Srednjovjekovna bosanska mjesta: KONAVLI

Srednjovjekovna bosanska mjesta: KONAVLI

Glavni grad-utvrđenje Konavala bio je Soko blizu Grude i grad Obod u blizini Cavtata dok je grad-varoš Cavtat bila luka od strarine te se ponekad zove i Stari-gradom.

 
Poslije avarske najezde na područje Dubrovnika i Cavtata u početku 7. vijeka stanovnici Cavtata su preselili u Dubrovnik i tu su se stalno naselili i premjestili svoju biskupiju. Stvorili su novo naselje Dubrovnik. Granice Konavala su se prostirale na jug do Sutorine, dijela župe Dračevice, u kojoj je postojao grad svetog Stefana, zvani Novi na moru (Herceg-Novi), na sjever do Vrsinja (Zubaca) u župi Trebinju i na zapad do Mlina u župi Žrnovnici (Brenu) kod Dubrovnika s glavnim mjestom Mlini ili Žrnovnica.

Poslije spomena Konavljana od cara Konstantina Porfirogeneta iz oko 949. godine imamo prvi spomen arhiprezibitera de Canale 1163. ili 1178. godine, gdje se spominje kako je Devizije, gospodar Konavala, darovao svojoj kćerki Dragoslavi i zetu Mirku nneku zemlju u župi Dračevici, na području današnjeg Herceg-Novog.

Iz jednog pisma Dubrovčana ugarskom kralju Ljudevitu I (Ludvigu I) od 16. maja 1373. godine doznajemo da je još tada vlast župana Nikole Altomanovića u Trebinju i Konavlima, da su kapetani kneza Đure Balšića i župana Nikole Altomanovića susjedi Dubrovčana (…). Po tome se vidi da u Travuniji s Konavlima nije prestala vlast Nikole Altomanovića.

Kad je ban Tvrtko u početku 1377. godine stekao Konavle s Dračevicom, započeo je diplomatske pregovore s Dubrovčanima po raznim poslovima. Tako je dubrovačko Vijeće umoljenih 11. februara 1380. godine naredilo knezu i Malom vijeću u Dubrovniku da pošalju konjanike s jednim slugom do poslanika Bosne Tvrtka Vlađevića iz Vlađevića kod Rogatice u Konavle da ga saslušaju što im ima poručiti od bosanskog kralja. Tako je 22. februara 1380. godine dubrovačko Vijeće umoljenih odredilo patricije koji su primili od poslanika Tvrtka Vlađevića novac koji je uručio kralj Tvrtko I za oduzeto srebro dubrovačkim trgovcima.

Na jugu Konavala postoji župa po imenu Vitalina, ali se uvijek smatra dijelom Konavala. U dolini rijeke Ljute u Konavlima postoji plodno zemljište i mjesto Ljuta gdje je bila srednjovjekovna carinarnica na srednjovjekovnom putu koji je osnovao bosanski visoki feudalac knez Pavle Radinović (Radenović). On je posebnom poveljom , koja je napisana u Ljutoj 25. marta 1397. godine, Dubrovčanima dao slobodu trgovine.

Trebinjski župani dugo su držali Konavle prije knezova Radinovića (Radenovića) i tu i u Vitalini širili svoju politiku i vjeroispovijest. Razvijali su ekonomiku svake vrste od lova, ribolova, stočarstva do zemljoradnje.

Prije i poslije smrti kralja Tvrtka I, humski knezovi i vojvode Sankovići držali su Konavle na koje su Dubrovčani stalno bacali oko. Dubrovčani su konačno u tome i uspjeli.

Vojvoda Radič Sanković s bratom županom Bjeljakom izdao je povelju u Zaboranima 15. maja 1391. godine kojom im ustupa Konavle nekadašnju baštinu Dubrovčana.

Poznato je po mojim istraživanjima i arheološkim iskopavanjima da su knezovi i vojvode Sankovići imali svoje posjede u župi Kom (Dabar) i obiteljsku grobnicu u jednoj crkvici u zaseoku Biskupu (Krupcu) u Glavatičevu kod Konjica.

Knezovi Sankovići imali su razna zvanja od župana do kaznaca na dvoru bosanskog bana.

Vladali su u Nevesinju, Dobru-polju, Popovu i u bosanskom primorju oko sela Lisca blizu Slanoga. Knezovi Sankovići su se ponašali kao suvereni Humske zemlje stvarajući svoju zasebnu kancelariju s pisarima na čelu i posebni grb sa oznakom da su humski knezovi.

Knezovi-vojvode Sankovići su na čelu sa vojvodom Radičem prodali Dubrovčanima selo Lisac kod Slanoga 25. augusta 1399. godine, iako im je postojbina, rodno mjesto u Glavatičevu, u župi Kom, današnjoj Župi.

Tada je donji dio Konavala bio u posjedu porodice knezova Jablanića-Radinovića a gornji u posjedu knezova iz plemena-roda Kosača-Hranića.

Nakon teških i dugih pregovora vojvoda Sandalj Hranić-Kosača s braćom prodao je svoju polovinu Konavala s Vitalinom i dijelom grada Sokola općini Dubrovnik 24. juna 1419. godine dok je vojvoda Radosav Pavlović prodao drugu polovinu Konavala posljednjeg decembra 1427. godine.

Dubrovčani su obećali 14. jula 1419. godine slobodu vjeroispovijesti stanovnicima Konavla s Vitalinom, to jest da mogu ostati u svojoj staroj vjeroispovijesti. Garancija se odnosila na članove pravoslavne i na vjernike bosanske crkve, takozvane patarene. Poslije izvjesnog vremena Dubrovčani se nisu držali obećanja nego su proširili primjenu svoga statuta iz 1272. godine po kome na području općine Dubrovnika mogu živjeti jedino katolici. Na taj način Konavljani su postali katolici i stalni građani Dubrovnika dok je nepokretna imovina pripala plemićima iz Dubrovnika.

U Dubrovačkom zapisu o slobodi vjeroispovijesti Dubrovčani pišu: “Sve osobe koje u rečenom dijelu Konavala sada stanuju i žele stanovati, bilo koga zakona i religije, neka stoje i nadalje, da mogu svoju vjeroispovijest držati i po njihovu zakonu živjeti bez zapreke našega gospodstva – (…).

Tako su Konavljani bili susjedi Riđana i Vrsinjana s kojima su imali stalne veze ekonommskog i političkog karaktera. Često su Riđani upadali na područje Konavala radi pljačke na što su se Dubrovčani tužili hercegu Stjepanu Vukčiću-Kosači. i njegovim nasljednicima. Tako su se Riđani tužili 1441. godine zbog pljačke stoke.

Porodica Kosača primala je od Dubrovčana stalno konavolski dohodak u iznosu od 141 dukata. To se vidi iz kraja 15. vijeka kad su Dubrovčani davali dio konavoskog dohotka koji je pripadao Ahmed-begu Hercegoviću u iznosu od 47 dukata.

Herceg Stjepan je i nadalje posjećivao Konavle idući u lov, bez obzira što su Konavli Dubrovački. Obično je putavao uz pratnju dubrovačke vlastele uz davanje raznih darova. Tako se spominje 1463. godine kako su ga Dubrovčani dočekali u decembru časteći ga o postu i morskom ribom, po starom običaju.

Nasljednjik vojvode Vladislava Hercegovića knez Balša primio je dohodak od kuće ujesen 1504. godine putem poslanika Pavla Klešića u iznosu od 48 dukata. Istovjetnu sumu novca dobio je i Petar Balše Hercegovića 1509. godine.

Osmanlije su postepeno zauzimali okolinu Konavala i Trebinja: Popovo, Žuroviće, Pocrnje, Uskoplje, Vrsinje (Zupce) a Ljubomir ujesen 1465. godine, kad se spominje da je pod jurisdikcijom Osmanlija. Konačno su zauzeli Trebinje 1467. godine.

 
Izvor: Postanak srednjovjekovne bosanske države, Marko Vego

Foto – Cavtat, Konavle

 

(MiruhBosne)

Previous Sarajevo: Obilježena 23. godišnjica ubistva šestero djece u ulici Bosanska
Next Pelet, ogromni i neiskorišteni potencijal Bosne i Hercegovine

You might also like

HISTORIJA

Neostvareni naum kralja Tvrtka – osvajanje Zadra

– Tvrtko je htjeo i bez pomoći vlade mletačke na Zadar udariti, nu mu nemila smrt život prekide na 23. Ožuj. 1391.   .. Kako ove, tako je i sve

HISTORIJA

Na današnji dan 1895.: Sarajevo dobilo električnu rasvjetu – prije Londona i Pariza, a eletrični tramvaj prije Istanbula, Atine, Budimpešte…

Prvi dan maja 1895. godine, zvanično je puštena električna rasvjeta u Sarajevu. Nakon generalne probe  3. i 4. aprila iste godine, Sarajevo je dobilo rasvjetu ulica, javnih objekata i stanova,

SEHARA

TOMAŠ KOTROMANIĆ: Život i smrt pretposljednjeg bosanskog kralja

Jedna od stoljetnih „bosanskih tajni“ svakako je i nerasvijetljena smrt kralja Sjepana Tomaša Kotromanića godine 1461., dvije godine prije rasula i propasti Kraljevine Bosne. Piše: Ibrahim Kajan Puno je istine