Brojni objavljeni dokumenti i svjedočanstva govore o tome da je u Bosni (Visokom) još 1175. godine postojao univerzitet bosanskih krstjana i da su se na njemu školovali ljudi i cijele Evrope jer su tu sticali znanje koje na drugim mjestima nisu mogli dobiti. Bila je to druga obrazovna institucija takve vrste u povijesti Evrope. Nastava je izvođena na latinskom, ali je u paralelnoj upotrebi bilo pismo bosanica i bosanski jezik
Autor MUSTAFA ĆEMAN
– Pored mnogobrojnih radova o izdatim ispravama bosanskih velikaša i bosanskih kraljeva koji su pisani bosanskim jezikom i bosanskim pismom bosanicom, nauka je evidentirala mnogobrojna bosanska evanđelja kao npr. Apokrifno, Batalovo, Belićevo bosansko, Bogumilsko bosansko (XIII st ), Ćajničko, Četvrto evanđelje, Evanđelje Divoša Tihoradića, Grigorovićevo, Grškovićevo, Grujićevo, Hvalov zbornik, Kijevski listovi, tzv. Kopitarovo, Manojla Grka (Mostarsko), Matejevo, Miroslavljevo, Nikodimovo, Nikoljsko, Srečkovićevo, Tomino, Tvrtka Tripkovlća i Vukanovo. Mnogi znanstvenici su utvrdili velik broj dijaka-kaligrafa koji su bili u službi kod bosanskih velikaša i bosanskih kraljeva. Počev od Kulln bana, do posljednjeg bosanskog kralja Stje pana Tomaševića, utvrđen je veliki broj dijaka (kovača) koji su isklesavali epitafe na našim stećcima, veliki broj slikara koji su radili u Dubrovniku, Zadru i Trogiru kod poznatih slikarskih škola (Blaža Jurjeva Trogiranina, Andrije Alešija, Tome Pribilovića i dr). Mnogi su radili i kao kipari.
Bosanica na stećcima Početkom XV stoljeća
Prema Dubrovačkom arhivu bosansko pismo i bosanski jezik uvedeni su kao službeni diplomatski jezik na Osmanskom dvoru (1430) kojim su pisani sultanovi formani (edikti) koji su slani europskim vladarima gdje se govorilo bosanskim jezikom. Bosani ca je uvedena sa bosanskim jezikom i za prepisku sa hrvatskim dostojanstvenicima koji su bili u službi tadašnjih velikih država Venecije i Austrije.
U cjelokupnom srednjevjekovnom periodu susrećemo se sa bosanskim pismom na stećcima (lapidarno pismo) i dokumentima, odnosno poveljama bosanskih velikaša i bosanskih kraljeva. Po uključenju Bosne u sustav Osmanskog carstva, bosansko pismo bosanica i jezik i dalje egzistiraju jer se lapidarno klešu nišani i stećci, a na dokumentima se susrećemo sa bosanskim pismom i jezikom kroz cijeli osmanski period iako je u osmanskom periodu kao službeno pismo bila uvedena i arabica.
Bosanski jezik i pismo počev od Povelje Kulina bana iz 1189. godine egzistirali su skoro 800 godina, jer je posljednji zapis na bosanici ispisan 1974. godine, dok je bosanski jezik pisan i arapskim hurufatom (slovima).
Bosna, koja se kao država spominje 867. godine sve do uključenja u sustav Osmanskog carstva egzistirala je kao samostalna država sa svojim državnim uređenjem, privrednim sustavom, svojom vjerom, jezikom pismom, vojnim uređenjem, vjerskom organizacijom, diplomacijom 596 godina, pa je kao takova najstarija južnoslavenska država na Balkanu. Kada Hrvatska prestaje postojati kao država 1102. godine, Bosna je 361 godinu egzistirala kao država, a Srbija koja je prestala postojati kao država 1389. godine, nestala je 74 godine prije Bosanske države.
Pritiskom Mađarske i Bosna biva prisiljena uključiti se u sustav Osmanskog carstva, prihvaćajući vjeru islam, ali je zahvaljujući svojim vrlo sposobnim političarima uspjela sačuvati po seban status kao Corpus Separatum u Osmanskom carstvu, ne napuštajući ni svoj jezik ni svoje pismo, preuzimajući sa svojim sposobnim i obrazovanim plemstvom vitalne funkcije Osmanskog carstva u svoje ruke (veliki veziri, veziri, admirali, vojskovođe, znanstvenici itd.). Naši plemići, kasnije begovi, uspjeli su sačuvati posebnost Bosne, tako da njihova domovina Bosna nije čak ušla ni u dio Osmanskog carstva Rumellju (Europsku Tursku), već je ostala kao treća pokrajina Osmanskog carstva.
Primajući islam kao vjeru kojoj su bili vrlo bliski sa svojim neomanihejsklm učenjem, nisu bili asimilirani već su asimilirali islam, pa su tako Iz slaveno-bosanske civilizacije prešli u slaveno-islamsku civilizaciju, koju su tvorili sve do 1878. godine kada se uključivanjem u Austro-Ugarsko carstvo uključuju u europsku civilizaciju, čuvajući ponovno svoju Bosnu kao Corpus Separatum.
Naši preci nisu postali kulturni i obrazovani primajući islamsku vjeru, već su u islam ušli kao obrazovani i kulturni ljudi, pokazavši u narednim stoljećima svoju vitalnost.
Obrazovni sustav
Historičari koji su istraživali prošlost Bosne utvrdili su mnogo službenih isprava koje su bile pisane bosanskim jezikom i bosanskim pismom bosanicom, utvrdili su bezbroj dijaka (kaligrafa), klesara stećaka. Mnogo dokumenata iz osmanskog perioda pisanih bosanskim jezikom i pismom, a da se nikada nisu zapitali ili istražili i obradili obrazovni sistem srednjovjekovne bosanske države i njenog naroda. Pošto su svi dokumenti pisani bosanskim jezikom i bosanskim pismom, normalno bi bilo istražiti ili bar upozoriti na postojanje obrazovnog sustava države, jer naši preci nisu mogli naučiti pismo i svoj jezik u drugim zemljama do u svojoj zemlji Bosni.
Analizirajući povelje naših velikaša i bosanskih kraljeva, pada u oči postojanje kurzivne bosanice, što je dokaz rasprostranjenosti samog pisma, što nije slučaj kod srpske ćirilice, niti kod hrvatske glagoljice. Iz ovoga se dade zaključiti da je bosanica bilo pismo širokih narodnih slojeva. Na postojanje kurzivne bosanice, prvi je upozorio Talijan Alberto Fortis u svome djelu Viaggio in Dalmazia, objavljenom u Veneciji 1774. godine, u kojem piše: e II corsivo usato nellžinteriore della Bosna, chže quasi arabiz zato, sono anchiessi curioso; ma sarebbe di noja riferirli… i kurziv kojim se piše u unutrašnjosti Bosne, a koji je gotovo arabiziran, takode je neobičan, ali bi bilo dugo o njemu govoriti. Alberto Fortis je u ovom djelu donio prva četiri stiha naše narodne pjesme Hasanaginica kojim je prikazao kurzivni oblik bosanice.
Prvi znanstvni rad o bosanici, kako lapidarnoj, tako i kurzivnoj, objavio je dr. Ćiro Truhelka u Glasniku Zemljaskog muzeja Bosne i Hercegovine 1889. godine donoseći primjere lapidarne i kurzivne bosanice kao i dio epske narodne pjesme pisane ovim pismom, utvrdivši da se je bosanica kao pismo razvila izravno iz grčkog pisma, a ne iz ćirilice kako se željelo prikazati.
Nauka bolja od rimske
Kako su arhivi Bosne uništavani zubom vremena i raznim letovima, nigdje se nije sačuvao bilo kakav trag o obrazovnom sistemu iako se dalo zaključiti da je takav obrazovni sistem postojao. Prvi trag o postojanju jedne obrazovne institucije donio je hrvatski historičar Franjo Rački u svome djelu Bogumili i patareni, Beograd (SKA), 1931. u kojem je na osnovu talijanskog historičara G. Amatija. Koji u svome djelu Processus contra Valdense in Lombardia superiori anno 1387. objavljenom u Archlvio storico Italiano Firenze 1865, u kojem je donio izjavu sa saslušanja Jakoba Becha pred turinskom inkvizicijom dana 21. VIII 1387. g. o njegovoj namjeri da se u »mjestu koje se zove Bosna« uputi u »nauku koja je bolja od nauke Rimske crkve«, što je vjerojatno posljednji glas o ovoj visokoj školskoj instituciji. Trag o postojanju ove visoke školske institucije donio je u svome djelu i Dragutin Kniewald: Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, RAD (JAZU), Zagreb 1949. i A. Borst u svome djelu: Die Katharer. Stuttgart 1953.
Postojanje ovog visokog učilišta (Universitas) u mjestu Bosna (Visoko), temelji se na osnovu četiri dokumenta koji kronološki Doredani izaledaJu ovako: 1175 1180.g. Kalojan iz Mantove i Nikola iz Vichenze uče »in Sclavonia« gdje bivaju »posvećeni«, što je zabilježeno u djelu A. Dondainea, La hierarchie Cathare en Italia. Archivum Fratrum Praedicatorum, Roma 1949. XIX, str. 289 i d. 1200.g. Mateja i Aristodije rodom iz Apulie, a odrasli u Zadru, po uvjerenju heretici učili su školu u Bosni, što je zabilježeno u djelu Thomasa Arcihidiaconusa, Historia Salonitana, cap. 23. 1327.g. Papa Ivan XXIII u svome pismu od 12. VIII 1327. tuži se da se mnoštvo heretika sleglo u Bosnu sa mnogih i raznih strana svijeta, što je objavljeno u djelu Tade Smičiklasa, Codex diplomaticus, Zagreb (JAZU), IX, str. 354. i 1387.g. Izjava Jakoba Becha 21. VIII 1387.g. pred tribunalom inkvizicije u Turinu o osobama koje su između 1347.g. i 1382.g. odlazile na nauke u »mjesto koje se zove Bosna«, što je objavljeno u djelu G. Amatia, na str. 53.
Prema ovim dokumentima u Bosnu su dolazili ljudi da bi se uputili u nauke i sticali znanje koje nisu mogli steći na drugim visokim učilištima u Europi.
Studenti iz Evrope
Prvi i jedini naš znanstvenik koji se ozbiljno pozabavio ovim problemom i ukazao na postojanje ovog visokog učilišta (Universitas) na kome su studirali studenti iz cijele Europe je dr Đuro Basler, kustos Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, te o tome objavio rad u sarajevskom časopisu Pregled, 1975. pod naslovom: Visoko učilište Crkve bosanske u mjestu Bosna u kojem je dao prikaz učenja Crkve bosanske kao i imena studenata koja su se sačuvala kod protivnika ove Crkve, na osnovu čega donosimo popis studenata koje je utvrdio dr. Basler, te bi prema njegovom radu na osnovi raspoloživih dokumenata taj redoslijed izgledao ovako: 1175 1180.g. Kalojan iz Mantove i Nikola iz Vichenze uče »in Slavonia«, pa onda dobivaju »posvetu«. 1200.g. Slikari Matej i Aristodije, rodom iz Apulije a odrasli u Zadru, po uvjerenju heretici, školu su učili u Bosni. 1327.g.
Veliki broj heretike iz mnogih i raznih krajeva Europe dolazi u Bosnu.
1360.g. Johannes Narro i Granonus Bencius iz Chiezija uče u mjestu Bosna. 1374.g. Rebelator de Balbis iz Chierija uči u Bosni. 1377.g.Petrus Petritii odlazi u Bosnu na studije. 1378.g. Jakobus Bech pošao na put u Bosnu, ali se radi nevremena na moru predomislio, pa se vratio u Chieri. 1380.g. Bernardus Rascheri-us učio u mjestu Bosna. 1382.g. Jacobinus Patritii učio u Bosni.
Iz dokumenata u kojima su spomenuti studenti ovog Univerziteta, vidljivo je da je Univerzitet postojao 1175. godine, ali kada je ovaj univerzitet osnovan za sada se ne zna.
Spomenik Kulinu banu – trajni podsjetnik na bosansku državnost i pismenost
