TOMAŠ KOTROMANIĆ: Život i smrt pretposljednjeg bosanskog kralja

Jedna od stoljetnih „bosanskih tajni“ svakako je i nerasvijetljena smrt kralja Sjepana Tomaša Kotromanića godine 1461., dvije godine prije rasula i propasti Kraljevine Bosne.

Piše: Ibrahim Kajan

Puno je istine u narodnoj mudrosti da nema tajne koja jednoga dana neće isplivati na površinu, ma koliko duboko bila uronjena u „duboku vodu nečijeg interesa“.

Obnova masovnog zanimanja za historiju svoga naroda, podstiče i živi razvoj vjerskog i kulturnog turizma.

Oživjele su, napokon, bosanske i humske srednjovjekovne tvrđave-gradovi u kojima se proizvodila povijest – a posebno Vranduk, Blagaj i Bobovac.

Svaki od njih je velika priča jedinstvene (a ne neke zasebne, separatne i etničko-nacionalne) bosanskohercegovačke historije, najčešće zamračena i puna neodgonetnutih tajni.

Ali u tim povjesnicama – nije sve historija. Na ključnim mjestima, one se „zaokreću“ u usmenu predaju, u legendu, u mit.

Jedna od stoljetnih „bosanskih tajni“ svakako je i nerasvijetljena smrt kralja Sjepana Tomaša Kotromanića godine 1461., dvije godine prije rasula i propasti Kraljevine Bosne.

Zločin koji se desio u dubokoj prošlosti, prekriven gustim velovima tajne, morat će se jednom otkriti.

Sve dok se ne otkrije, pisane historije neće biti vjerodostojne, počivat će na pučkoj predaji sklonim mitologizacijama punim obmana i krivotvorina. Zbog toga je nužno „slučaj Tomaš“ izvaditi iz fascikla neriješenih umorstava političkih stubova i ponovno ga staviti na stol lijenim historičarima bosanskog srednjeg vijeka.

Stjepana Tomaša pratila je čudna priča u kojoj se prepliću bajkoviti elementi s grubim povijesnim činjenicama: rastao je u siromašnoj bogumilskoj hiži, djetetom ovce čuvajući, živeći s majkom i starijim bratom Radivojem – ne znajući ko mu je otac.

Veliku ljubav svoje mladosti sa skromnom Vojačom, krunisao je brakom u Crkvi bosanskoj. Uskoro im se rodio sin kojem je Vojača dala ime svog voljenog muža: Stjepan. A onda – mitski preokret! U jednoj noći među noćima 1443., dođoše mu oružnici Bosanskog stanka i rekoše: „Vaša svjetlosti! Naređeno mi je da Vas dopratim u stolni grad Bobovac…“

Tako je nekako po jednoj „Historiji Bosne i Hercegovine“ davno napisanoj pa u našem vremenu ponovno puštenoj u opticaj, piše kako je Stjepan Tomaš, vanbračni sin kralja Stjepana Ostoje, postao kraljem. Od onog citiranog fantastičnog prizora, počinje historija. I kraljeva osobna tragedija. Papa mu uskraćuje krunu jer živi u „nemoralnom braku“ koji nije sklopljen po kanonu Crkve, optužuje ga da ima vanbračnog sina rođena u heretičkoj zajednici, da je i sam heretik, da je pataren koji nijednu crkvenu tajnu (dogmu) ne poštuje.

Žudnja za vlašću je veća od ljubavne žudnje: Otpustio je suprugu Vojaču „jer ne htjede vjeru promijeniti“, sa sinom se i novom ženom Katarinom Kosačom Rimskoj crkvi podloži – ali, ipak, papa mu ne posla obećanu krunu.

Papa je tražio više, htio je kraljevinu bez patarenske „gube pogane“ i opominjao ga je da „gubu sa zemlje ostruže“. Uz mađarske inkvizitorske postrojbe, vojnici kralja Tomaša su potpaljivali njihove lomače, da je cijelu Bosnu prekrio „smrad spaljenog mesa i kostiju“ Dobrih Bošnjana – što su, glavu spašavajući, tek rijetki, u Hercegovu zemlju pristigli i pod njegovu se odlučnu zaštitu stavili.
Papa nije bio zadovoljan „krnjim uspjehom“, Herceg ga je počeo prezirati, a sultanove oči, promatrale su ga sa svih strana.

Legenda kaže da se sultan volio preoblačiti u sirotoga derviša i sam se, na svoje oči, osvjedočiti o stanju u Bosni. U Jajcu ga prepoznaše i kralju dojaviše, a kralj ga u svoj dvor pozva i s njim se pobrati! Tu večer sultan je darovao kralja sabljom s ugraviranom posvetom, „pobratimu kralju bosanskom Tomašu i posestrimi kraljici Katarini…“

Koliko ima zbilje u toj legendi? To niko ne zna jer je povjesnice ničim ne potkrjepljuju.
Zamalo, pišu nevjerni historičari, Bosnom odjeknu vijest: kralj je ubijen! Istraga ne pronađe ubojice pa se sve zataška i odgurnu u mračnu katakombu punu tajni i misterija nekog Moćnog i Nepoznatog.

Ali, kolektivnu se memoriju ne može „pospremiti i među arhivalije ostaviti“! Ona živi samo od sebe dok živi pučki duh i pučko osjećanje pravde. A ta pravda, stoljećima prepisivana iz naraštaja u naraštaj kaže, kao što kaže ovaj zapis na bosanskoj ćirilici fra Nikole Lašvanina (1703.- 1750):

„1461. – Toma, kralj bosanski – zašto je s turskim carom otajno držao prijateljstvo i primio ga u svoj dvor, i častio i pobratio se s njim u Jajcu gradu, – od svoga sina Stipana i brata Radivoja, po nagovoru kralja Matijaša, u Bilajskom polju, budući ondje s vojskom, umoren bi. A ova dva prokleta kraljomorca bosansko kraljevstvo među sobom razdiliše.“

Prvo i posljednje znanstveno istraživanje tajne kraljevskih grobova na Bobovcu, pa tako i možebitnog groba Stjepana Tomaša, uradio je krajem 70-tih godina prošlog stoljeća Pavao Anđelić. Jedan je kostur tog zgodom „progovorio“ podvrgnut metodi rendgenološke analize: „Na dijelovima skeleta iz jedne grobnice zapažena je iskrivljenost i deformacija kičme; lom ključne kosti, proboj prsne kosti poligonalne forme izazvan nekim oružjem polukružne forme cca od jednog centimetra…„Taj ubod je vjerovatno bio uzrok smrti, jer je usmjeren na vitalne čovjekove organe, u prvom redu srce i velike krvne žile – i ne pokazuju tragove zarastanja…“

Čije su kosti? Kojeg kralja? Ne zna se. Narodna kaže da će istina, jednom, morati isplivati. Tada ćemo iz historije izbaciti legende i mitove i nadomjestiti ih tvrdim i nepokolebljivim činjenicama kojima se neće moći manipulirti duhovima naše zajedničke bosanske prošlosti koja nije poznavala današnje nacionalne kategorije.