Svačije poštujemo a svojim se dičimo.

-Prije nekoliko dana, kada smo objavili našu namjeru, da ćemo pokrenuti list “Bošnjak”, koji će braniti naše pravo a u svakom pogledu, bili smo uvjereni, da će se to naše poduzeće megju novinarima svakako tumačiti; da će mnogi ovom prilikom uhvatiti zgodu, da o nama i o našoj namjeri mnogo nešta progovori.

Nijesmo se ni prevarili, jer kad izagjoše prva tri broja „Bošnjaka”, graknuše na nj novine iz susjednih krajeva kao na bijelu vranu. Predvigjeli smo, da se mnijenje tih novinara o nama u mnogo čemu razilaziti, već prama pravcu, kog se pojedine novine drže i prama mjestu, u kom se štampaju. Mi smo s velikom pažnjom pročitali i zrelo prosudili sve te izjave o nama, i ni malo se nijesmo začudili, kad smo čitali u nekim listovima najoštriju kritiku, silne prigovore i po gdjekoju krupnu i neslanu.

Znali smo mi već odavna, da nekim izvjesnim krugovima ne ide u račun, da se Bošnjak i Hercegovac znade pobrinuti sam za se i za svoju budućnost, ako Bošnjak i Hercegovac vodi račun sam o sebi i snuje po sebi svoju budućnost i ako ne ukabuli sve ono, što mu savjetuju i nameću neki krugovi, koji su sebi uvrtili u glavu, da samo oni imadu pravo, da nad nama vedre i oblače, da nam oni pokazuju staze, kojih nam se valja držati. Jest, tako je i nikako drukčije, o tome nema dvojbe. Kad pogledamo na prošla vremena i pojave novijeg doba, nije nam potrebe, da igramo kako drugi svira ma da su ti svirači naše komšije. Mi se umijemo kretati u kolu po našem običaju, kako je za nas najkorisnije.

A hvala dragom Bogu, danas su u našoj domovini take prilike, da možemo po svojoj volji slobodno i rahat živjeti. Nu vratimo se na stvar.

Naše neke komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu ne ćemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. Nu i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer izmegju sebe ne mogu — o živu glavu — da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, „jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime”. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svagje, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete.

Alž ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svagjate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kad se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvjek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak. Od toga ne ćemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno.

A što se tiče našega jezika, to se ne plašimo pred cijelim svijetom otvoreno kazati, da nam je i ime našega jezika usko skopčato sa imenom narodnim, te da nam se i jezik zove bosanskim.

Mi smo konservativne naravi te nećemo da rastavljamo ono, što je kroz vjekove spojeno jedno uz drugo i ne možemo jedno izreći, a da na drugo ne pomislimo. Držimo se ove rečenice: Drugog poštuj a svojim se diči.

Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što, po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našemu djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nije smo nikako kail.

A i čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo; mi na njiha krivim okom ne gledamo; mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslavenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda.

Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Kako prije rekosmo, naš prijatelj Jovo i Ivo još ni oni nijesu na čisto, već se megju se bore i inade za istu narodnost kao najveća dva dušmanina. Kad bismo prigrlili jednoga, šta bi rekao drugi, za to je najbolje svakom svoje, pa mirna Bosna.

U ovom smislu lijepo je rekao naš narod: „Kakvo drvo taki klin, kakav otac, taki sin“, ili: Svaka tica svome jatu, al bez brata teško bratu. Pa kako da ostavimo baštinu svojih šukundjeda našu milu bosansku narodnost. O ovome još koju, dok progovorimo opet velimo Jovu i Ivu: „Svačije štujemo, a svojim se dičimo”.

Objavljeno u listu Bošnjak, 23.07.1891.