– Revolucionarni duh, koji je 1848. g. zahvatio dio Zapadne, Srednje i Južne Evrope, utjecao je i na Dalmaciju. Nisu se u njoj dogodili nikakvi ustanci, nikakvi krvavi sukobi, nije u njoj nastalanikakva revolucionarna oluja, nego je tek vjetar nabrao površinu, uznemirio je, ali njeni valovi nisu bili nipošto takvi, da bi se nešto jače dogodilo.
Revolucije, koje su izbile u Parizu, Beču, Pragu, Madžarskoj i drugdje, utjecale su samo na inteligenciju, koja je ušla u borbu, ali se i ta borba odigravala iskljuivo na površini, u novinama
i u ponekom municipalnom vijeću. Širok, masovni zahvat nije Dalmacija 1848. g. doživjela.
Kad se razvoj događaja 1848. godine u Dalmaciji promatra ne samo s površine, t. j. u vidu političkog stava i događaja s tim u vezi, nego kad se u prvom redu uoče ekonomski faktori, koji su djelovali na raspoloženje stanovništva, dakle s materijalne strane problema, ukazuje nam se Dalmacija 1848. godine sasvim drugačije od one, kakva se dosada prikazivala. Upravo je nepoznavanje ekonomskih faktora od strani banovinskih Hrvata bilo glavni krivac za neuspjeh hrvatskih nastojanja u Dalmaciji i s time u vezi s razvitkom hrvatskih nacionalnih želja.
Hrvati u Hrvatskoj i Slavoniji nisu poznavali Dalmaciju, nisu poznavali njen društveni život, a još manje njena ekonomska pitanja, a smatrali su, da je dovoljno pozvati Dalmatince,
da se ujedine s Hrvatskom u vezi s činjenicom, da je pretežnu većinu Dalmacije nastavao slavenski živalj. U prilikama, u kojima je tadašnja Dalmacija živjela, bilo je to upravo naivno; ono nije moglo nikoga pridobiti za hrvatska traženja, osim nekoliko zanesenih nacionalista, a tih je bilo vrlo malo, možda nekoliko desetaka ljudi u cijeloj Dalmaciji. – piše akademik Grka Novak u radu ‘Dalmacija na raskršću 1848. god.’
– Splitska općina govori otvoreno, da bi se Dalmatinci morali podvrći administraciji, koju bi sačinjavali Hrvati i Slavonci.
Splitska općinska uprava govori o tom, da Dalmatincima nisu potrebni Hrvati i Slavonci, jer njihova kultura i ekonomska snaga ne nadmašuje dalmatinsku. Dalmacija treba da ostane s onima, koji su kulturniji i bogatiji i koji upravo zato, što su takvi, mogu da pomognu Dalmatince da »napreduju u socijalnom i ekonomskom pogledu«. Članak, koji je splitska kongregacija poslala listu »Gazzetta di Zara«, i na koji upozorava obrovačku općinu, nosi u konceptu naslov »Odgovor na slavonsko-hrvatski poziv za sjedinjenje s Dalmacijom.«
… Sve su to bili krupni razlozi, kojih nije moglo pobiti nacionalno oduševljenje hrvatskih vođa, jer u Dalmaciji toga oduševljenja nije bilo kod naroda, a buržoazija je skoro sva bila protivna tome, da se ujedini s Hrvatskom.
Ona je imala protiv tog ujedinjenja vrlo mnogo razloga, od kojih smo neke naveli i neke ćemo navesti, a najveći dio njih osnivao se na ličnim materijalnim interesima.
Veliku hrvatsku deputaciju, koja je 31. ožujka 1848 godine podnijela caru ‘Zahtevanje naroda’, u Beču su naročito zapazili, i to ne samo Slaveni, koji su se tome radovali i to odobravali, nego i pro- tivnici te akcije. Nekoliko Dalmatinaca, koji su se tada našli u Beču protivnici ujedinjenja s Hrvatskom, njih devetnaestorica, ljudi raznih profesija (studenti, trgovci, svećenici, činovnici), uputiše 1 . travnja 1848. g. caru protest protiv zahtjeva Hrvata, da se Dalmacija pripoji Hrvatskoj. Na čelu te akcije bili su studenti Grubiši, Lapenna i Buratti. Protest, upućen kralju, predali su ovi Dalmatinci ministru unutrašnjih poslova, koji ih je lijepo primio i izjavio im, da je ono, što su oni iznijeli, u skladu s carevim namjerama, a to je značilo, da se tadašnja austrijska vlada slaže s time, što oni mole.
Taj protest »Dalmatinaca, koji su se tada nalazili u Beču«, svršava se ovako:
»Čuvši sada, da se sada Vašem Veličanstvu iznose tražnje u ime Provincije od onih, koji inače nisu od nje imali nikakav mandat, Dalmatinci, koji se sada nalaze u prijestolnici, smatraju svojom svetom dužnošću podanika i građana uime svojih sunarodnika javno i svečano protestirati protiv bilo kakvog prijedloga ili rješenja, koje bi bilo učinjeno uime Dalmacije, bez učešća osoba, koje je ona poslala, da je zakonito predstavljaju.«
Kad se za ovu akciju bečkih Dalmatinaca saznalo u Dalmaciji, splitska je kongregacija na prijedlog prisjednika Josipa Nanija uputila 1. travnja 1848. dalmatinskim studentima, koji su potpisali protest, ovo pismo:
Dalmatinci!
Protest, koji ste Vi, gospodo, uputili Njegovu Veličanstvu protiv samozvanog dalmatinskog predstavništva, koje su preuzela nekoja hrvatska gospoda, i protiv njihove molbe upućene Nj. Veličanstvu za sjedinjenje Dalmacije hrvatsko-slavonskim krajevima, kao što dokazuje najljepše vaše plemenite i patriotske osjećaje, tako sasvim odgovara našim namjerama, našim željama. Vaša je usluga to pohvalnija, što je bila spontana i što ste to izveli s jednostavnim, ali uvijek dostojanstvenim karakterom privatnih građana. U vama, dobri Dalmatinci,
nije domovinska ljubav ugasnula, i led indiferentizma nije prodro u vaša srca. Čuvajte to! Dalmatinska je vatra toliko uzvišena! A domovina, koja vam za prošlost šalje osjećanje zahvalnosti, očekuje od vas još veće veselje.«
– Josip Grubišić piše… »Nama ne treba nipošto Hrvatska; ona nam ništa ne može pružiti, jer ona treba sve; štaviše, ona bi nam mogla uzeti i ono malo, što imamo. Hercegovina, Bosna i Srbija su uporišta za naš budući procvat; samo ove vrlo dragocjene provincije, koje su usko s nama spojene . . . mogu da nam omoguće pristup do Banata, centra naše trgovačke aktivnosti. Samo prema
njima treba uvijek da upiremo naše poglede.« – piše Novak.
Iz ovog rada je uočljivo da je Dalmacija tih godina bila između italijanske i slavenske ideje. Prevagnula je ova druga, slavensko-hrvatska. Pored italijanstva i hrvatstva, koje se najupornije nudilo, Dalmatincima nije strana bila ni ideja združivanja s drugim okolnim narodima – kao ni svijest o vlastitoj posebnosti.
» — Zar, i vi i ja ne potječemo od roda slavensko-bosanskoga?«
Stjepan Ivićević, dalmatinski političar i pisac (Drvenik, 1801 — Makarska, 1871).
(MiruhBosne)
