Stari grad Glamoč

Glamočko polje (na nadmorskoj visini od oko 920 m) smjestilo se između visokih planina: Šator-planine na sjeverozapadu, Staretine i Golije, koje ga dijele od Livanjskog polja na jugozapadnoj strani, Cincara na jugoistoku, a sjeverno od nje je Hrbljina (Vitorog). Naselje Glamoč smješteno je gotovo u sredini Glamočkog polja, ispod Staretine.

Stari grad Glamoč leži na čunjastom brdu, oko 100 m iznad savremenog naselja. Utvrđenje zauzima zadnji izdanak planinske kose, čije se strane strmo obaraju prema zapadu, sjeveroistoku i istoku. Gradu se najlakše pristupa sa jugozapadne kose. Oko utvrđenja je prvo nastala “gornja čaršija”, koja je zamrla  krajem 19. i početkom 20. stoljeća, jer se tada, uslijed promjena saobraćajnih prilika, uz cestu koja je iz Livna vodila preko Glamoča i Mliništa u Banju Luku, razvila “donja čaršija”.

Na obroncima oko Glamočkog polja evidentirane su 34 prahistorijske gradine.

Župe Glamoč, Livno i Duvno su u 14. stoljeću, za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića, dospjele pod vlast bosanskih vladara. Bosanski ban  se umiješao u sukob velikaških porodica Nelipića i Šubića (1324-1326) i borbu protiv Nelipića je iskoristio da dobije Krajinu, tj. primorsku oblast od ušća Cetine do Neretve zajedno sa Makarskom, te zaleđe Krajine sa župom Imotom (Imotski). Cijelu tu teritoriju je pridružio Humu, a od Livanjske, Duvanjske i Glamočke župe stvorio je zasebnu oblast, koja se u historijskim izvorima naziva  “Zapadne strane” ili “Završje”. U povelji bana Stjepana II iz 1332. godine, kojom uređuje odnose sa Dubrovačkom republikom, kao svjedok se spominje župan Završja Ivan Pribilović .

Ban Tvrtko je 1357. godine ustupio ugarskom kralju Ludoviku dio Humske zemlje između Neretve i Cetine sa Imotskim i Novim, te Završjem. Od tada je u tom dijelu vladao, u kraljevo ime, hrvatsko-dalmatinski ban. Iste godine ugarski kralj je pobunio bosansku vlastelu i pokušao da je udalji od utjecaja banove vlasti. U povelji ugarskog kralja Ludovika od 14.3.1357. godine spominje se Grgur Stjepanić, kao gospodar grada Glamoča.

Tada se u Završju digla buna i mnogi velikaši, osim Vlatka Vukosalića, ostavili su bana Tvrtka. Spomenute teritorije ostale su pod vlašću ugarskog kralja sve do 1387. godine, kada su se ban Tvrtko i Hrvoje Vukčić Hrvatinić umiješali u dinastičke borbe između kralja Sigismunda i Ladislava Napuljskog. U tim borbama Tvrtko je vratio pod svoju vlast dio Huma koji je bio pod vlašću kralja Sigismunda. Uz pomoć vojvode Hrvoja Vukčića pod svoju vlast je stavio gradove i župe Duvno, Livno i Glamoč.

Početkom 15. stoljeća gradovi Duvno, Livno i Glamoč su bili u posjedu Pavla Maštrovića Klešića, koje mu  je kralj Ostoja oduzeo kao svom protivniku. Kad se uvjerio da mu je Klešić potreban kao saveznik,  poveljom od 7.1.1404. godine vratio mu je te gradove.

U Glamoču se spominje Crkva sv. Marije, koja nije bila u neposrednoj vezi sa franjevačkim samostanima.

Nije poznato kada su Osmanlije osvojile gradove Glamoč, Livno i Duvno. Do 1537. godine Glamoč je pripadao  Bosanskom sandžaku, vilajetu i kadiluku Neretva, u Kraljevoj zemlji, čije je sjedište bilo u Konjicu. Glamoč se nalazio u nahiji  Dlamoč ili Belgrad, koja se prvi put spominje 1516. godine kao vlaška nahija u kadiluku Neretvi.

Godine 1550. i 1574. nahija Glamoč se spominje u Skradinskom kadiluku, koji je 1537. ušao u sastav Kliškog sandžaka. U sastavu tog kadiluka ostala je do kraja 17. stoljeća. Središte nahije bio je Glamoč u kome je kliški namjesnik Malkoč-beg sredinom 16. stoljeća podigao džamiju. Poslije gubitka Klisa (1648. godine) i dijela teritorija Kliškog sandžaka preostale nahije koje su bile u osmanskom posjedu postale su dio  Livanjskog kadiluka.

U osmansko doba grad se zvao Biograd ili Belgradčik. U oba ugarsko-turska ugovora 1503. i 1519. godine navode se dva Biograda (Prusac), a drugi je, bez sumnje, Glamoč. U osmanskim izvorima pod tim imenom  spominje se sve do 1833. godine, kao i u putopisima i špijunskim izvještajima tog doba. Kao pogranično utvrđenje, u osmansko doba imao je značajnu ulogu.

Do osnivanja kapetanije glamočki grad je imao dizdara. Glamočka kapetanija osnovana je poslije 1624. godine i pripadala je Kliškom sandžaku do njegovog pada 1689. godine.

U jednom mletačko-dalmatinskom izvoru iz prve polovine 17. stoljeća piše da se Glamoč, također, zove “Biogradaz”, da tvrđava ima nekoliko   kula. U drugoj polovini 18. stoljeća zabilježeno je da Glamoč leži uz dalmatinsku granicu i da je grad prilično dobro utvrđen, ali da ima malo artiljerijskog oružja.

Glamočki kapetani su bili iz porodice Ćirić, a zatim iz porodice Jakirlić.

Godine 1778. gradu je zaprijetila opasnost od prodora Austrijanaca.

Godine 1833. popisano je da u gradu ima 11 topova, od toga 4 su neispravna, dosta municije i olova, te u hambaru ječma i prohe. Vjerovatno je bio u dobrom stanju, jer se nije nalazio na spisku gradova koji bi trebalo da se napuste. Unutar tvrđave bile su kuća kapetanske porodice Ćirić i zgrada za municiju. Grad je napušten 1851. godine a djelimično je bio porušen 1882. godine. Prema naredbi kotarskog predstojnika metar kamena sa grada prodavao se za 12 krajcara.

Ostaci Starog grada Glamoča koji su vidljivi na terenu potječu najvjerovatnije iz osmanskog perioda. Sudeći prema historijskim izvorima, u kasnom srednjem vijeku ovdje je postojalo utvrđenje koje je u osmanskom periodu prilagođavano vatrenom oružju.

Oblik utvrđenja uvjetovan je terenom na kojem je sagrađeno, na platou na vrhu niskog čunjastog brda. Sastoji se od gornje tvrđave i obora ispod nje.

Gornja tvrđava zauzima cijeli relativno uski plato koji se pruža u pravcu od jugozapada ka sjeveroistoku, u dužini od 62 m i širini od oko 20 m.

Ruševine džamije se nalaze uz sjeveroistočni ugao utvrđenja.

Građena je od pažljivo klesanog i slaganog kamena. Džamija je imala drveni krov i drvenu munaru.

Godine 1660. Čelebi spominje džamiju u Starom gradu, kao i džamiju u naselju. O postojanju Gornje džamije svjedoči i fotografija iz 1930. godine koja se nalazi u prostorijama Medžlisa islamske zajednice Glamoč. Međutim, džamija je porušena u toku II svjetskog rata i od tada nije rađeno na njenoj obnovi.

Glamočani, a posebno Bošnjaci nadaju se kako će nakon nešto više od sedamdesetak godina od rušenja Gornja džamija ponovno dominirati tim mjestom kao nekada.

Graditeljska cjelina – Stari grad Glamoč  u Glamoču  proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

(kons.gov.ba/mb)