Stari bosanski gradovi: Ljubuški

Ljubuški je pripadao župi Večerić. U istorijskim izvorima se javlja dosta kasno, prvi put 1452. godine, prilikom rata Stjepana Vukčića sa Dubrovnikom.

Kada je Vladislav Hercegović prešao na stranu Dubrovčana, oteo je ocu čitav Hum osim Ljubuškog, u koji se Stjepan Vukčić sklonio. Tada je i kralj Tomaš mislio doći pod Ljubuški.

Kao posjed Stjepana Vukčića spominje se u povelji kralja Alfonsa V od 1.6.1454. godine. Turci su ga zauzeli 1463. godine, ali samo na kratko, jer je već 18. jula javljeno u Dubrovnik da ga je Turcima oteo Vladislav Hercegović. Turci su ga ponovo zauzeli 1477. godine i smjestili u njega posadu sa dizdarom.

Od početka XVIII vijeka sjedište je kapetanije. Prema hronici popa Šilobadovića više puta su ga napadali Kotorani između 1662. i 1669. godine. Napušten je 1835. godine.

Grad zauzima prostor od nekih 500 m2. Razvijenog je tlocrta sa sistemom bedema koji opasuju glavnu kulu. Bedemi ponegdje dostižu visinu i do 10 m, a u temeljima debljinu od 2 do 3 m.

Popravljan je u više navrata. Danas su mu sačuvane jake ruševine na brežuljku iznad Ljubuškog.

Utvrđeni grad Ljubuški je nepravilan mnogougao dužine oko 90 m i maksimalne širine oko 50 m. Na prvi pogled, posmatrajući njegov situacioni plan, zaključujemo da je dograđivan u nekoliko vremenih faza.

Najstariji dio srednjovjekovnog grada Ljubuškog činila je četvrtasta snažna kula sa malim oborom jugoistočno od kule. Ova kula je imala vanjske dimenzje 8,5 x 7 m, a obor je bio dug oko 15 m i širok oko 11 m. Oblik obora je bio nepravilan četverougao.

U drugoj fazi dogradnja je obuhvatala nastavak jugoistočne strane u vidu prislonjenog nepravilnog petougaonog obora, koji je na sjevernoj strani bio ojačan sa dvije kule. Polukružna kula je imala vanjski promjer oko 5,5 m, a četvrtasta najdužu vanjsku stranicu oko 6,8 m.

Najvjerovatnije je da je samo prva faza srednjovjekovna, predturska. Međutim, nije isključeno i da druga faza potječe iz vremena prije 1463. godine. Odgovor na ovo pitanje dobit će se nakon arheoloških i arhitektonskih istraživanja radova.

U trećoj fazi utvrđenje se proširilo na sjevernu, istočnu i zapadnu stranu od najstarije utvrde. Ovo je sigurno turska dogradnja koju karakteriše izgradnja brojnih zidanih zgrada u zapadnom dijelu dograđenog utvrđenja. Najbolji način utvrđivanja raznih faza izgradnje je izučavanje maltera, koji su u svakoj fazi različiti, kao i izučavanje načina zidanja i upotrebljene vrste kamena.

Istraživanja koja bi se provela na ljubuškom gradu mogla bi nam odgovoriti na niz pitanja o tome kako su Turci dogradnjama i pregradnjama transformirali naše srednjovjekovne gradove, posebno hercegovačke, koji su imali neka specifična obilježja.

Izvor: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Husref Redžić

(MiruhBosne)