STAROBOSANSKI NOVAC

Bosna pripada skupini rijetkih zemalja u svijetu koje imaju višehiljadugodišnju tradiciju kovanja vlastitog novca. Od Ilira preko srednjeg vijeka do današnjeg dana.

Nakon smrti moćnog Tvrtka I stanje u Bosni se mijenja. Nijedan od njegovih nasljednika nije bio na njegovoj visini da održi moć koju je on stvorio.
Osiljeni feudalci sve manje poštuju centralnu vlast što je slabilo državu. To se odrazilo i na kovanje novca, što je jedan od razloga da se nakon njegove smrti jedno vrijeme prekinulo s kovanjem.

Istina, bila je u opticaju velika količina novca iz prethodnog doba, ali je bio još jedan razlog zbog kojeg se nije prilazilo kovanju. Bio je to Dubrovnik koji je sve činio da do toga ne dođe kako bi zadržao stečene privilegije za kolanje svog dinara.

Dubrovčani su, naime, i u ovo vrijeme imali veoma razvijenu suradnju s Bosnom i bilo im je veoma stalo da se upotrebljava njihov novac kako bi u trgovini imali što veću dobit.

Ukoliko bi to činili u bosanskoj valuti izmakla bi im dobit jer bi je morali kupovati po realnom kursu.

Prvi vladar koji je obnovio kovanje domaćeg novca bio je kralj Tvrtko II (1421-1443. g.).
Kovao je groš, dinar i poludinar. Njegov groš spada među najkrupnije srednjovjekovne novce uopće. Promjera je 25 mm, težine 2,07 gr.

Na licu je kraljevski grb punog sadržaja (štit s kraljevskim monogramom, kaciga sa velom i čelenkom). Ovo je novost u numizmatičkoj ikonografiji Bosne. I na ostalim tipovima njegovih emisija javlja se ista slika. Na reversu je, pak, lik sveca Grgura Nazianskog, koji se držao za zaštitnika Bosne.

Kovnica kralja Tvrtka II radila je sedam godina i kroz to vrijeme izbacila je mnoge i raznovrsne serije novca. Nalazi njegovog novca su najbrojniji u odnosu na novce drugih bosanskih vladara.

Kralj Tomaš koji je naslijedio Tvrtka II, nastavio je s kovanjem novca. I on je kovao groš, dinar i poludinar. Kovnice su radile punom parom, pogotovo kada je uspio povratiti Srebrenicu i tamošnje bogate rudnike srebra koje je bio osvojio srpski despot Lazar Branković.

Taj intenzitet kovanja opet je zabrinuo Dubrovačku Republiku pa su sve činili da to ometu. U više navrata je zvanično tražila od kralja da prekine s kovanjem svog novca jer je njihov novac bio potpuno istisnut. To je za Dubrovnik značilo propast. Tomaš se, međutim, nije osvrtao na to pa je njegova kovnica nastavila s radom i tako je trajalo sve do njegove smrti.

I posljednji kralj Stjepan Tomašević koji je na prijestolju proveo nepune tri godine, također je kovao novac, iako je to vrijeme
za Bosnu politički bilo izuzetno bremenito.