Ujutro, 05. aprila 1992. godine, ispred kuće u kojoj sam živio, u Brčkom, desile su se scene koje su podsjećale na scenarij nekog akcionog filma. Kroz prozor sam vidio najmanje stotinu naoružanih vojnika. Došli su s kamionima i borbenim oklopnim vozilima. Vikali su! Bilo ih je svuda po naselju. Nisam mogao ni naslutiti zbog čega su zaista tu i šta se dešava.“
Nema ovdje nikakvih HOS-ovaca” – sledio sam se kad sam kroz plač čuo glas svoje supruge. Prije nego što sam uspio da istrčim napolje da vidim šta se dešava ispred mene su se našli vojnici s puškama. Prepriječili su mi put i naredili da se predam. Rekao sam da ne razumijem šta se dešava.“ Ubićemo ti ženu i dijete ako se ne predaš. Cijelo naselje je opkoljeno” – uzviknuo je jedan od njih. Pogledao sam prema dvorištu i ugledao dva vojnika kako drže moju suprugu. U naručju je držala našeg sina. Plakala je.“Predaću se ako ih nećete ubiti“– rekao sam. Svezali su me, ista ona armija u koju sam se ne tako davno zaklinjao i čiji sam pripadnik bio.
Doveli su me, zavezanog, u kasarnu u centru Brčkog i zatvorili u neku prostoriju. Postavili su stražare ispred vrata. Ubrzo su doveli još jednog čovjeka, također zavezanog. Ni on, kao ni ja, pojma nije imao šta se dešava. Kaže da se zove Zikrija, i da je iz Živinica. Pošao je kući da obiđe porodicu i samo su ga izveli iz autobusa. U međuvremenu dovode još jednog čovjeka. Reče da se zove Ramiz i da je iz Grapske. Čim je pao prvi mrak ušlo je nekoliko vojnika. U rukama su držali puške, drvene palice i željezne stolice. Počeli su da nas udaraju. Gazili su nas nogama, udarali palicama, i kundacima. Lomili su od nas te željezne stolice. Pao sam na pod i izgubio svijest. Čim su vidjeli da sam počeo da dolazim k sebi nastavili su, samo sada puno većom žestinom. Od udaraca sam se ponovo našao u besvjesnom stanju.
Kada sam se opet osvijestio, mislio sam da sam mrtav. One prostorije u kojoj su nas mučili više nije bilo. Čuo sam glasove svojih sapatnika i shvatio da smo još uvijek živi. Osjetio sam da se krećemo u nekom vozilu. Stakla su bila zatamnjena. Pitali smo se gdje nas to vode.
Otrpilike su mogla proći dva sata kada se vozilo zaustavilo. Prije nego što su nas izveli dali su nam po list papira. Kada sam pogledao vidio sam ispisan naslov dobro poznate pjesme “Marširala garda Petra kralja”. U nastavku je bila ispisana cijela pjesma.“ Ove pesme naučite odmah, da ih znate pevati kao svoje ime” – rekao je jedan od vojnika i počeli su nas izvoditi jednog po jednog prema nekoj zgradi. Unutra su nas dočekali drugi vojnici i stražari, koji su nas kroz hodnik udarali palicama, kundacima i gazili nogama.
Gurnuli su me niz stepenice. Otkotrljao sam se pravo u neki podrum. Podigao sam se. Ispred mene su stojali čuvari, vojnici i jedan mladi oficir JNA. “Šta je ovo?” – upitao je pokazujući na epoletu na svom ramenu.“ Čin potporučnika” – odgovorih.“ A imaš li ti ovo?” – opet je upitao.“Imam” – odgovorio sam. U istom momentu svi prisutni su skočili na mene i oborili me na tlo. Počeli su me udarati nogama i palicama. Rekli su da sam sada u Sremskoj MItrovici, u Srbiji.“Ustaj, diži se!” – naredili su. Kada sam se pridigao nastavio je sa pitanjima.“Kako se u Sarajevu kaže – mlijeko ili mleko?”“Mleko” – odgovorio sam, nadajući se da ću njemu izazvati trunku ljudskosti.“Ma kakvo mleko, u Sarajevu se kaže mlijeko” – i nastavio je da me udara. “A kako se kaže u Sarajevu – lijepo ili lepo?” “Lijepo” – odgovorih.“E ovdje si došao da mi govoriš ‘lijepo’” – vikao je. Opet sam dao ‘pogrešan’ odgovor. Nastavili su da me tuku…
Podigli su me i opet negdje poveli. Iza svakog ćoška se nalazio neko ko bi me udario. Kroz špalir su me doveli do konačnog odredišta – nečega što je najviše ličilo na hladnu zatvorsku samicu. Ostao sam sam. Stojao sam u ćošku. Osjećao sam neizdrživu bol u svakom dijelu svog tijela. Izgubio sam pojam o vremenu. Mislio sam svo vrijeme na suprugu i sina. Pitao sam se jesu li ostali živi. Nakon nekog vremena doveli su i Ramiza. Tad nam i saopštavaju da, kada god čujemo ključ u bravi, moramo stati uza zid, licem okrenuti zidu, s rukama na leđima, te da se ne smijemo okrenuti niti pogledati prema bilo kome ko uđe u samicu.
Svako sat vremena ulazili su da nas tuku. “Idemo, pesma” – naredili bi. “Marširala, marširala garda Petra kralja,……” – pjevali smo nas dvojica, svako svoju pjesmu.Jednom dnevno bi nam donijeli smjesu kukuruznog brašna i hladne vode. Kada bi donosili ‘hranu’ morali smo ispružiti ruku kroz maleni otvor i reći “Hvala gospodine srpski vojniče”. Ukoliko ne bismo pružili na vrijeme ruku da nam istresu ‘hranu’ ne bismo je nikako ni dobili. Kada sam od udaraca postao totalno nepokretan, sa paralizovanom cijelom lijevom stranom tijela, nisam više bio u stanju da uzimam hranu. Nepomično sam ležao u jednom ćošku ćelije. U drugom ćošku je ležao Ramiz, sa polomljenim rebrima.
Čak ni paralizovan, nisam bio pošteđen svakodnevnih mučenja i maltretiranja. I dalje su ulazili svako sat vremena. Više od udaraca po svom tijelu boljela me vriska ljudi koji su jaukali iz susjednih ćelija. Logor je bio pun zatočenih civila iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nismo znali ni kada je noć ni kada dan. Bio sam sav modar. Crn.
Nakon možda mjesec dana stavili su me u šatorsko krilo i tako iznijeli do nekog vozila. Krenuli su opet u nepoznatom pravcu. Zaprijetili su da ne smijem nikome reći šta se događalo. Ramiz je ostao.
Saznao sam da su me doveli u Beograd. Tamo su me držali zatvorenog sve do 20. maja. Tada su me poveli na razmjenu. Četiri dana i četiri noći su me držali zatvorenog u kombiju, zajedno sa još trojicom ljudi. Nijednom nisu otvorili vrata. Četiri dana nismo niti pili niti jeli. Vršili smo nuždu unutra. Bilo je nepodnošljivo. Petog dana, otvorili su vrata i rekli da izlazimo.
Razmijenili su me u Simin Hanu, kod Tuzle. Bio sam slobodan.
Uskoro sam saznao da su supruga i sin preživjeli. Za Ramiza sam čuo prvi put 1997. godine. Zikrija je od posljedica torture umro.
Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 – Museum of genocide čuva sjećanja na sve žrtve. Svjedočenja o torturi, patnji, zločinima i nedužnim ljudima moraju biti vidljiva, kako se holocaust i genocide nikada i nikome ne ponovi.
Izvor: Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 – Museum of genocide
Foto: ‘Stajićevo’, jedan od logora u Srbiji ’90-ih.