Umorni putnik čisto dahne dušom,kada se uspne na visoko travno brdo,te njen toplim sunčanim zracima,uniđe u svježi hladak zelene šume. Hilјadama vitih drveta streme tuda u vis, kao da će u nebo; sa njihovih lisnatih grana ori se umilno ptičije pojanje, kao, anđeoski glasovi u nebesnom hramu, kao da slave i prvpjevaju onoga, koji saada toliku krasotu.
Prolјeće je tanano borje i jelјe potjeralo je nove velene iglenjake što bliješte na sunčanim vracima, sva šuma čisto prediše bajnim miomirom; grudi nam nabrecaju, ne mogu dosta da se nagutaju ovoga svježega balsamskog zraka, e bolan bi ovdje oživio novim zdravlјem!
Lijepa je i livada, kada je izvezena šarnim cvijećem; divna je i njiva kada joj tihi vjetrić leluja sazrela žita ali je najdivnija zelena šuma sa svojim gorostasnim dubovima, sa svojim utkanim, isprepletenim, izvijuganim bilјem i prorašćem, a najdivnija je ondje, gdje još pije doprla u nju čovječija ruka, što ruši, kreše i podsijeca — no je šuma ostala onaka kao što ju je Bog stvorio. Čisto sa nekom pobožnom strepnjom, kao da će se susresti sa onim, koji to sve hrani i održava — tako stupa čovjek u ovu nijemu i opet tako šumnu osamu, da prisluškuje tajanstvenom šugakanju njihajućih se grana, tihome šapatu grančica i distića.
Bilјe je inače tiho i nijemo, ali drva uvjek nešto šuškaju, puna su života. Borje i jelјe njiha svoje visoke glave kao da se čemu dovija i premišlјa, u gustom bukoviku opruisaju se vite bukve pa im granje čisto kvrca i ječi, nemirno trepeće srebrno lišće visokih topola, a i sam kruti hrast pokrene po kašto svoju gordu glavu te kruni svoj zelenkasti cvijet putniku na tjeme, kao da ga obasiplјe dobrodošlicom.
Zrak je miran, tišina je nastala. Uzdrhtali listići igraju se sa sunčevim zracima, koji prodiru kroz veleno pokrivalo, i čas po nešto kvrca, ide šapat od lista do lista, pa šapće da dolazi novi gost. Kako vjetar podune, zašumi sva gora, po svuda nastane radosno kretanje, kao da se ovaj zeleni zbor nečemu nada, kao da očekuje nešto novo, nešto važno. Da li sluti drvlјe da im vjetar nosi kišu, ona li ono da mu vjetar doganja pune teške oblake? Bogme zna, drvlјe je uvjek žedno, s toga mu je kiša uvjek dobrodošla. Evo ovdje pršti i kvrca i lišće i šiblјe, kao da govori: oh ala sam uvenulo! Tamo opet ječi i huče neki veliki dub, pa tužno zbori: oh, sok me je izdao, bojim se, e ću se sa svim osušiti.
Nјihaju se bukve i borovi, brestovi i hrastovi kao da bi da se iščupaju iz korjena, te da pođu kiši na susret. Srndaći i jeleni plaho zvijeraju, ne znaju šta bi drveću na jedared, plašlјivo hite u mlado prorašće. Ptice vastanu sa jasnom pjesmom, samo po katšto cvrkutnu, polijeću na deblјe grane te se svojim malim noktićima čvršće ukopaju u meku koru ili traže svoja gnijevda, te plašlјivo prikrivaju sa brižlјivim kriocem svoje goluždrave tičiće ili pegava jajca. Sunčani vraci blesiu pa nestanu. Časom se natuštilo, bura dolijeće na sivi krili. Šuma vahuji sada kao šumno sinje more, grančice popuckaju, debla stenju i ječe, a iz dalјine tutnji potmula grmlјavina.
Zamukoše srne i košute, poplašeno se skrivaju u meku mahovinu bubice i mušice — sve je nijemo kada grom govori. Sada easipi kiša, i žedno lišće upija je kap po kap.Već puca i grmi ianad šume, bijesni vihor vitla vrhove drveća, vrhovi se njihaju i stresaju, kao da 6i da se otresu i suviše bijesna gosta; kiša sune kao iz kabla, huji i šušti kao da pada potok ili rijeka preko visokih stijena, lišće ne može da savlada ovaj obilati gutlјaj, no ga propušta da kaplјe i lije u čestu. Priđimo se ovdje pod ovu suvu gustu lipu i pustimo da prohuji nepogoda i kiša iznad naše glave.
U planini su oblaci vrlo žurni. Za čas se gubi grmlјavinau dalјini, oblaci se razdiru, sunce ih probije, nestašni vraci probiju iznova kroz lisnatu čestu. Da divna priroda! Lišće se sija i blista, na njemu zaostale kišnje kaplјe svijetle se i prelamaju kao sjajni alemovi, pa pokaplјuju dole da napoje i žednu mahovinu i drugo skromno bilјe, što se po vemlјi povija; a bilјe nabrekne i svako se okiti po jednom srebrnom kaplјicom, kao alem — čelenkom.
Šuma se utišala i smirila, miriše i puši se. Polako se prikuplјaju rasplaševe srne i košute, žure se koja će prije oživjelom nabujalom izvoru; ptičice polijeću iz svojih skrivališta, piju rosu i popjevaju, i bubice i lepirići i mušice srču iz malenih pehara, iz šarenih krunica oživjelih cvjetova medenu malvasiju, pa polijeću i zuje po svježem mirisnom mraku.
Dok smo se mi zadubili u posmatranje kako je iz nova oživio ovaj tihi šumski svijet — iskrsnu na obližoj kosi i lovac. Pokisao kao moča, pa se nalјutio što ga je kiša tako nemilosno ispirala. Ide pa zastane, pregleda svoju pušku, odvija valјu, koju je zavio maramom, da mu ne zakisne, otvara svoju lovačku torbu u kojoj mu je puščani prah i olovo. Sve mu je vlažno, sve mu je prokislo. Lјutito vrgne pušku o rame, gurne torbu na leđa, izlije kišnjicu što mu se prikupila na oboru od šešira — pa gunđajući udara stavom, što ga vodi doma — danas ga je vrijeme omanulo — lov mu se rastopio, u svom jedu premišlјa lovac, da li mu je jutros, kada je pošao uz planinu, viknuo kogod: „Sretan put!“ A i gdje bi kiša baš svakoga usrećila! Ona je usrećila šumu, mahovine, srne i košute, ptičice i bubice, leptiriće i mušice. Eno vidim, kako nestašno skakuće onaj laki srndać, srce mu je veselo — neka ga, neka — nek skakuće i uživa — bar dok se ne- osuši barut u srdita lovca.
