– Svaki gradić bosanske krajine pun je povijesti. Njih 22, na broju, djevičanski su lijepi. Gotovo svi se, poput sokolova, uzdižu na surim stijenama i golim, bijelim hridinama. A ispod njih su tek plodna polja, duge usječene doline, i kao biser, suza, čiste rijeke i potoci.
Kraj divan, pun romantike, koja pruža umjetničku impresiju i vodi u zanos. U tim se gradićima ili pokraj njih, obično nalazi džamija, kao da se htjelo sa vrh brda, do nebesa, iznad bijesnih žubora potoka i rijeka, da čuje veličanje Boga. Maleni, ali mnogo čuveni, ovi naši gradići, još u srednjem vijeku, bijahu važan činilac u povijesti mlađahnih kraljevina: Bosne i Hrvatske. Oni su bili najbolji njihovi branioci, ali jedini strašni svjedoci tragične njihove sudbine. Jer ma kako bolno bilo, baš u tim gradićima, kao mladi janjci pod kasapskim nožem, obe su kraljevine izdahnule u krutom zagrljaju Ugarske i Tuske. Hrvatska u Cetinjgradu, a Bosna u Ključu.
Poslije kapitulacije u Ključu, gdje je za vječna vremena, u nepovrat, poslano bosansko kraljevstvo, ovi prkosni gradići, krajina sva, doživješe svoju jezovitu historiju. Tužna kalvarija sustiže njeno stanovništvo: katolički elemenat ispred Turaka napusti zavičaj. I crkve i manastiri ostadoše pusti. Turci ipak naseliše ove gradiće i Bosansku Krajinu muslimanima iz srednje Bosne. Ovi, postajući borbeni graničari, iskristaliziraše se kao okorjeli borci, radini, čvrsti, otporni i nesavladivi.
Mukotrpni, borbeni i krvavi život. stvorio je od njih najizdržljivije Ijude. Oni su trpjeli, ginuli, radili i živjeli ponosno. Kasnije za stoljeće dva, Turci su kolonizirali u ovim krajevima i pravoslavni elemenat iz Hercegovine i Raške. Doduše graničarstvo ovim nije prijalo, zato bi se, počesto, pomakli u cesarove zemlje i tamo, djelomično iseljavali.
I sudbina je krajine, njena sloboda i njen život u rukama muslimanskog elementa.
Ljuti je krajišnik sa tri strane imao dušmane. Očeličen borbom ničeg se nije bojao. Za čast i ponos sve je davao, i dušu i srce. Koliko li bi puta Ijuti serhatlija ubio seku ili Ijubu, jer mu je kaurin zarobio. I progoneći dušmanina, da mu je ne obljubi, on je ubija. Neka bude sestre ili Ijube čast spašena, pa makar mrtve.
Takav život je bio vijekovima. Bunili se protiv sultana, kad im je pravice povrijedio, ali, opet su bili za njeg, kad bi ga ko napao. I doživjeli su da je otišao sultan i Turska, baš kad su se oni za njeg najviše bili. Olišla i Austrija. Bosanska Krajina postaje dio slobodne otadžbine.
Tako bijaše u oktobru 1928. U Bužimu se dogovarahu, da se čim prije seli. Jedino starac Nuhan ne prozbori ni riječi. Čuti, on starac od 80 godina, visok kao brijest u Ćorkovači, žsnažan kao da je građen od kestenovine, pogled mu je dubok, oštar kao u sokola, snažan je i lak kao da mu je 20 godina, ćuti, ne može da govori. Kradomice ustade iz kafane. I pohita svojoj kući u drugo selo. Jedva aotetura, kao da je pijan, iako nikad ne pije. Njegovi su svi u kući vedri. On se, međutim, zadrža pred kućom kao da hoće neka ukućani ne vide njegovu rastresenost.
Starac Nuhan stavi nervozno svoje prste na čelo, kao da želi sakriti neugodnu misao ili pokriti vidik. Ipak bolan pogled baci po rodnim poljima, po čairima i po onim divnim, upravo klasičnim pejsažima. Dolje potok Čava žubori vječito pjesmu, a on misli da je njezina pjesma himna ljubavi zavičaja. Gore razvaline Čavnika, nekad silne turske tvrđave, stršile su u nebo kao da ga preklinju, da ne napuštu svog rodnog kraja. I toga časa, podaleko od njegova sela, sa džamije u Mrazovcu, još ga više uzbudi glas muezina, koji je, sa tih vrleti slavio veličinu Boga u večernji suton.
I Nuhanu od tog pogleda, od tog glasa, ponos zasja, nada se učvrsti. Probudiše mu se uspomene i sva narodna predaja o junačkoj veličini. On se sam sobom razgovara : Ovdje je Svevišnji htio, da moji preci, ja i moji nasljednici slavimo Njegovu veličinu. Da živimo pošteno, ne prodavajaći se nikom, od svog truda i znoja . .. ! Pozva sebi jedinca sina, Ahmeta :
— Dijete, mi ne selimo u Tursku ! Sve nevolje, patnje, nerodice i zapostavljanja, ipak, mi ćemo vjerom u Boga i radom izdržati, preživjeti i opet sretni biti u svom dragom zavičaju. Znaš, moj jedini sine, ovdje je nas Bog stvorio, da mu se klanjamo; ovdje su naši djedovi od pamtivijeka. Oni su samo živjeli za ovaj zavičaj. Borili se za sultana i protiv njega samo za ovu grudu zemlje, za ove čaire, polja i golijeti da ih se spase, da ih se obrani, a nikad i nikad za pare……Eto, neka znaš, pred više od 400 godina, pogledaj onaj Čavnik, one ruševine. dok je sultan vodio bitku sa Mađarima kod Mohača, pod tim je Čavnikom vodila se bitka : čija je Bosna ! I sila Austrije porušila je Čavnik, ali ne i naša srca.
Tada su naši djedovi, šaka Ijudi, moj sine, pod sandžakbegom od Klisa, Ferhatom, zaobišli silne švabe i spasili Bosnu i čast sultana. Tada je i Bihać i Krupa i Jajce još bilo u kaura. Borili smo se muški i očajno, čuvajući svoj kraj. Drugi su ovamo dolazili, za račun sultana, naseljavali se, bježali kad se nahrane i onda se prodavali……
Nama muslimanima ne pristoji se vladara izdavati. Neka se drugi prodaju i izdaju, doseljuju i otseIjuju, mi nećemo; jer smo tu stalno toliko vijekova; a ostali su od jučer. — Blagost i dobrota igrala se na njegovu licu. Nuhan bi i proplakao, ali je ponosan i u bolu. Neka to ne vidi sin. I opet nastavi:
— Da ti rečem, sine, još riječ dvije . . . Eto, tu gore, iza te planine bijaše, štono riječ do jučer kaurska granica. Otale su prije 50 godina dolazile i ustaše protiv sultana. I ja im jednom odem i ponesem duhana. Dobri ljudi, eh da ih vidim. Kad tamo desetak Ijudi, u šumi, tek uz granicu. Od naših komšija hrišćana bijaše jedandva, kao i ja, među njima. S njima sam se pazio, i ako su zaptije govorile, da su oni od Austrije p!aćeni, da se bore protiv sultana. U to ja nisam vjerovao i pomislio sam, tada: „Oni se i ne tuku ni s kim nego po šumi bazaju, jer su besposleni”…… Zato sinko, nemoj tražiti platu za nešto, što radio nijesi. Nemoj reći da si hadžija, dok ne budeš hadžija; tako ne možeš postati ni gazija plandujući po šumi, na granici. To ti velim onako za ubuduće.
Starac Nuhan ne ode u Tursku; a i niko iz njegova sela. Par godina kasnije zaklopio je svoje umorne oči. Blagosti i vedrine. do posljednjeg časa, bilo je na njegovu Iicu. Umirući vjerovao je da će se vječno njegovi održati, pokraj svih nevolja, i patnja. ..
Autor – MURAT ŠUVALIĆ, objavljeno u NARODNA UZDANICA 01.01.1933.
O ovom zapostavljenom književniku iz bosanske krajine piše Amir SIJAMHODŽIĆ – Murat Šuvalić: Nepravedno zaboravljeni buntovnik (tekst iz 2018.)
Bosanska Krupa, živopisni grad smješten na riječnim terasama Une i Krušnice, iznjedrio je brojne književnike, likovne umjetnike, vjerske i kulturne djelatnike. U ovom gradu ili njegovoj okolini rođeni su i neko vrijeme živjeli književnici Branko Ćopić, Murat Šuvalić, Husein i Sadik Šehić, Rizo Džafić, Enes Kišević, Faruk Šehić itd. Neke od ovih ličnosti, poput književnika Murata Šuvalića, zapostavljene su. U Predgovoru Antologije bošnjačke pripovijetke 20. stoljeća Enes Duraković zapisao je kako je Šuvalić “nepravedno ostao zameten u pamćenju književne historije”. Značajan iskorak u obnavljanju interesiranja za književno i publicističko djelo ovog dugo prešućivanog pisca učinjen je organiziranjem naučnog simpozija 1997. godine u Bosanskoj Krupi u povodu stogodišnjice Šuvalićeva rođenja.
Murat Šuvalić rođen je 10. februara 1897. godine u Bosanskoj Krupi. U ranoj mladosti ostao je bez roditelja. U rodnom gradu završio je mekteb i osnovnu školu, a četiri razreda gimnazije u Bihaću. Kao omladinac bavio se politikom i sudjelovao u đačkim buntovničkim organizacijama. Početkom Prvog svjetskog rata, zbog paljenja zastave na bihaćkoj gimnaziji u povodu rođendana austrijskog cara Franje Josipa I, izbačen je iz škole te pola godine zatvoren u Bihaćku kulu.
Poslije 1918. godine zaposlio se u advokatskoj kancelariji u kojoj je radio petnaest godina često besplatno pišući molbe i žalbe siromašnim sugrađanima. Hapšen je zbog stavova koji su se kosili s politikom vladajućeg režima. Ostao je dosljedan svojim idejama boreći se za prava i slobode bošnjačkog naroda. U borbi za socijalna prava i sigurnost ljudi, te učešće u vlasti, nisu ga mogli zaustaviti ni policijska zlostavljanja i sudske presude. Surova životna zbilja odrazila se i na njegovo stvaralaštvo. Opisivao je zlodjela žandara nad nejakima i siromašnima, mito i korupciju, patnje i osiromašenje bošnjačkog naroda. S druge strane, pisao je o nesalomivosti malog i čestitog krajiškog čovjeka.
Od 1928. godine bio je saradnik Novog Behara, Narodne uzdanice, Napretka, Islamskog svijeta, Hikjmeta i Obzora. Pored pjesama i publicističkih članaka pisao je zapažene novele. Kao i drugi krajiški književnici, naročito je bio uspješan u satiri, kojom je najčešće ismijavao vlast i državu. Široko obrazovanje pokazivao je u raznim naukama, posebno u historiji i geografiji. Pjesnik Husein Šehić smatrao ga je “živim leksikonom znanja”. Murat Šuvalić govorio je više stranih jezika.
Dugo je bio član i aktivista Mjesnog odbora Kulturno‑prosvjetnog društva “Gajret” u Bosanskoj Krupi. Zbog teškog života i boravka u zatvoru, Šuvalić je rano obolio. Poslije šest mjeseci teške bolesti umro je u četrdesetoj godini – 18. marta 1936. godine. Kako nije imao potomaka, iza Murata Šuvalića ostala su samo njegova objavljena djela, a prema kazivanju mještana, neobjavljena djela i porodičnu biblioteku zaplijenili su žandari nakon njegove smrti. Velika dženaza potvrda je poštovanja kojeg je uživao u svom gradu i ostalim dijelovima Bosanske krajine.
Objavio je oko pedeset pripovijedaka, pjesama, novinskih članaka, putopisa i povijesnih crtica. Prvi objavljeni tekst jeste Seljenje bosanskohercegovačkih muslimana u Tursku, s podnaslovom Apel iz Bosanske Krupe (Novi Behar, 1929. godine), a posljednji Lucin zavjet (Napretkov kalendar, 1936. godine). Među pripovijestima i pričama Murata Šuvalića ističu se: Moj junac, Starac Nuhan, Ah, nije to Bog…, Bogaljev ponos, Na Jagodnjaku, Prosjak Osman, Saida, Priča o Fahrudin-begu, Kočijaš Mehmed, Rifatova smrt, Behdžetova ljubav, Adila, I zbog vjere i zbog naroda, Razoreni život, Muhtar Mahmut, Na putu i Ja sam kadija, a ti nijesi ništa. Najzanimljivija priča, Moj junac, govori o čovjeku zaljubljenom u slobodu koja mu je uskraćena zbog društvenih okova. Podjednako je interesantna i pripovijest Ja sam kadija, a ti nijesi ništa, u kojoj opisuje skromnost, čestitost i veliku učenost reisul-uleme Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića u odnosu na njegovog uobraženog učenika – kadiju Esada.
O Muratu Šuvaliću pisali su Muhsin Rizvić, Husein Šehić, Salim Budimlić, Munir Šahinović Ekremov, Džemil Krvavac, Abdurahman Mešić, Husein Muratbegović, Mahmud Traljić, Rizo Džafić, Ibrahim Kajan, Amir Brka, Mustafa Ćeman i drugi.
Prva Šuvalićeva zbirka Izabrane pripovijesti objavljena je 1942. godine. Njen urednik Alija Nametak napisao je da je Šuvalić bio “najčitaniji beletrist-književnik bosanskih muslimana cijelog desetljeća”. Skoro četiri decenije dugu šutnju o ovom piscu prekinuo je prof. dr. Muhsin Rizvić 1980. godine. Nakon toga, o Šuvaliću je objavljeno nekoliko priloga u bihaćkim Krajiškim novinama te banjalučkom književnom časopisu Putevi. Početkom devedesetih, o Šuvaliću je objavljeno nekoliko tekstova u Muslimanskom glasu, Preporodu i Muallimu.
U Antologiju bošnjačke pripovijetke 20. stoljeća Enesa Durakovića uvrštena je i Šuvalićeva pripovijetka Moj junac. Dvije godine poslije, 1997. godine, organiziran je i simpozij o Muratu Šuvaliću. Ibrahim Kajan na tom je skupu kazao: “Murat Šuvalić zaista je bio briljantna intelektualna figura svoga vremena i svoje domovine. Tako jasno i tako evidentno emitiranje promišljanja zadanog svijeta, Šuvalić je u svom vrlo kratkom životu ispisao publicistikom, svojim tekstovima koji su nerijetko cijele studije – društveno‑političke monografije o muslimanskim narodima i njihovim državama, ali i o Bošnjacima…”
Iste godine objavljena je zbirka Izabrana djela Murata Šuvalića sa šesnaest pripovijetki, pet pjesama te nekoliko članaka i putopisa, koju je priredio dr. Rizo Džafić. Nakon višegodišnjeg istraživanja, dosad najopsežniju studiju o Šuvaliću i njegovim objavljenim radovima uradio je mr. Edvin Alijanović objavivši monografiju Život i djelo Murata Šuvalića. O Šuvaliću je pisao i njegov sugrađanin Fuad Mujakić: “Njegovi Krupljani ga ne pamte samo kao vrsnog pisca, već i kao velikog prijatelja i komšiju, uglađenog gospodina sa šeširom na glavi, koji je u šetnji preko starih drvenih mostova pozdravljao svoje sugrađane skidanjem šešira uz lagani naklon tijela, a oni su mu pozdrave uzvraćali s poštovanjem.” U svojoj knjizi Pisma i zapisi Sadik Šehić također pohvalno piše o Šuvaliću: “Bio je čovjek velikog srca, plemenite duše i bistra uma. Želio je da usreći svakoga, spreman da oprosti grijehe ljudima, ali se nije bio u stanju nositi s pokvarenjacima i šićardžijama koji su na račun svojih tobožnjih zasluga grabili sve do čega su mogli doći i tlačili svoju siromašnu okolinu kako bi izbili u prve redove.”
Prozna djela Murata Šuvalića mogu se svesti na nivo novela s pripovijedanjem u trećem licu. Svakodnevne brige, potrebe, prohtjevi običnog čovjeka u središtu su zbivanja. Veliku pažnju Šuvalić posvećuje slikanju duševnih stanja glavnih junaka. Literatura mu je puna faktografije. S druge strane, manjak dijaloga bitno je obilježje njegovog pripovijedanja.
U njegovom stvaralačkom opusu bitno mjesto zauzimala je i publicistika. Njegovi članci o Palestini, Misiru (Egiptu), Afganistanu, Sultanatu Maroku vrhunske su elaboracije o državnom i međunarodnom pravu, o političkim prilikama te o historijskim, geografskim, kulturnim i ekonomskim osobenostima ovih zemalja. U tekstu Palestina konstatirao je da je “židovska država jedan fatalan diletantski eksperiment”. Svjestan propasti Egipta i povlačenja turske vlasti iz Palestine, svojim tekstom ukazivao je na varke velikih sila koje nisu na strani žrtve, nego na strani jačih.
Šuvalić je bio veliki zagovornik tradicionalnog života i tradicionalnih porodičnih i društvenih vrijednosti. Njegova žudnja za prošlim vremenima nija bila u koliziji s progresom. Alijanović navodi da Šuvalić žali za “pozitivnim moralnim i životnim vrijednostima, za čestitošću, poštenjem, za ravnotežom etičkih nazora, skladnim odnosima među ljudima i razumijevanju tuđih sudbina, za životnom sigurnošću i povjerenjem u budućnost, ali jednako oštro kritizira i poroke muslimanskog svijeta, osobito ćudorednu iskvarenost, bahatost i zaostalost svojih zemljaka”. Bio je i pisac progresivnih političkih usmjerenja, vjerujući da književnost treba biti u službi ostvarenja plemenitih ciljeva društva.
Kao pisac oštrog pera, osobenog stila i velike odvažnosti, ukazivao je na najaktualnije probleme svoga doba koji su vodili moralnom urušavanju i kulturnom nazadovanju zajednice. Alija Nametak napisao je da je Šuvalić “kao hirurg vršio vivesekciju društva svog užeg zavičaja i bez poštede udarao po svima koje je smatrao krivcima”. Njegov književni opus predstavlja buntovnički krik protiv društvenih anomalija, zla i nemorala kojemu je svjedočio, protiv tlačitelja naroda čija je žrtva i sam bio, a posebno protiv javnih ličnosti iz vlastitog naroda koje su lošim vladanjem skrnavile temeljne vrijednosti bošnjačko-muslimanskog tradicionalnog života.
Edvin Alijanović piše da “djelo Murata Šuvalića ima bogatu jezičko-stilsku dimenziju, bogatstvo tematskih krugova i snažnu lirsku misaonu i rodoljubnu dimenziju”. Djela su mu prozno-poetske dionice o ljepoti krajiških pejzaža, krupskih sokaka i mahala, Krupljana, ali i ostalih Krajišnika. “Osnovna crta svih Šuvalićevih pripovijetki je oštra satira na sav onaj nerad, pokvarenost i krvoločnost predstavnika zločinačke diktature koja je bila usmjerena da nacionalno i moralno dotuče i onesposobi u grčevitoj borbi čvrste Krajišnike. Njegovo djelo je politička hronika narodnoga stradanja, zbirka golih činjenica, vjerski prikaz svih mrskih grubosti, iskaljenih na bijednom narodu od strane tadašnjih upravljača”, navodi Alijanović.
Šuvalić je bio zabrinut zbog iseljavanja bošnjačkog stanovništva u Tursku između svjetskih ratova. Najžešći protest izražava u članku Apel iz Bosanske Krupe, u kojem govori o teškom položaju bosanskohercegovačkih muslimana koji su nakon austrougarske okupacije Bosne u više navrata bili prisiljeni napustiti svoja višestoljetna ognjišta i odseliti u Tursku.
U pripovjesti Starac Nuhan ukazuje na historijsku i moralnu potrebu ostanka u vlastitom zavičaju. Starac Nuhan, glavni lik pripovijesti, povučen u samoću traga za razlozima koji obavezuju njega i svakog drugog Krajišnika da, uprkos svim teškoćama i nedaćama koje ih pritišću od dolaska Austro-Ugara u Bosnu i Hercegovinu, ostaju u svojoj zemlji čuvajući svoju vjeru islam i kućni prag. Šuvalićev stav o muhadžirluka najbolje se ogleda u Nuhanovom savjetovanju sina Ahmeta: “Dijete, mi ne selimo u Tursku! Sve nevolje, patnje, nerodice i zapostavljanja, ipak, mi ćemo vjerom u Boga i radom izdržati, preživjeti i opet sretni biti u svom dragom zavičaju. Znaš, moj jedini sine, ovdje je nas Bog stvorio, da mu se klanjamo; ovdje su naši djedovi od pamtivijeka. Oni su samo živjeli za ovaj zavičaj. Borili se za sultana i protiv njega samo za ovu grudu zemlje, za ove čaire, polja i golijeti da ih se spase, da ih se obrani, a nikad i nikad za pare…”
Husein Šehić, krajiški pjesnik i prozaist, bio je veliki prijatelj Murata Šuvalića. Još za Šuvalićeva života napisao je pjesmu Motiv krajiškog proplanka, s posvetom: “Mom dobrom ahbabu Muratu Šuvaliću”, a koja je objavljena u Novom Beharu 1931. godine. U povodu književnikove smrti, Šehić u istom časopisu objavljuje dirljivu pjesmu Pod našim lipama. Tri godine kasnije, 1939. godine, potaknut nebrigom prema piscu kojem do tada ni nišan nije bio podignut, u kalendaru Narodna uzdanica piše Sjećanje na mrtvog druga Murata.
Murat Šuvalić sahranjen je u naselju Mahala u Bosanskoj Krupi. Nekoliko godina nakon smrti, poslije apela građana, nišan mu je podigao obrtnik Stanko Tajić iz Bosanske Otoke. Kada je građena bolnica u Mahali, i Šuvalićev nišan prenesen je na Lipik. Među borovim stablima, napola zatrpan u zemlju i prekriven mahovinom, nišan je danas teško primjetan.
