Šta je Željka Cvijanović tražila u Izraelu?

Zašto se Željka Cvijanović odlučila otići u posjetu Izraelu u vrijeme usijanog gnjeva zapadnih vlada koje obuzdavaju javnost u protestima zbog genocida u Gazi, rušenja i ubijanja civila u Libanonu?

Ključni motivi ove njene kontroverzne odluke nalaze su u kratkoročnim geopolitičkim kalkulacijama. Cilj je dobiti diplomatske saveznike u rasturanju države Bosne i Hercegovine i otvoriti put za secesiju Republike Srpske.

Cvijanovićka je u Izrael otišla sa istom političkom agendom o „zlim muslimanima“ sa kojom je tamo u nekoliko navrata boravio Dodik. To je priča o Bošnjacima-muslimanima, „dokazanim antisemitima“ koji  sa „ratnim zastavama“ podržavaju „Gazu i Iran“, kako je Cvijanovićka doslovno ponovila u jučerašnjoj kolumni za „Israel Hayom“ gdje je pobrojala mnoštvo „grijeha“ Bošnjaka prema Jevrejima.

Međutim, zagonetno je kako Cvijanovićka potpuno drugačijim tonom predstavlja razloge i sadržaj razgovora u Izraelu za srbijansku javnost kao i javnost u RS-u.

Pred srpskom javnosti Cvijanovićka svoju posjetu tumači vrlo afirmativno  sa fokusom na očuvanje historijskog pamćenja (posjeta Yad Vashemu) kao: jačanje veza dva naroda koji su „odbili da budu izbrisani“ (što je naslov pomenute kolumne u listu „Isreal Hayom“).

U trenutku dok se brojne zapadne vlade uključujući i samu Kinu i Rusiju jasno distanciraju od Netanyahove zločinačke politike „ponosna” Cvijanovićka, kako sama ističe, pronalazi  dodatni smisao ove posjete i kroz „građenje direktnih ekonomskih i političkih veza RS-a sa Izraelom, neovisno o Sarajevu“.

Osim činjenice što je jučerašnja posjeta Željke Cvijanović, koju je Dodik isti dan podržao riječima o „muslimanima kao vjekovnim neprijateljima Srba“, trebala da poprimi apokaliptični karakter prelaska „praga boli i strpljenja“ Bošnjaka, ona je, međutim, sa ovom posjetom udarila od samo diplomatsko dno tako što je pred očima svjetske javnosti pokazala odsustvo bilo kakve političke savjesti (pogotovo što je žena i majka) i, što je najgore – zrno diplomatske pameti i dostojanstva.

Izjavom kojom pravda Netanyahua za počinjeni genocid i kojom traži njegovo oslobađanje od bilo kakvih optužbi za genocid pred ICJ, te o „pravu Izraela da se brani“ osvajanjem i uništavanjem susjednih zemalja, Cvijanovićka je postala jedna od doduše, zakašnjela primadona, tj. marioneta genocidne politike izraelskog režima koju je cijeli civlizovani svijet već bacio na smetljište historije.

Ali, nije samo u tome cijela farsa diplomatije Željke Cvijanović.

Ova rođena Teslićanka koja je umislila da se popela na diplomatski krov svijeta toliko je ogrezla u ispoljavanju prezira ne samo prema Bošnjacima već vrlo prikriveno i Hrvatima da je čak nisu mogla ohladiti niti upozorenja iz Moskve.

Opasno je kada svodite vlastitu diplomatiju na instrument stranih lobističkih interesa, a pri tome zanemarujute vlastiti nacionalni i državni prioritete komentarisali su neki ruski zvaničnici njene ranije posjete.

Željka Cvijanović u ovom trenutku vlastite „egzaltacije“ koju prepoznajemo u jučerašnjim slikama iz Jerusalema, nije ni svjesna kako je poput „guske u magli“ ušla u zonu visokog rizika sa državom koja je uključena i vodi oružane sukob evisokog intenziteta; sa državom čiju politiku i diplomatiju posebno Europa, ali i Moskva i Peking ocjenjuju vrlo opasnom, kontroverznom i fanatiziranom.

Konsekvence ovakve diplomatije zloupotrebe vlastitog položaja u Predsjedništvu BiH i izjava prije presuda internacionalnih sudova i prije okončanja genocidnog rata, mogu imati posve sigurno, dalekosežne i razorne posljedice pogotovo za samu RS.

I, sada konačno da odgovorimo na pravo pitanje. Gdje je Željka Cvijanovićka našla stvarno diplomatsko uporište za svoju posjetu Izrelu? Ili preciznije – odakle je došla inspiracija da baš u ovom trenutku odleti na ovaj neočekivani naklon u Jerusalem?

Našoj ali, i srbijanskoj javnosti malo je poznata činjenica da su 29. aprila 2026. godine Srbija i Izrael potpisali problematični Sporazum o sigurnosti koji je stupio na snagu u maju 2026. godine i izazvao duboku zabrinutost što je pokazano u polemikama koje su uprkos strogoj cenzuri procurile u javnost.

Ovaj Sporazum je problematičan po mnogo čemu ali, u tome možemo izdvojiti najmanje na dvije činjenice: Sporazum je potpisan mimo potrebne parlamentarne procedure i rasprave i, drugo što je posebno intrigantno, jeste da je nekoliko poglavlja ovog dokumenta ostalo nedostupno i pokriveno velom državne tajne.

Da li je vrh RS-a sa Dodikom i Cvijanovićkom možda, zna sadržaj nekoliko „sakrivenih poglavlja“ ovog, na brzinu potpisanog Sporazuma, pa u skladu sa tim i formiraju vlastitu agresivno-podaničku diplomatiju koju tumače kao pragmatsku i, kojom, preko brojnih osuda i fikcija, Bošnjacima nameću osjećaj historijske krivice i „velikog crimena“ koji se tobože, ovdje sprema protiv Srba ali, i Jevreja.

Jasno je da Izreal očajnički traži saveznike na globalnoj sceni kako bi pokrio i „očistio“ svoje zločine i razornu politiku intezivnih ratnih dejstava i, kakve li ironije, takve saveznike nalazi u preobučenim snagama koje nose historijski kompleks krivice Holokausta nad Jevrejima od stratišta Banje Luke pa sve do Beograda.

Ali, nije samo to glavni motiv cijele Netanyahuove diplomatske igre „korištenja krivice za Holokasut“ koju smo prepoznali još od „bliske politike solidarnosti“ Budimpešte, potom Zagreba pa evo sada i Banje Luke koja se vodi već skoro cijelu deceniju u ovom dijelu svijeta.

Posve sigurno, vodeći motivi Izraela su geopolitičke naravi – da preko Srbije i RS-a osigura prodor i predominaciju na Balkanu najmanje iz dva razloga – uzdrmati stabilnost zapadnih zemalja i EU i, anulirati diplomatski i vojni uticaj Turske kao svog novog i najvažnijeg konkurenta.

Ovakva politika eksplicitno je najavljena tokom Mostarskog gospodarskog Sajma maja 2023. kada je izraelski diplomata Dan Oryan kazao kako Bosna uz njihovu pomoć može postati „mali Izrael“.

Nesumljivo da je potpis na ovom dokument dao snažan vjetar u jedra Cvijanovićki i, njenom partijskom šefu Dodiku da pod tim okriljem krenu u jedan do sada najopasniji proces rušenja države Bosne i Hercegovine i pripreme terena za devastaciju Bošnjaka sa vrhunaravnim ciljem njihove „palestinizacije“.

Ovaj potez srbijanske diplomatije je marionetski i eminentno podanički, i u sebi ne nosi ništa od one lažne srbijanske „vojne neutralnosti“ već, to je u suštini potez sa snažnim političkim konsekvencama kako za budućnost Srbije tako i sa širokim konsekvencama za stabilnost, prosperitet i sudbinu cijelog Zapadnog Balkana.

Ovakva bizantijska „kalkulantska“ diplomatija koja svoj pravi izvor ima u Beogradu i SPC, zapanjuje nas iz još jednog dodatnog razloga.

Izrael je 2020. godine priznao nezavisnost Kosova a, da Beograd kao ni Banja Luka ni obrvu nisu podigli kako bi pokazali neslaganje sa ovom politikom Izraela kojom je srušen glavni stub srbijanske diplomatije a, da ne spominjmo „zamrzavanje“ odnosa o kojima niko nije smio ni sanjati.

Kako objasniti ovaj temeljni defekt u srpskoj diplomatiji.

Nije samo ovim činom diplomatske šutnje pokazana duboka krizu dosljednosti i autentičnosti u srpskoj vanjskoj politici već je također, pokazano da ta ista politika nije u stanju dosljedno braniti vlastiti teritorijalni integritet i suverenitet kao što na drugoj strani, nisu u stanju i dosljedno se pridržavati poštovanja teritorijalnog integriteta susjednih država a prije svega suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Ako je Beograd propustio reagovati kada je Izrael priznao Kosovo već su protiv svakog razuma nastavili i ubrzano razvili vojnu saradnju koja je dostigla nevjerovatnu cifru od 115 miliona dolara za 2025. godinu, onda se možemo ozbiljno zapitati o kakvoj dugoročnoj izgradnji države i kakvoj diplomatiji i strategiji brinu političke elite bilo u Beogradu bilo u Banjoj Luci.

Diplomatija Željke Cvijanović pravi je izraz svih ovih kontroverzi gdje se apsolutna prednost daje kalkulacijama, pragmatskim rezultatima, diplomatskom ulizivanju i bizantijskoj prijetvornosti sa uvjerenjem da će na taj način ostvariti dugoročne geopolitičke ciljeve i nadmudriti mnogo iskusnije sugovornike.

Da li Cvijanovićka stvarno vjeruje da će zemlja poput Izraela koja izrazito ne poštoje internacionalne standarde i zemlja koja je priznala Kosovo priznati secesiju RS-a prije nego što dobiju mnogo više za uzvrat?

A to mogu između ostalog biti garancije za potpuno podaništvo, sluganstvo i poslušnost genocidnom režimu Benjamina Netanyahua pa i militarizaciju da bio izraelski lideri dobili platformu preko koje će voditi globalnu igru ne misleći pri tome na  sudbinu života i dobrobiti ljudi osim ako su oni Jevreji.

Ovo teško pitanje neminovno mora riješiti srpski narod: da li žele da se njihovi lideri pridržavaju internacionalnih standarda ili žele da ovakvom diplomatijom kakvu recimo vodi Željka Cvijanović budu zapravo svedeni na puki instrument politike moralno propalog cionizma u uslovima globalne konfrontacije i njegovog totalnog poraza pred licem čovječanstva.