Srpska agrarna reforma: Kako je otimana zemlja Bošnjacima i drugim muslimanima?

Bosanski prosjak (kao ilustracija)

Srpska agrarna reforma i kolonizacija 1918. godine

Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina proširi svoj državni teritorij i protjera nesrpske narode, kao što su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovaračkim stolovima, uz podršku njihovih ratnih saveznika. Uža Srbija, koja je obuhvaćala Beogradski pašaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine proširila se teritorijalno na Kosovo, dio Sandžaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim područjima počinile zločin genocida nad Albancima, Bošnjacima i Makedoncima. Palili su čitava naselja ubijajući civilno stanovništvo na najprimitivniji način, noževima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zločin nije bio zabilježen u Europi od Selidbe naroda. Progon nesrpskog stanovništva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti, pa je došlo do masovnog iseljavanja, što je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provođenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika. Prvo navedeno proširenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja početak realizacije političkog programa, koji je definiran u “Načertaniju” iz 1844. godine, Ilije Garašanina.

Srpska ideologija osvajanja teritorija

Srpski nacionalni program u “Načertaniju” 1844. godine polazi od obnove Dušanova carstva iz XIV. stoljeća, uz određene promjene koje su bile posljedica političkih događanja sredinom prošlog stoljeća. U stvari “Načertanije” je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od činjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da će nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U “Načertaniju” je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidžbeni i obavještajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj državi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predviđa priključenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Bačke. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij uključuju područja bosansko-hercegovačka i vojvođanska, koja nisu bila obuhvaćena Dušanovim carstvom. Kasnije “Načertanije” će postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovića i Karđorđevića, već i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih četničkih Stevana Moljevića i Draže Mihajlovića, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.

Prema tome, velikosrpska hegemonistička politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i uništvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da “svi Srbi žive u jednoj državi”. Zbog toga se vrši promjena etničke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim područjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi ćemo se u našem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine.

Promjene vlasništva nad zemljišnim posjedom 1918. godine

Radi boljeg uvida u stanje vlasništva nad zemljišnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrastičniji način provedena, koristit ćemo se posljednjim popisom zemljišnog posjeda i stanovništva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bošnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i “ostali” 0,3 posto zemljišnog posjeda.

Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bošnjački narod je došao u podređeni položaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politička i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan način proveden je genocid nad Bošnjacima oduzimanjem zemljišnog posjeda, uz simboličnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplaćena. Preko noći su mnoge familije bogataša zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za život. Nekim familijama su čak uzeli gospodarske zgrade i okućnice. Počeo je proces masovnog osiromašenja bošnjačkog naroda i egzodus u Tursku.

Otetu zemlju bošnjačkih familija dobile su srpska domaćinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljišnje knjige upisali su se kao vlasnici koji ništa nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to što pripadaju povlaštenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu načertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu priključiti Velikoj Srbiji.

Omjer genocida nad Bošnjacima možemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasničke strukture zemljišnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bošnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i šumskog zemljista. Od akcionarskih društava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljišta.

Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljista. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj familiji, među kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a naročito “solunaši”. Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po četiri člana, onda proizlazi da je skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljišta i znatno se obogatio. Oštrica agrarne reforme 1918. I 1919. godine najviše je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog oživljavanja svetosavske ideologije čija je sintagma uvjek ista: – jedan narod jedne religije u jednoj državi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan način provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su živjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandžaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljišta, koji su dodijeljeni u vlasništvo 48.267 srpskih familija.

Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala četiri člana, proizlazi da je skoro 200 tisuća članova srpskih familija dobilo zemlju, čime se je znatno izmijenila vlasnička i etnička struktura stanovništva. Proces iseljavanja i sa tog područja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovništva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine je provedena u znatno blažem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na područja u kojima su živjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljišta, što prema statističkim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u državi. To iznosi 406.981 hekatara zemljišta, koje je podijeljeno na 316.762 srpske familije, koje su pretežno kolonizovane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom području skoro 1.200.000 članova familija dobilo zemlju u vlasništvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivšeg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, što je dokaz povlaštenog položaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919.godine oduzeto bivšim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljišta i tako podijeljena na 614.603, pretezno, srpske familije. Primjenivši usvojenu metodologiju da obitelj ima prosječno četiri člana, proizlazi da je oko 2.450.000 članova familija dobilo u vlasništvo i posjed i zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledišta, agrarna reforma je doprinijela najvećoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politički koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveći stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bošnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljišta po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasništva..

(Izvor: www.camo.ch/srpska_agrarna_reforma.htm )