem važno je naglasiti da se u Srebrenici razvio lokalni manir ukrašavanja odjeće. Poznati dubrovački trgovac Paoko Stipašinović u testamentu iz 1454. godine navodi da haljina koju ostavlja nećaci treba da se ukrasi vezom na srebrenički način (ad modum de Srebreniza). Tako saznajemo da je jedan od dometa umjetničkog zanatstva ostvaren u vezu, na način svojstven samo Srebrenici. Razvojem posebnog izraza u odjevanju, Srebrenica se ističe u odnosu na ostala gradska naselja u unutrašnjosti i time još jedanput potvrđuje da se radi o vrlo razvijenoj gradskoj sredini.
-Jedan tako napredan zanatski centar kao što je bila Srebrenica, podrazumijevao je i razvijeno zlatarstvo. O tome svjedoči i prisustvo velikog broja (66) dubrovačkih zlatara, piše Desanka Kovačević-Kojić u svojim radovima o Srebrenici u srednjem vijeku.
Srebrenica – domaća teška priča i svjetska riznica plemenitih metala
Srebrenicu je početkom 15. vijeka ugarski kralj osvojio od Bosne i dao na upravu despotu Stefanu Lazareviću. Konstantin Filozof, u životopisu despota, za stanovnike Srebrenice navodi – ‘svi su hereze bogumilske’.
Bosanski vladari 15. vijeka nisu se mirili s padom ovog grada, tako da je u tom periodu oslobađan više puta te su njime formalno vladali naizmjenice Bošnjaci i Srbi do dolaska Osmanlija. Ali suštinski – vlast su imali bogati stranci – prvo Sasi, potom Dubrovčani. A kasnije Turci i Austrougari.
Nakon genocida nad Bošnjacima krajem prošlog vijeka, potom višedecenijske stagnacije, u posljednje vrijeme u Srebrenici se intenziviraju rudarski projekti – kao nikad posljednjih stoljeća. Ovaj put pod vodstvom Anglosasa (kompanija iz Australije i Kanade)…
(MiruhBosne)
