Tragom pisane baštine BiH – Rukopisi Crkve bosanske

Kratki prikaz sredjevjekovnih rukopisa za koje se sigurno zna da su pripadale Crkvi bosanskoj, da li po sačuvanom kolofonu sa imenom pisara “krstjanina” ili po vlasniku koji je bio bogumil ….

Crkva bosanska

Vjernici Crkve bosanske nazivaju svoju crkvu “narodnom” i “bosanskom”, a sebe “pravim” ili “dobrim Bošnjanima”. Sva imena su im narodna; gone ih pape i Mađari, zbog čega oni grčevito brane svoju vjeru i državnu samostalnost. Crkva bosanska ne priznaje ni papski primat ni jurisdikciju carigradskog patrijarha, pa je stoga potpuno samostalna.

Crkva bosanska i njeni predstavnici

Crkva bosanska je najvažniji identitet i izraz bosanske srednjevjekovne države koja se pojavila već krajem 12. vijeka. Razlikovala se je bogosluženjem i unutarnjim ustrojstvom od drugih kršćanskih crkava tog doba zbog čega je proganjana i optuživana za jeres. Djedovi su njeni episkopi, ostali su: Gosti sveštenici(viši red), starci su niži red . Gosti imaju svoje parohije (Vuk „gost uskopaljski“). Strojnici su obični sveštenici. Kao članovi crkve spominju se krstjani i krstjanice.

Svi sljedbenici su se dijelili na čiste i mrsne ljude. Čisti su bili oni koji su se odrekli svakodnevnog života, te su živjeli u zasebnim kućama (hižama) zajedno muškarci i žene, što je povećalo osudu neprijatelja. Crkva bosanska je posebno poštovala iz Novog zavjeta Djela Apostolska i Apokalipsu, a iz Starog zavjeta Psalme. U svim kodeksima iz vremena Crkve bosanske nalazimo upravo ove spise.

Učenje Crkve bosanske

Postoje dva osnovna principa: dobro i zlo. Krist je Bog dobra i duhovnosti dok je Sotona zlo i vladar materijalnog. Tjelesni život i njegove strasti je grijeh, a smrt je spasenje od grijeha. Da bi se čovjek spasio, nije dovoljno samo da umre nego da primi duhovno krštenje pomoću Novog zavjeta, spasonosna knjiga za vjernika. Čisti kršćani su se odricali tjelesnog, postili, živjeli u celibatu i svakodnevno bogoslužili. Živjeli su u zajednicama gdje su se krstili knjigom i obavezom klanjanja i recitiranja očenaša. Ovakav naćin života je podsjećao na stare ranokršćanske zajednice. Crkva je jako uticala na toleranciju prema drugim vjerama, uzdržanost, nepostojanje smrtne kazne, skromnost u svakodnevnom životu, otvorenost za sve strance koji žele doći, a poseban uticaj je na monumentalne kamene spomenike – stećke, koje je nekada bilo preko 100.000 samo na području Bosne.

Bogumilska kozmologija

Radi se o naročitoj koncepciji svijeta i života, o čitavoj jednoj bogumilskoj kozmogoniji, o kojoj mi danas, nažalost, ne znamo mnogo, a i ono neznatno, što nam je o njoj poznato, to smo doznali po inkvizicionom materijalu rimske kurije, koja je ratovala protiv bogumilske hereze duhovnim i materijalnim mačem više od četiristo godina. Ova histerična retorika lomače i sjekire nije, dakako, bogumilskoj plastici mogla posvetiti nikakve naročite estetskomorfološke pažnje, jer smatrajući „bosansku kugu“ svojim najopasnijim neprijateljem, ona se kao propaganda javlja u ulozi krvnika, a ovi, kao što je poznato, nijesu nikada bili skloni da rješavaju estetsku problematiku.

Pismeni patareni

Rački, citirajući latinske izvore, navodi da su vjernici Crkve bosanske, koje on redovno naziva patarenima, “bili pismeni i to ne samo muškarci koji su se bavili zanatima, vršeći često dužnost “učitelja”, nego su i žene bile pismene, a bavile su se ručnim radovima i odgajivanjem omladine. Rački nadalje citira riječi nekog vjernika Crkve bosanske koji kaže da sveštenici katoličke crkve “hoće sami da budu učitelji, a kod nas uče i ljudi i žene; jedan učenik poučava drugog sedam dana. Kod njih je rijedak učitelj koji zna napamet tri glave iz Novog zavjeta, a kod nas je rijedak čovjek ili žena koja ne zna napamet, i to na narodnom jeziku (vulgariter) cio Novi zavjet.”

Evanđelja Crkve bosanske

Glavna masa sačuvanih srednjovjekovnih bosanskih kodeksa pripada evanđeljima, od kojih se za poneke može sasvim sigurno utvrditi da pripadaju književnom fondu »crkve bosanske«, s obzirom da su se u kolofonu pisci i potpisali uz obaveznu naznaku »krstjanin«, kao što je to načinio pisar Pripkovićevog evanđelja, Batalovog odlomka evanđelja, zatim pisari Hvalovog i Radosavljevog zbornika.

Pisari krstjani

Stanko Kromirjanin, krstjanin – pisar Batalovog evanđelja, Manojlo Grk – Divoševo i Manojlovo (Mostarsko) evanđelje, Pisar Butko – Hrvojev misal na glagoljici, Hval krstjanin – Hvalov zbornik,Tvrtko Pripković, krstjanin – pisar Pripkovićeva evanđelja,  Radosav krstjanin – Radosavljev zborni.

Batalovo evanđelje

Batalovo evanđelje je doživjelo sudbinu mnogih bosanskih srednjevjekovnih rukopisa koji su pripadali Crkvi bosanskoj i proglašeni heretičkim te je tokom čestih inkvizicijskih pohoda oštećeno, a danas su sačuvana samo četiri lista pergamenta na kojima su odlomci iz Ivanovog evanđelja. Paleografski je sličan Pripkovićevom evanđelju.

Prema zapisu pisara Kromirjanina, starac Radin je odobrio ovo evanđelje, i time je to neposredan dokaz da su i pisar i Batalo bili članovi Crkve bosanske, jer starac je visoka titula unutar hijerarhije Crkve. Zahvaljujući sačuvanom kolofonu, pored podataka o godini nastanka i o pisaru, sačuvan je spisak imena 28 djedova (poglavara Crkve bosanske) u periodu od prvog djeda Jeremije koji je osnovao i vladao Crkvom bosanskom od 1010. do 1024. godine pa sve do djeda Ratka I koji je vladao od 1370. do 1393. godine. Kasnije je dodan spisak crkvenih poglavara koji su vladali od 1400. do 1465. godine, a prema njemu posljednji djed je bio Ratko II.

Batalov mauzolej

Da je Batalo bio izuzetno poštovan i cijenjen tepčija i bogumil, govori i otkriće 1915. godine njegovog mauzoleja na uzvišenju Crkvine kod Turbeta blizu Travnika. Nažalost, zbog nestručnog otkopavanja i lovaca na blago, potpuno su uništeni ostaci freski živih boja koji su se nalazili na zidovima mauzoleja, a u grobnici su nađeni samo ostaci brokatne zavjese, sve ostalo je opljačkano i uništeno.

Čajničko evanđelje Tajnopis – kriptografija

Bosanska brzopisna ćirilica; jedna strana deformirane glagoljice na f89v. Nemarno i neuredno napisan, smjenjivalo se pet različitih pisara.

Ali, najinteresantniji je zapis na f.90r glagoljicom, o kojem je već bilo riječi. U glagoljicu je ovdje umiješano i nešto ćiriličkih slova, a glagoljska su slova netipična, miješa se obla s uglatom glagoljicom, a neka su slova i deformirana, tako je najvjerovatnije da je, u stvari, u pitanju neka vrsta kriptografije osobe koja se inače služila ćirilicom, i to raškog tipa, čemu u prilog govori i izrazita ekavština ovog malog odlomka.

Divoševo evanđelje Tajnopis – glagoljica

Bosančica, nelijepi poluustav; usred ćirilskog teksta je umetnuta glagoljica; ijekavica. Pisan u istočnoj Bosni, Usora za Divoša Tihoradića, dok je pisar, najvjerovatnije, Manojlo Grk, koji je pisao i Manojlovo (Mostarsko) evanđelje.

Divoš Tjehoradić ili Tihoradić je historijska ličnost, bosanski feudalac iz 14. vijeka, iz Usore u istočnoj Bosni, koji je naručio za sebe evanđelje tipično za Crkvu bosansku, kojoj je, najvjerovatnije, on i pripadao. Minijature Divoševog evanđelja spadaju među najljepše, pored Miroslavljevog evanđelja. One predstavljaju ljudske likove, životinje apokaliptičnih oblika i biljne preplete, simbole evanđelista kao lik apostola Marka u obliku lava.

Lilije, cvijetu ime – krin …Knjigi Divoša …Pisa knjige Divošu …Knjige Divoša Tihoradića. Završanin (oko 1330 godine)

Nepoznati Završanin, zemljak Divošev, koji je imao svoju baštinu u bosanskom zaleđu Splita, napisao je Divoševo evanđelje. U njemu se nalazi glosa o krinu i bilješka o vlasniku knjige. Patareni su sebe upoređivali sa ljiljanom u polju, a predstavu ovog cvijeta kao svoj simbol rado su uplitali u reljefe na stećcima.

Evanđelje je nađeno 1960. god. u crkvi sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja. U onom istom kraju iz koga su upravo u Divoševo vrijeme dolazile anateme pravoslavne crkve na Bosance, „triklete babune“, a među njima i kletve na samog bana Stjepana Kotromanića, na čijem je dvoru živio Divoš Tihoradić kao dvorski pristav, na kraju 13 i početkom 14 vijeka.

Grškovićev odlomak Apostola

Od Grškovićevog Apostola ostala su nam samo 4 lista ispisana glagoljicom na debelom pergamentu, Smatra se da potiče iz 12. vijeka i spada u najstarije spomenike pisane glagoljicom. Na marginama se nalaze natpisi na bosančici, koji su kasnije rukom dopisani. Pretpostavka je da je kodeks u originalnom obliku bio mnogo veći, i da je najvjerojatnije sadržavao kompletna Djela apostolska. Apostol je pronašao vrbnički kapelan Gršković na Krku, gdje su ga, najvjerojatnije, donijeli bogumili koji su bježali od inkvizicije i progona križara u Bosni.

Listići iz Monteprandona

Dva odlomka iz Monteprandona su sačuvani pukim slučajem, i to ih je, nenamjerno, sačuvao inkvizitor koji je 1432. godine djelovao u Bosni protiv bosanskih krstjana. Radi se o franjevcu Dominiku Gangali (San Giacomo della Marca 1391- 1476), koji je heretički tekst uništio a sa dva sačuvana lista je učvrstio korice svoje rukopisne knjige “Margaritarum”. SAN GIACOMO DELLA MARCA 1393-1476 1431-1432 kao inkvizitor bio u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni.

Ovo je jedini inkvizitor koji nam je ostavio svoje ime i prezime, kao i dva jako oštećena odlomka koja su pisala dva različita pisara na bosančici. Upravo zahvaljujući njemu, a protiv njegove volje, sačuvani su ostaci jedinog preživjelog molitvenika pripadnika Crkve bosanske.

Pripkovićevo evanđelje

Zahvaljujući sačuvanom kolofonu, poznato je da se pisar zove Tvrtko Pripković i da je pripadnik Crkve bosanske, te da je zbog toga, ispod kolofona, neki pravoslavni sveštenik dodao oko 16. vijeka: “i bog zna neka je to svinja bila”, što se odnosi na bogumila pisara. “A zapisa božiom milostiju krstjanin a zovom Tvrtko Pripković, zemljom Gomiljanin”. Kolofon Pripkovićeva evanđelja.

Vojvoda Hrvoje kao prikriveni „krstjanin“ Crkve bosanske 

Hrvojev misal i Hvalov zbornik su rađeni za bosanskog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, u trenutku kad je od Ladislava Napuljskog Anžuvinca dobio naslov kraljevskog namjesnika u Bosni te splitskog hercega. Hrvojev misal katolički glagoljski kodeks je bio namjenjen za javno i priznato bogosluženje od pape te je rađen kao dar od katoličkih crkvenih lica.

Najkrupniji bosanski velikaši su, zavisno od okolnosti i političkih potreba, često „imali“ po dvije, pa i tri vjere. Slika i prilika takvih velikaša bili su vojvoda Sandalj Hranić i njegov nasljednik herceg Stjepan Vukčić Kosača. Vojvoda Sandalj je istovremeno, zavisno od prilika, bio i krstjanin i pravoslavni. Herceg Stjepan je iz političkih razloga poštivao i štitio pravoslavlje. Njemu su istovremeno, prema zabilješkama Pija II, kao „svome drugu u nejveri“ prebjegli mnogi bosanski „manihejci“ kada ih je kralj Tomaš počeo progoniti. Uz sve to, on se od 1439. povremeno obraćao papi sa porukom da želi primiti katoličanstvo. Papa Eugen IV je 1451. objavio da je herceg Stjepana primio „u milost katoličke crkve kao dobrog vjernika“. Iste godine herceg je napao katolički Dubrovnik pa ga je papa posebnom bulom izopćio iz crkve. Kralj Stjepan Tomaš je iz državnih razloga uspio spriječiti objavljivanje ove bule. Izgleda da jedino Dubrovčani nisu imali iluzija o vjerskoj pripadnosti hercega Stjepana, koga su dosljedno smatrali za „perfidnog patarena“.

Hvalov zbornik je Hrvoje sam naručio, pisan je domaćom bosanskom ćirilicom, vjerovatno u njegovoj rezidenciji u Omišu a pisar Hval se lično potpisuje kao „krstjanin“ u kolofonu. Time je otvoreno pokazao da je pripadnik Crkve bosanske te upisuje da je vrijeme pisanja u doba “dida Radomira”, tadašnjeg poglavara Crkve bosanske, a to je 1404. godina. Po tome se pretpostavlja da je i Hrvoje bio prikriveni „krstjanin“ Crkve bosanske.

Radosavljev zbornik

Si knjigi piše Radosav krstijanin-Gosjavu krstijaninu. A pisaše se u dni gospodina kralja Tomaša i dida Ratka. Gospodo, ako sam što loše postavio-nemojte se tomu n’porugati, jere mi sta ruci trudni, težeći. Čtite, i blagoslovite! A vas bog blagoslovi, u viki, amin. Krstjanin Radosav (1443-1461)  Zbornik krstjanina Radosava je, prema sačuvanom kolofonu, pisao krstjanin Radosav za Gojsaka krstjanina, u doba kralja Tomaša i djeda Ratka, poglavara Crkve bosanske, vjerovatno, u sjeverozapadnoj Bosni. To je razdoblje od 1443. do 1461. godine, doba posljednjeg bosanskog kralja, kada se već raspadala država a time i moć i uticaj Crkve bosanske.

Srećkovićevo evanđelje – glose

Evanđelje je pripadalo beogradskom historičaru Panteliji Srećkoviću i za njegova života je bio dostupan, pa ga je opisao Mihail Speranski, naročito njegove glose i integralni tekst koji je objavio, ali nakon smrti Srećkovića, kodeksu se gubi svaki trag, tako da se vodi kao izgubljen. Glose su napisne na marginama Srećkovićeva evanđelja, koje je zagubljeno. Bogumili su čitali i prepisivali knjige Novog zavjeta, ali su ga tumačili usmeno na svoj način, ponekad i glosama, kao ove u Srećkovićevom evanđelju. Ovako su se mogli lakše braniti od inkvizicije što su stoljećima krstarili Bosnom. Odjek tih predanja naći ćemo kasnije u usmenoj narodnoj književnosti i legendama.

Glosa: Priča o bludnom sinu On človjek jest-otac nevidimi. A sin manji-anđeli ježe shini Sotona. A sin stariji-anđeli iže vinu ocu služe. A telac upitjenij-Hristos. Tumačenje: „Stariji sin“ ne označava obične ljude-pravednike, nego anđele koje prevari „Sotona“, smjestivši ih u materiju, u ljudska tijela. „Mlađi sin“ označava čitav ljudski rod, koji može biti spašen Hristovom Glosa: Priča o bogatašu i pristavu On’ človjek – knez vijeka. A ikonob – starješina crkve jego. A dlžnik – zakonici iže po vse dni grijehe otpuštaju človjekom i tako gube duše človječ’ske. Tumačenje: „Bogati čovjek je knez vijeka“, odnosno Satana, koji vlada svijetom, a njegov upravitelj „ekonom“ jeste starješina crkve, čime se aludira na papu u Rimu. Lukavi dužnici su „zakonici“, popovi što svakodnevno otpuštaju ljudske grijehe i time uništavaju ljudske duše. Svećenici ne mogu da opraštaju ljudske grijehe, jer se to može učiniti jednom u životu.

Glosa: Priča o milosrdnom Samarjaninu On človjek jest-plijenici. A Jerusalim-žilište svetih. Jeriha – mir. A jazvi – grijesi. A jerej – Mojsij. A levgit – Ivan Vodonosac. A Samarjanin – Isus. A olij i vino – milost božija. A skot – zakon. A gostionica – crkva. A gostinik – Petar. I dva pinjeza – vjera Jidina. „Čto jest človjek?“ bosanski glosator umjesto „Adam“ odgovara „On človjek jest-plijenici“, dakle čovjek je „anđeo zarobljen u ljudskom tijelu“ koji na ovom svijetu teži da se oslobodi „pravednim životom u duhu učenja krstjanina“. „Jerusalim“ se ne objašnjava kao raj nego kao „žilište svetih“, što znači zajednicu pravednih i „savršenih“ (patarena). Umjesto „Ivan svetitelj“ glosator piše „Ivan vodonosac“, ne onaj koji krštava duhovnim krštenjem, „svetim duhom“, nego Ivan koji to radi običnom „vodom“. Ulje i vino ne znače „tijelo i krv“ Hristovu, nego „milost božiju“, jer euharistija ne može spasiti ljudski rod nego „milost božija“. Gostilnik nije Pavle nego Petar, jer su krstijani smatrali da su oni nasljednici Petrove crkve, a ne Rim, čije su se pape izopačile. Umjesto „vethi i novi zavjet“ kaže se samo „vjera Judina“, jer su bosanski krstijani odbacivali stari zavjet, a iz novog prihvatili samo neka predanja.

Vrutočko evanđelje

Od unosa može se vidjeti da je rukopis bio u 18. vijeku u manastiru Svete Trojice u Pljevljima, odakle potiče obred proklinjanja heretika bogumila. Kasnije je bio u manastiru Arhangela Mihaila (na Tari) i u 19. vijeku je pronađen u obitelji Popovski u selu Vortex – Gostivar (Makedonija) 1937 godine. Tadašnji vlasnik nije dozvoljavao pristup kodeksu. Poznat je po sačuvanim glosama, komentarima bogumila na marginama evanđelja.

Glosa Mitnica – mjesto patrijarhovo, ideže se patrijarhi postavljaju – srebrom i zlatom. Tumačenje Tako glosa koja objašnjava šta je to „mitnica“ – carinarnica gdje je Isus našao Mateja, nepoznati bosanski krstjanin tumači u crnom okviru da je to mjesto gdje se pravoslavni patrijarsi postavljaju na visoke vjerske položaje. Taj podatak o podmićivanju srebrom i zlatom kao da je bio odgovor onim raškim rukopisima u kojima su anatemisani bosanski krtsjani kao heretici koji služe đavola. Glosa Prepodobneši Ratko, daj mi da ručam – gladan siromah … Tumačenje Druga glosa govori o glosaru koji se obraća visokom starješini Crkve bosanske, koji je zanemario svog dijaka, „gladnog siromaha“. Ratko je u to vrijeme bio gost, jer je već 1393. Godine iz Batalovog fragmenta znamo kao episkopa, tj. djeda, vrhovnog starješinu Crkve bosanske. Očito da bogumilski dijak kritikuje starješine Crkve bosanske da su odstupili od svojih socijalnih učenja i da starješine učestvuju u vlasti feudalaca. Ova glosa je naknadno dodata.

Heretička književnost, Početije svijeta i Bečka tajna knjiga

Središnja južnoslavenska zemlja može da se ponosi da je njena Crkva bosanska pripadala jednoj i jedinoj ogromnoj univerzalnoj organizaciji čiji je pokret išao za tim da sruši misterij države i njene vlasti u kojoj je carevala strahovlada nad narodima, misterij što ga je njegovala crkvena hijerarhija Carigrada i Rima. U sklopu tog borbenog zadatka demistifikacije razvijala se i njena apokrifna i heretička književnost, zacrtana pojavom “Tajne knjige”, a završena “Početijem svijeta”, u knjigama u kojima je osnovni motiv pobjeda zla nad dobrim i da se zlo savlada pravednim životom i radom.

Početije svijeta – Rukopis je pronađen u Plovdivskoj biblioteci u Bugarskoj, u jednom zborniku apokrifnih tekstova i molitava, a objavio ju je i prokomentarisao J. Ivanov u djelu „Bogumilski knjigi i legendi, još 1925. godine. Ako ovaj apokrif o stvaranju svijeta i nije možda heretički, veoma je zanimljiv i spada među najljepše južnoslavenske srednjovjekovne tekstove. Neki stavovi iz ove bosanske legende asociraju na stavove bečke Tajne knjige, za koju se vjeruje da je prepisana iz jednog starog bosanskog rukopisa. Zašto gospod Bog satvori saj svijet? U ta vrime, biše jedan angel u Boga najizabraniji, koji bi nazvan Satanail. On poče misliti, kako bi bio veći od gospoda Boga? I toj misleći, sjede na prijestol gospodenj. I dođe k njemu Mihail arhanđel, anđel gospodenj vjerni, i reče mu: „Ustani, pogani! Nije ti tuj sidjeti!“ I udri ga nogom. I on pade pod zemlju. I svi anđeli, koji vjerovahu njega, padoše s neba: jedni pod zemlju, a druzi na zemlju, a tretji ostaše pod nebom, na eru. Kako se gdje koji pomenovaše Gospodu našego, tako i ondje ostavaše. I svi se satvoriše dijavli – koji mišljahu onuj zlu misal, i koji služahu Lučipetra. I zato jest u oholosti prvi grijeh.

Bečka tajna knjiga – Prema ‘Bečkoj tajnoj knjizi’ Satana ‘bijaše uzmožnik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svršiteljima što služahu Ocu’. I kada je stvorio novi svijet ‘[…] Satana odluči da satvori človjeka, da ima neko da mu služi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda človjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi anđelu drugom da uđe u tijelo od blata, a onda uze od njega čest i od nje satvori drugo tijelo u liku žene, pa naredi anđelu od prvog tijela da uđe u njega. Anđeli mnogo plakahu, kad spoznaše da imaju smrtno tijelo, i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome […]’. Doznavši za prevaru Satanaelovu, Svevišnji ga liši njegove božanske moći i naslova Boga. Da bi ublažio time prouzročen bijes, ipak mu dozvoli da bude gospodar svijeta kojeg je stvorio nakon svog pada.  Ali pod teškim ugnjetavanjem Satanaelovim ljudski je rod patio. Bolji dio čovjeka, njegova nevidljiva duša, odnosno pali anđeli, pripadali su Svevišnjem, a Satanael ih je odvraćao od njega.

Bogumili kao kontrapunkt

Kao malo tko, bogumili su jedini kontrapunkt usred našeg nadasve zbrkanog srednjovjekovnog rasula. Bogumili su arhajska plebejska varijanta evropske srednjovjekovne mistike, povampirene na osnovi starinskih orijentalnih psihoza, koje su zavladale Evropom s jednom jedinom fiksnom idejom, da je duh nečisti stvorio ovaj svijet i da je sve živo na kori Zemljinoj od đavolskog sjemena. Više od trideset tisuća nadgrobnih mramorova govori nam o bogumilskim pokoljenjima, koja su živjela kao organizirana moralno-intelektualna sekta, u neposrednoj blizini Rima, od bizantskih vazala kao i od Laterana progonjena kao bijesna zvjerad protiv koje se Rim i Mleci, madžarski i srpski kraljevi trajno spremaju na križarsku vojnu. Fenomen toliko antipatičan Latinima i Grcima, Mlečićima, Madžarima i Dubrovčanima u davnoj prošlosti, a hrvatskoj i srpskoj inteligenciji devetnaestog stoljeća naročito da se o njima i danas, u novijoj našoj historiji, još uvijek govori u afektu. O njima se mislilo i misli se i danas kao o bosanskoj kugi, a što je Vladika Vrhbosanski i Đakovački odabrao za svoju spavaonicu baš onu sliku posljednjeg bogumila, kralja Stjepana Tomaševića, kada moli milost nebeskog vladara u predvečerje katastrofe, to govori o bogumilskoj problematici poglavlja.

(Vaska Sotirov-Djukic, mb)