.. U nacionalnom pogledu, oni su kroz svu svoju istoriju sačuvali svoju posebnost i svoje ime.
Kada su, kroz sve gore navedene okolnosti, odlučili, na osnovu svoje slobodne volje, da prime vjeru islam i da, mjesto svoje dotadanje narodne vjere, bogumilstva, prihvate islam kao svoju narodnu vjeru, oni ni tada, ni poslije toga, ‘poslije primanja islama’, nisu ni pomišljali da mijenjaju svoju nacionalnost. Iako su, primanjem islama, postali sastavni dio islamskog svijeta u vjerskom i kulturnom pogledu, a i političkom kroz više stoljeća, oni su uvijek čuvali i sa ponosom isticali svoje bošnjaštvo.
Zato ih nalazimo, gdje se redovno potpisuju ”Bošnjak”, kako oni na najvišim položajima, i službama u Osmanlijskom carstvu, tako i oni, koji su se isticali na kulturnom polju, kao učitelji, pisci i pjesnici.
U tom su uvijek ostali dosljedni i vjerni svom imenu i muslimani Bosne i oni iz Hercegovine. Svi su se, u nacionalnom pogledu, osjećali i deklarisali Bošnjacima. Jedan od primjera za to može nam poslužiti potpis, koji nalazimo na jednom starom rukopisu Karađoz-begove biblioteke iz Mostara. Na tom rukopisu, njegov vlasnik od prije dvije stotine godina potpisuje se ovako: Ahmed efendi Mostarac, Bošnjak. To sasvim jasno i sigurno potvrđuje činjenicu, da su muslimani Hercegovine bili svjesni svoje bošnjačke nacionalnosti, da ”Bošnjak” nije geografski naziv, a da su ”Hercegovina” i ”Hercegovac” geografski pojmovi, koji označavaju pokrajinu i pripadnost pokrajini.
Takvi su bili i ostali široki muslimanski slojevi u Bosni i Hercegovini kroz svu svoju istoriju, kako u predislamskom periodu, tako i u vrijeme svoje islamske istorije. Oni nikad nisu bili ”anacionalni”, nikada ”neopredijeljeni”, ili ”nacionalno nesvjesni”, – kao što se nikad nisu nazivali Srbi ili Hrvati, – jer su se uvijek osjećali i nazivali Bošnjacima po nacionalnosti, a ”krstjani” ili ”bogumili”, odnosno kasnije muslimani, po vjeri.
Iz rada ‘Nacionalizam i patriotizam u islamu’ autora Kasima Dobrače (1910-1979).
MiruhBosne
