Švedski Aftonbladet opširno piše o bosanskim reprezentativcima Tahiroviću i Smajloviću…
Dva dječaka istih godina odrasla su na pet kilometara od švedskog nacionalnog stadiona – a sutra će igrati reprezentativnu utakmicu protiv Švedske.
Na neki način možda je teško shvatiti, a na drugi način vrlo lako.
Rat je rasuo Bosance širom svijeta, fudbal ih je ponovo spojio.
U dnevnoj sobi porodice Smajlović nalazi se vitrina s trofejima. U njoj su nagurani pehari i plakete iz različitih fudbalskih karijera; od medalja s malih bosanskih dvoranskih turnira pa sve do priznanja iz profesionalnog elitnog fudbala.
Na samom vrhu vitrine nalazi se i stara fotografija u okviru u obliku srca.
– To je Dženanin brat, Zijad. Ovo je jedina fotografija koja je ostala od njega. Sve ostale su uništene kada su zapalili kuću tamo dolje.
Čovjek koji govori zove se Smajo Smajlović i napustio je Srebrenicu kada je imao 16 godina.
U sobu ulazi njegova supruga Dženana. Ona je bila još mlađa kada je bila prisiljena pobjeći iz svog rodnog doma – nije imala ni punih 12 godina.
– Moj brat je imao 24 godine kada je poginuo. Osam godina nismo znali šta mu se dogodilo, da li je živ ili nije. Još uvijek ne znamo tačno šta se dogodilo, ali čuli smo da je pokušao pobjeći kroz šumu, kada su ga zaustavili i ubili. Prvo su ga upucali, a onda ga jednostavno ostavili da umre.
U martu 2003. godine sahranjeno je prvih 600 identificiranih žrtava masovnih ubistava i masakra u Srebrenici i okolini. Stariji brat Denane Smajlović bio je među njima.
– Gledati svoje roditelje kako se nadvijaju nad tim tabutima…
Smajina nana izgubila je muža i trojicu sinova. Ipak, zahtijevala je da bude prisutna na svakoj sahrani. Govorila je porodici da joj ništa ne smiju prešutjeti kako bi je zaštitili.
Čovjek ne može shvatiti kako su to uspijevali izdržati.
Gotovo tačno devet mjeseci nakon te ogromne kolektivne dženaze Dženana i Smajo Smajlović dobili su sina.
U početku je bilo planirano da se zove Zijad, po ubijenom daidži.
– Ali moji roditelji su rekli da to ne bi mogli podnijeti, da bi ih to stalno podsjećalo na sve ono strašno što se dogodilo.
Umjesto toga, Smajo Smajlović imao je drugi prijedlog, prijedlog sa svjetlijom nijansom.
Dječak je trebao dobiti ime po omiljenom fudbaleru Zinedineu Zidaneu, francusko-alžirsko ime, ali s bosanskim načinom pisanja.
Tako je i bilo.
I gotovo 23 godine kasnije, ta je beba odrasla i postala profesionalni fudbaler.
Trenutno je usred svog prvog okupljanja sa seniorskom reprezentacijom Bosne i Hercegovine, a kada je predstavljen lokalnim novinarima, djelovalo je kao da je Zinedin Smajlović želio predstaviti samog sebe, objasniti ko je i za šta se zalaže.
– Ja sam iz Srebrenice. Historija je takva kakva jeste, i to meni možda malo više znači nego drugima.
Zinedin Smajlović je iz Srebrenice.
Naslijeđe i odgovornost čine da ne može osjećati drugačije, niti se izražavati drugačije.
Ali Zinedin Smajlović je, naravno, istovremeno i iz Švedske, Stockholma i Spånge.
Njegov dom iz djetinjstva nalazi se u mirnom naselju porodičnih kuća u blizini sportskog igrališta. Trava je uredno pokošena, a malu kamenu skulpturu u obliku fudbalske lopte krasi prostor ispred ulaznih vrata.
Sjedamo na zatvorenu verandu. Na sto se iznose švedska slatka pletenica, bosanski burek i balkanska kafa u tradicionalnim malim fildžanima.
Iznenađujuće često je lakše razumjeti motive i svrhu jednog fudbalera razgovarajući s njegovim bližnjima nego sa samim igračem, a ovdje imamo dvoje ponosnih roditelja koji priču počinju od samog početka.
Pričaju o dječaku koji je rođen devet mjeseci nakon što je prvi put podignut poklopac nad srebreničkom ogromnom tugom; dječaku koji je na mnogo načina kao da je imao zacrtanu sudbinu od prvog dana.
– Postoji fotografija njega iz vrtića, snimljena kada je tek počeo hodati. Sva druga djeca vozila su se okolo s lutkama – Zinedin je u svojim kolicima imao lopte.
Dženana Smajlović se smiješi i prisjeća dječaka s viškom energije i vrlo jasnim fokusom.
Na jedan način, bio je fudbalski dječak među mnogima u sjeverozapadnim predgrađima Stockholma, ali na drugi način bio je neka vrsta izabranog glasnika u kopačkama.
Sjedamo i listamo stare albume s fotografijama. Zaustavljamo se na jednoj slici Zinedina Smajlovića kada je imao desetak godina.
Snimljena je na jednom od brojnih turnira dječjih ekipa. Na njoj mali dječak ozbiljnog izraza lica pokazuje majicu ispod dresa.
„Srebrenica-Potočari. Nikada ne zaboravi. Never forget.“
Godinama je Zinedin Smajlović uvijek nosio tu majicu kada je igrao, spreman da poruku pokaže svaki put kada bi postigao gol.
– Nama je uvijek bilo veoma važno da naša djeca poznaju našu historiju, da razumiju odakle dolazimo. Mnogi nam govore: „Zar nije šteta da djeca moraju gledati i slušati sve to o Srebrenici?“
Ali, zar ne bih kao roditelj pogriješila kada moja djeca ne bi znala kakav je život bio za nas, kada ne bi govorila naš jezik?
„Nažalost, ovo se dogodilo i morate to znati. Ovo se dogodilo vašoj zemlji, vašem ujaku, svim vašim rođacima.“
Porodični album može izgledati na veoma različite načine.
Tu su i fotografije s proslava i fotografije s bazena, ali Dženana Smajlović nastavlja listati dok se ne zaustavlja.
Jedna fotografija snimljena je kod velikog memorijalnog kompleksa izvan Srebrenice, kod jezivo velike kamene ploče na kojoj su imena svih žrtava poredana po abecedi.
Prezime Smajlović proteže se kroz tri različite kolone.
Ukupno je 111 osoba s tim prezimenom ubijeno.
Nisu svi pripadali istoj porodici, ali ih je previše bilo iz njihovog porodičnog kruga, previše da bi se ikada moglo jednostavno zaboraviti i nastaviti dalje.
Svakog ljeta organizuje se takozvani Marš mira kroz planine i šume oko Srebrenice. Prostire se na više od 100 kilometara, traje gotovo tri dana i prati istu rutu kojom su hiljade bošnjačkih dječaka i muškaraca pokušavale pobjeći prije 30 godina.
Zinedin Smajlović učestvovao je gotovo svake godine još od djetinjstva.
Prije tri godine bio je usred marša kada je njegov fudbalski život doživio potpuno novi zaokret.
Tada je još bio pomalo izgubljeni tinejdžerski talent koji je morao krenuti zaobilaznim putem nakon što je saradnja s akademijom AIK-a završila.
Nedugo prije toga razmišljao je da potpuno odustane od fudbala i posveti se košarci.
Ali kada je telefon ponovo dobio signal u bosanskim šumama, ispostavilo se da ga traži klub iz Serie A.
Lecce ga je želio dovesti iz Täbyja, a Denana Smajlović se prisjeća koliko je bila zaprepaštena.
– Sjećam se kako sam reagovala: „Šta? Zar stvarno žele tebe? Nisu valjda pogriješili igrača?!“
Ali Zinedin je odmah bio odlučan:
„Ugovor i sve ostalo nije važno – ja ovo prihvatam, bez obzira na sve.“
Iako period u Italiji nije bio sportski uspješan, ipak je predstavljao prekretnicu između igre i ozbiljnog fudbala, između dječačkih snova i stvarnosti profesionalnog sporta.
A od tada je sve išlo veoma brzo.
Povratak u Švedsku, proboj u Sandvikenu, sjajna sezona u norveškom Sandefjordu, veliki transfer u Olympiakos i sada poziv u reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Za nekoga sa strane može izgledati kao da je Zinedin Smajlović dugo lutao kada je riječ o reprezentativnoj pripadnosti – zaista je odigrao tri utakmice za reprezentaciju Švedske do 21 godine – ali zapravo nikada nije bilo dileme.
Smajo Smajlović objašnjava kako je njegov sin prvo bio razočaran vodstvom jedne od bosanskohercegovačkih omladinskih reprezentacija, ali kako je sve to u osnovi uvijek određivalo nešto mnogo veće.
– Nije to tako da je Zinedin promijenio reprezentaciju ili odbacio Švedsku, niti ima nešto protiv Švedske. Razgovarao je s Grahamom Potterom i bio je veoma impresioniran koliko je profesionalno tretiran, koliko je Potter pokazao poštovanja prema njemu i njegovoj historiji.
Ali zapravo nikada nije bilo pitanje izbora, nego čekanja Bosne.
Još od kada je bio veoma mali svi smo osjećali:
Onog dana kada Bosna pozove – tog dana će Zinedin igrati za Bosnu.
Potrebno je nešto manje od 20 minuta hoda od jednog dječačkog doma do drugog.
Pored sportskog igrališta, preko Spångadalena, pa u Rinkeby.
Adi Tahirović čeka kod škole Askeby, ispred porodičnog stana u neboderu.
I dalje ima samo 27 godina, ali njegova vlastita fudbalska karijera završila je prije nekoliko mjeseci.
Zapravo, plan je bio da i on jednog dana igra za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Oba njegova roditelja potiču iz poznatih fudbalskih porodica iz Sarajeva – opkoljene prijestolnice koju su kasnije morali napustiti tokom rata.
Iako je Adi Tahirović rođen u jednoj drugoj zemlji, daleko na sjeveru, jedno vrijeme se činilo da je san o reprezentaciji toliko realan da se gotovo mogao dotaknuti.
Ulični fudbal u Sarajevu tokom ljetnih raspusta, akademijski fudbal u Hammarbyju kada je sve postalo ozbiljnije.
Nekoliko poziva u bosanskohercegovačke omladinske reprezentacije, svojevrsna profesionalna avantura u surovoj drugoj ligi tamo dolje, u domovini njegovih roditelja.
Bilo je blizu, ali ipak ne dovoljno blizu.
Duboko u sebi Adi Tahirović je cijelo vrijeme znao da postoji jedan dječak koji će odavde, iz ovog dvorišta u Rinkebyju, stići sve do najveće scene.
Ali to neće biti on.
– Brat je išao sa mnom na treninge Vasalund/Rinkebyja praktično od prvog dana. Kada sam imao osam godina, on je imao četiri, i ponekad, kada bi nedostajao neko, pustili bi ga da zaigra.
Bio je neka vrsta maskote, s prevelikom kapom i kovrdžavom kosom – ali bio je toliko zagrijan za te treninge.
Imao je bolju prisutnost od mene, iako praktično nije ni smio igrati.
Adi Tahirović se prisjeća i smije:
– Kada je brat imao možda pet ili šest godina, prvi put je odradio pravi trening sa svojom generacijom. Samo je uzeo loptu i predriblao sve do gola.
Tamo se okrenuo – predriblao se nazad sve do vlastitog gola, ponovo se okrenuo, prošao pored svih preko cijelog terena i zabio loptu u gol.
Trener se zvao Roger.
Samo je rekao:
„Benji! Stani na gol.“
Ali dogodilo se isto, samo što je brat sada trebao biti golman.
Čim bi lopta došla do njega, počeo bi driblati, prošao pored svih protivnika tri puta i onda ubacio loptu u gol.
A Roger je samo rekao:
„Dosta! Od sada ćeš igrati s djecom dvije, tri godine starijom.“
Kroz gotovo cijelo djetinjstvo budućnost Benjamina Tahirovića djelovala je manje-više unaprijed određena.
Njegov život bio je fudbal, a njegov fudbal jednostavno je bio bolji od fudbala gotovo svih drugih.
– Od kada je brat imao možda deset godina znao sam da će postati fudbaler. Nisam znao hoće li put biti lak ili težak – ali znao sam da će uspjeti, bez obzira na sve.
A kako je bilo?
– Kunem ti se, imao je najteži put od svih. Toliko mu je prepreka bilo postavljeno i morao ih je preskakati jednu za drugom.
Jedna od najgorih stvari dogodila se kada je AIK promijenio dio ljudi unutar akademije – i sve se preko noći promijenilo.
Odjednom je bilo samo:
„Brat mora otići.“
Zašto?
Adi Tahirović neko vrijeme traži prave riječi.
Razumije da ono što želi reći može neke ljude naljutiti i ne želi da izgleda kao da traži sažaljenje za mlađeg brata koji to nikada nije tražio.
Ali istovremeno želi biti iskren prema vlastitom iskustvu i reći ono što ima reći.
– Uvijek je postojalo to nešto da su neki gledali odakle dolazimo, gdje živimo, kao da su izvlačili tu kartu Rinkebyja.
I dalje?
Mislio sam da se takve stvari događaju uglavnom u vrijeme Zlatana Ibrahimovića ili Martina Mutumbe.
– Izvinite, ali moram to reći: da je ispred mog brata bio neki Svensson, Benjamin bi morao trenirati pet puta više, biti deset puta bolji.
A ja sam znao da jeste – da je deset puta bolji – ali ipak je morao napustiti AIK.
Nikada nije bio pozvan u švedske dječačke reprezentacije, nikada čak ni u gradske selekcije.
Misliti da je vlastiti mlađi brat nepravedno tretiran nije ništa neobično; gledati ga drugim očima gotovo je normalno.
Ali ako si praktično jedini koji imaš takvo mišljenje, ako svi drugi izgleda vide nešto drugo od onoga što ti vidiš, ako sve više imaš osjećaj da je cijeli svijet protiv tebe…?
Zimi 2020/21. još je bilo daleko do zvijezda.
Umjesto toga, činilo se da će se braća Tahirović sljedeće sezone susresti jedan protiv drugog u Norrettanu; Benjamin je igrao za Vasalund, Adi je završio u Assyriski.
– Odavde iz Rinkebyja do Södertäljea ima 45 kilometara, pa bih nakon treninga obično dolazio kući oko osam ili devet navečer.
U to vrijeme svi ostali su uvijek bili kod kuće – ali te večeri ni otac ni brat nisu bili tu.
Kada sam razgovarao s mamom, primijetio sam da se nešto posebno događa, ali ona se pravila da nije ništa.
Na kraju su otac i brat došli i samo sam pitao:
„Šta se dešava?“
Ali nisu ništa govorili, samo su se tako široko smiješili.
„Šta vam je, jebote?“
A onda je tata konačno rekao:
„On sada ide u inostranstvo.“
„Šta? Šta pričate? Gdje ideš?“
„Idem u Romu.“
Još od djetinjstva Adi Tahirović živio je za Romu i s Romom.
Volio je Francesca Tottija i Danielea De Rossija, čitao o Brunu Contiju i Giuseppeu Gianniniju, radovao se Mohamedu Salahu i Edinu Džeki.
To što će njegov mlađi brat sada otići u inostranstvo nije bilo samo potvrda da i drugi vide njegov talenat – bilo je to ostvarenje sna.
– Srce mi je od običnog srca postalo toliko veliko da više nije moglo stati u tijelo.
Nisam želio plakati pred njima, ali čim sam zatvorio vrata za sobom…
Suze su samo krenule.
Benjaminu Tahiroviću trebalo je manje od dvije godine da iz švedske treće lige stigne do Serie A.
Još je bio tinejdžer kada mu je José Mourinho omogućio debi pred više od 60.000 gledalaca na Olimpicu u Rimu.
– Cijeli život sam sanjao da odem na taj stadion.
Gledati brata tamo…
Gledati ga kako igra na istom terenu kao sve te legende, gledati ga kako trči po travi koju sam toliko obožavao…
Ne znam kako to objasniti, mislim da niko ne može opisati taj osjećaj.
Bilo je kao u filmu.
Kao u filmu.
Šetamo još neko vrijeme po kraju i što više razgovaramo, izraz se sve češće vraća.
To je ovdje, u Rinkebyju, gdje pronalazimo Rocky-scene iz filma, teško odrastanje uz rad i uzbrdice.
Na jednom terenu braća Tahirović su toliko puta vježbala na istom mjestu da su doslovno istrošila umjetnu travu, jer su jednu te istu vježbu ponavljala bezbroj puta.
Na drugom su trenirali u snijegu dubokom do koljena, pravili male brežuljke kako bi uopće mogli podići loptu.
– Tata je uvijek govorio o redu, disciplini i odgovornosti. Oboje smo to ponijeli sa sobom kroz život.
Kada je bilo vrijeme da idemo kući, tata bi izašao na ovaj balkon i zviždukom nas pozvao.
Kunem ti se, zvižduk je bio toliko glasan da sam ga mogao čuti čak i kada bih bio u centru Tenste.
Adi Tahirović klimne glavom prema neboderu u kojem su dvojica braće odrasla i u kojem njihovi roditelji još uvijek žive.
– Tata je uvijek imao jedno oko na nama. Uvijek.
Ponekad smo mislili da smo izašli a da on to nije primijetio – da smo potpuno slobodni – a onda bismo odjednom vidjeli oblak dima iza ugla.
I tada smo znali.
Otišao bi krišom tamo i gledao nas kako treniramo, ali bi ga dim cigarete odao.
Za Adija Tahirovića ovo su fudbalski kvartovi, mjesto gdje su on i brat driblali oko zgrada i po dvorištima.
Za druge je to gangsterska zona, mjesto gdje su pucnji odjekivali između zgrada i gdje je previše mladih ljudi umrlo prerano.
Adi Tahirović je i sam vršnjak generacije oko koje su se vodili sukobi bandi.
To su bili njegovi bivši školski drugovi, i oni koji su pucali i oni koji su poginuli.
– Iskreno, meni ipak nije bilo problem stajati po strani. Sretao sam te momke kada bih bio vani, ali oni su imali svoju priču – ja svoju.
„Ćao, kako si?“
Onda bi oni otišli na jednu stranu, ja na fudbalski teren.
Funkcionisalo je.
Nikada nisi brinuo za mlađeg brata?
– Uopće ne. Meni je ovo najbolje mjesto na svijetu, nigdje se ne osjećam sigurnije.
Somalijske majke ovdje nas poznaju još otkako smo bili toliko mali da jedva da smo mogli hodati.
Kada bismo bili vani i igrali fudbal, prilazile bi nam, davale vodu i malo hrane da možemo nastaviti.
Da sada sjedim sam na ovoj klupi i da mi je hladno – znam da bi neko prišao i stavio mi deku preko ramena.
Nekoliko mjeseci nakon debija u Romi Benjamin Tahirović prvi put je pozvan u reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
U tom trenutku kontaktirala ga je i švedska reprezentacija, ali na mnogo načina bilo je to premalo i prekasno.
Benjamin Tahirović je sam pričao da je imao osjećaj da Janne Andersson nije bio uvjeren u njega, da ga je tadašnji selektor „nazvao samo da bi nazvao“.
– Niko iz švedskog fudbala ranije nije pokazao ni najmanje interesovanje.
Brat nikada nije bio pozvan u omladinske reprezentacije, uvijek je bio izostavljen.
Ali Bosna je pokazala konkretno interesovanje još dok je igrao za Vasalund.
Naravno da to pravi razliku.
Ko te zapravo želi?
Je li angažman napravio razliku?
– Jeste.
Ali ne samo to.
Mislim da bi moj brat izabrao isto bez obzira na sve.
Svaki put kada bi Bosna igrala, kod nas je uvijek bila fešta, to je bio vrhunac svega.
A za sve nas momke sa snažnim bosanskim korijenima Edin Džeko bio je heroj.
Ili ne samo heroj…
Kod nas je on predsjednik, statua.
On je ulica, grad, država – on je cijela Bosna i Hercegovina.
Već kada su se prvi put sreli u Romi, Benjamin Tahirović i Edin Džeko odmah su kliknuli.
Obojica govore bosanski s prepoznatljivim sarajevskim naglaskom, obojica razmišljaju na način glavnog grada, a ne provincije.
– To što ne samo da igraju zajedno, nego što Edin Džeko zaista voli mog brata, što mu se pojavi neki poseban sjaj u očima kada se sretnu…
To je potpuno ludo.
Kao u filmu…?
– Kao u filmu.
Ovog ljeta ta porodična filmska priča stigla je sve do Hollywooda.
Benjamin Tahirović igrao je u svim utakmicama Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu, pretekao Isaka Hiena i Tahu Alija i upisao se u historiju kao prvi fudbaler sa Järvafälta koji je ikada nastupio na Svjetskom prvenstvu.
Na tribinama je stajao čovjek koji sam nije stigao do kraja svog puta, ali kojem su se ipak ostvarili svi najljepši i najluđi snovi.
– Na stadionu SoFi u Los Angelesu postoji onaj ekran koji je praktično velik kao cijeli krov stadiona.
Kada se svirala bosanska himna, bilo je kao da je kamerman zamrznuo kadar na mom bratu.
Prikazivali su samo njega sigurno pet do deset sekundi.
Kao da je neko želio da baš ja gledam u njega.
I…
To me pogodilo na neki drugi način.
Pomislio sam na sve utakmice reprezentacije koje smo gledali kada smo bili mali.
Pomislio sam na tatu u kompletnom dresu, Legea, sa šorcevima i svime.
Pomislio sam na nas braću sa šalovima i onim mekanim kapama u bosanskim bojama.
I morao sam staviti sunčane naočale.
A onda sam rekao i sebi i bratu:
„Prokletstvo, ti si tako prokleto, prokleto dobar!.“
Bosanski momci zapravo ne plaču pred drugima.
Ali Adi Tahirović je tog dana na Svjetskom prvenstvu plakao.
A sada mu suze ponovo teku niz obraze na klupi u sjevernom Rinkebyju.
– Izvinite, ali ja…
Samo sam jebeno ponosan na njega.
To je bratska ljubav na nekom drugom nivou.
Brat zna da bih učinio sve za njega – sve, sve, sve.
Da je metak krenuo prema nama, ja bih ga primio umjesto njega, samo da on može nastaviti dalje kroz život, nastaviti stvarati ovaj film za cijelu našu porodicu.
Na spratu porodične kuće soba Zinedina Smajlovića iz dječačkih dana još uvijek stoji netaknuta.
Cijeli zid iznad kreveta prekriven je ogromnom bosanskom zastavom.
– Kada smo se doselili ovdje, rekao je da želi zastavu na zidu.
Ali mi smo mislili da bismo mogli napraviti nešto još bolje, pa smo odlučili obojiti cijeli zid tako da izgleda kao zastava.
I ovu sobu okružuju različite nagrade, pehari i fudbalske uspomene.
Smajo Smajlović pokazuje rukama i prstom prema novom šalu koji se nalazi na malom stolu pored vrata.
To je suvenir-šal koji su on i supruga donijeli s utakmice Lige nacija u Poljskoj prošle sedmice, utakmice u kojoj je njihov sin debitovao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
– Protekle sedmice telefoni nam nisu prestajali zvoniti.
Rođaci i svi prijatelji iz Bosne govore:
„Wow, je li ovo stvarno istina, događa li se ovo zaista? Kakvog ste sina odgojili.“
A zapravo ne misle prvenstveno na fudbal.
Misle na to kako je Zinedin govorio, šta je govorio.
Dženana Smajlović objašnjava i pojašnjava:
– Za nas iz Srebrenice uvijek postoji određeni strah da ćemo biti zaboravljeni – da će svijet prestati govoriti o tome da smo doživjeli genocid.
Zato nam je bilo toliko važno da naša djeca nose našu historiju sa sobom i prenose je dalje.
A to se može raditi na različite načine.
Naša kćerka Mejra studira na fakultetu kako bi postala profesorica vjeronauke i historije.
To je jedan način.
Zinedin igra fudbal.
I to je zapravo drugi način da se uradi isto.
Često se kaže da je rat rasuo Bosance širom svijeta – ali da ih je fudbalska reprezentacija ponovo spojila.
To važi na ulicama i trgovima, na tribinama i na terenu.
Reprezentaciju danas čine igrači koji su odrasli u Sjedinjenim Američkim Državama, Austriji i Njemačkoj, u Malmöu, Landskroni i Oskarshamnu.
Dvojica su završila na Järvafältu, jedva 20 minuta hoda jedan od drugog.
Benjamin Tahirović i Zinedin Smajlović imaju priče koje su paralelne, iako nisu identične.
Rođeni su iste godine, u određenim periodima išli su u istu školu.
Porodice se poznaju.
Igrali su fudbal zajedno kao djeca, pripadali istoj generaciji AIK-a, a zatim su obojica završila u Djursholmu.
Sada će ponovo igrati zajedno.
U drugom kontekstu i u drugom dresu.
U maju 2010. godine na Råsundi je odigrana reprezentativna utakmica – i dalje jedina prilika kada su Švedska i Bosna i Hercegovina igrale međusobno – a najmanje polovina od 22.500 gledalaca navijala je za gostujuću reprezentaciju.
Negdje na tribinama stajala su braća Tahirović, koja su prvi put zajedno bila na pravoj fudbalskoj utakmici.
Na drugom mjestu bila je porodica Smajlović.
A kada je postalo jasno da je Švedska pobijedila rezultatom 4:2, razočarenje je bilo veće nego što je njihov šestogodišnji sin mogao podnijeti.
– Zinedin je bio potpuno neutješan.
Psovao je, plakao i nije mogao prestati.
Bosanski dječaci zapravo ne plaču pred drugima – čak ni kada su mali – ali ponekad je jednostavno nemoguće zaustaviti emocije.
Ponekad je fudbalska utakmica samo fudbalska utakmica.
A ponekad može biti cijela porodična historija u različitim nijansama plave i žute; priča o ponosu, borbi, tuzi, čežnji i pripadanju.
Bosna i Hercegovina – Švedska u Zenici.
Početak u 20:45, 2. oktobra 2026.
