Sudstvo u srednjem vijeku: Dok kod drugih presuđuje sam vladar, u bosanskoj državi – ‘Bosna sudi’

Vrlo je zanimljivo što dvije povelje predviđaju čak mješoviti međunarodni sud

.. Najznačajnija je razlika bosanskih povelja od raških (srpskih) u tome što o nevjeri ne presuđuje sam vladar, nego optužbu ima da razmotri staleški sud, i to sud vlastele ili bosanske crkve, ili mješoviti sud vlastele i crkve.

Ban Stefan II u vjerovnoj povelji 1323 g. veli: ‘I ako bi u čem sagrešio Vlkoslav, da stane pred dobrimi mužmi da se opravi‘. U povelji 1330 g. rečeno je jasnije: ‘dokole ga ne sude četirinadesete koji su prisegli s banom Stepanom knezu Vlkosavu‘ t. j. 14 velikaša.
Ali u povelji bana Stefana II 1335 g. govori se drukčije: ‘da mu se to ne poreče nikadare što bi ga ne opitala crkva bosanska‘, dakle crkva javlja se kao garant pravičnosti i kao zaštitnica ličnosti vlastelina.

To je još jasnije izraženo u povelji bana Tvrtka g. 1370: on predaje svog vazala ‘u vjeru djedinu i sve crkve bosanske, i vse krstjane da mu je ruka‘.

Tu je predviđen i sastav suda, da mu ‘sudi djed i dva strojnika š-nim i tri vlastele‘ poimenično spomenuti u povelji. To je slučaj mješovitog suda. Vjerovatno isti je mješoviti sud predviđen u poveljama 1392 i 1380 g., gdje se kaže kratko: ‘ u što ga Bosna sudi‘.

U povelji 1404 g. opet se veli da kralj predaje svojeg vazala ‘gospodinu djedu i njegovim strojnikom i vsoj crkvi bosanskoj u njih ruke i u njih obarovanije i da mu se ne učini nikadere ni jedno hudo što bi ga ne ogledala crkva bosanska i vlastele bosansci‘.

Vrlo je zanimljivo što dvije povelje predviđaju čak mješoviti međunarodni sud: vojvoda Sandalj Hranjić 1410 g. daje vjeru banici Anici da će je poštovati kao rođenu majku, a da u slučaju suda imaju presuditi ‘ dobri ljudi ki se imenuju od Bosne i od Hrvata i od Bnetka i opštine Dubrovačke‘, a g. 1408 kralj Ostoja daje velike baštine vojvodi Jurju i knezu Vučiću i predviđa da može ih oduzeti samo ako ih ‘ ispita ugarska, bosanska, bnetačka i dubrovačka pravda, za koju neveru rečena pravda prizna da je podobno glavu odsići‘.

Ipak to su izuzetni slučajevi, i poslije toga kraljevi se opet vraćaju na sud bosanskih dobrih ljudi. Isti kralj Ostoja potvrđuje g. 1417 baštinu Vukačima, koje neće oduzeti ‘salvo quello fosse visto e cognosudo per li nostri boni homini‘.

Kralj Tvrtko II g. 1426 predaje Ivana Mrnavića ‘gospodinu didu Mirohni i didu kon dida (posle djeda) u ruke crkvene‘ i neće mu presuditi ‘što ne bude ispitano od Bošnjana i crkve Bosanske‘.

Čak g. 1446 kralj Tomaš, već katolik, priznaje autoritet bosanske crkve i predaje obdarene vazale ‘gospodinu didu Miloju i didu kon dida u ruke crkvene‘ i opet veli da neće im ‘potvrditi ni na manje donesti ni za jednu neviru ni zgrihu kraljevstvu našemu, što ne bi ogledano gospodinom didom i crkvom bosanskom i dobrimi Bošnami‘.

Samo u dvije povelje iz posljednjeg doba vidimo kako katolička crkva pokušava da preuzme na sebe ulogu ‘bosanske crkve’ u toj zaštiti vlasteoskih prava. …

Izvor: Aleksandar Solovjer, izvod iz rada ‘Vlasteoske povelje bosanskih vladara’ – Istorisko-pravni Zbornik, Sarajevo 1949.

Foto: Kamena (sudačka) stolica iz vremena srednjovjekovne Bosne.

(MiruhBosne)